Evanđelje po Mateju 17, 1 – 9

U ono vrijeme: Isus uze sa sobom Petra, Jakova i Ivana, brata njegova, te ih povede na goru visoku, u osamu, i preobrazi se pred njima. I zasja mu lice kao sunce, a haljine mu postadoše bijele kao svjetlost. I gle: ukazaše im se Mojsije i Ilija te razgovarahu s njime. A Petar prihvati i reče Isusu: „Gospodine, dobro nam je ovdje biti. Ako hoćeš, načinit ću ovdje tri sjenice, tebi jednu, Mojsiju jednu i Iliji jednu.“

Dok je on još govorio, gle, svijetao ih oblak zasjeni, a glas iz oblaka govoraše: „Ovo je Sin moj ljubljeni! U njemu mi sva milina! Slušajte ga!“
Čuvši glas, učenici padoše licem na zemlju i silno se prestrašiše. Pristupi k njima Isus, dotakne ih i reče: „Ustanite, ne bojte se!“ Podigoše oči, ali ne vidješe nikoga doli Isusa sama.

Dok su silazili s gore, zapovjedi im Isus: „Nikomu ne kazujte viđenje dok Sin Čovječji od mrtvih ne uskrsne.“

Isus je s razlogom poveo učenike na Tabor

Iskustvo Tabora potrebno je u duhovnom životu, ali takvi trenuci nisu cilj, nego sredstvo: oni su prilika za stjecanje duhovnih zaliha, koje smo zatim pozvati ponijeti u dolinu životne svakodnevice i trošiti ih dajući se drugima. Vjera se očituje u služenju, posebice onda kada je to teško i bolno (usp. Mt 7, 22s).

Paradoksalno, ganjajući nebeska dobra – gubimo ih.

Bježeći od križa i boli, naći ćemo se u najvećoj mogućoj boli i patnji. Suprotno tome, grleći svoj križ, shvatit ćemo da nam je u najvećoj tami Bog najbliži. Neposredno prije uspinjanja na brdo Tabor Isus učenicima objašnjava upravo to, govoreći:

Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga, a tko izgubi život svoj poradi mene, naći će ga. (Mt 16, 25).

Apostoli su mogli biti neposlušni i sagraditi sjenice. No što bi se tada dogodilo? Ostali bi sami na tom brdu jer bi Isus odmah sišao.

Kada je sve završilo, Isus učenicima govori: „Ustanite, ne bojte se!” (Mt 17, 7). Imperativ ustani riječ je kojom Bog šalje proroke u određenu misiju (usp. 1 Kr 19,7, Jon 1,2). Lijepo je biti na brdu Taboru i uživati u Isusovoj slavi, ali mjesto gdje nas Bog treba zapravo je Jeruzalem.

Ne može se doći do preobraženja bez križa. To vrijedi za sve ljude osim za Isusa: on je jedini već bio u slavi, koje se odrekao te dragovoljno pošao putem križa da bi nam dao primjer, ohrabrio nas i osposobio za naš put. O tome u jednoj propovijedi lijepo govori sv. Augustin:

Sišao je Život da bude ubijen; sišao je Kruh da ogladni; sišao je Put da se od puta umori; sišao je Izvor da ožedni; a ti odbijaš da trpiš?

Cijelu homiliju vlč. Tomislava Šaguda pročitajte na njegovoj mrežnoj stranici.