Kada smo napravili pobačaj, nisam bio svjestan što radimo i koje će sve posljedice taj čin imati na moj život.

Prva spoznaja težine pobačaja pogodila me već nekoliko dana poslije samog pobačaja, usisavao sam sobu i počeo sam prebirati po tome što sam napravio i koje su logične posljedice toga i jasno mi je sinulo, kao da je netko upalio svijetlo, da to što sam napravio zapravo ima cijenu jednog nevinog života.

Shvatio sam da bi to maleno djetešce raslo, razvijalo se i neminovno bi se rodilo i bilo bi jedinstveno i posebno. Ta me spoznaja jako pogodila.

Moje misli su se počele oblikovati u jednu ideju ili bolje reći u jednu presudu koju sam sebi izričem, ne zaslužujem više sreću, već zaslužujem biti osuđen na nesreću i to bar idućih 7 godina… Tog trenutka se još i danas tako živo sjećam kao da je bio prije neki dan.

Dani su prolazili i lagano su se počeli pojavljivati prvi plodovi grijeha.

Djevojka i ja smo se sve više razdvajali, u naš odnos uvuklo se nepovjerenje, uvukle su se prevare, uvukle su se povećane količine alkohola i jednostavan bijeg jedno od drugoga. Danas shvaćam da je to bilo neminovno jer nismo ispunili službu koja nam je darovana, nismo postali obitelj, već samo otac i majka mrtvog djeteta.

U isto vrijeme moji su prijatelji su čekali dijete i ta me trudnoća podsjećala na moje izgubljeno očinstvo, očinstvo za koje se nisam borio. Tada sam samo želio da ja i ta djevojka ostanemo zajedno, želio sam to iz sebičnih razloga jer nam je prije pobačaja bilo lijepo. Naravno, baš to lijepo smo uništili, ja je nisam zaštitio i ona je pobacila naše dijete.

Razišli smo se mučno i ranjeni.

Moje dane ispunio je bijeg od stvarnosti, dugi izlasci do kasnih sati, zatvaranje kafića i klubova i odlazak na posao. Živio sam, radio sam, ali nisam bio živ. U moje se biće uvukao strah, uvuklo se nepovjerenje, uvukao se neuspjeh i ispraznost. Lakše je bilo kad bih se napio pa bi misli otupile i bio bih prividno sretan i onda tako ponovo drugi dan pa opet onaj sljedeći. Bilo je tako i dana kada sam iz izlaska znao doći ravno na posao.

Prijateljima se rodila djevojčica, rasla je i razvijala se.

Ja sam je gledao i razmišljao kako bi moje dijete izgledalo, koju bi boju kose imalo, kakve oči, bi li više ličilo na majku ili na mene… To me činilo tužnim i otvaralo bi moju nezacijeljenu ranu.

U to vrijeme nisam mogao stupiti u vezu s drugom osobom, razvio sam visoku razinu nepovjerenja prema ženama i želio sam kao neku potvrdu kojom bi mi netko garantirao na početku veze da je to – to, da se neću više nikada naći u situaciji u kojoj bih morao birati pobačaj, nisam čak ni ulazio u spolne odnose, koji su se nudili kao za jednu noć ili nešto usputno.

Ja je nisam zaštitio i ona je pobacila naše dijete.

Znam da se tamo ne nalazi ljubav niti smisao, ali to nisam radio iz tog razloga, nego zato što sam bio ranjen i moja je rana krvarila, a ja sam je utapao u alkoholu i tuposti. Bio sam jako razdražljiv, glasan i morao sam pobijediti u svakoj raspravi i po svaku cijenu jer jedino mi je to ostalo, rasprave po birtijama.

Međutim naš Gospodin, Isus Krist, imao je drugi plan za mene, ušao je u moj život, obrisao moje suze i zaliječio moje rane, ponovno sam postao muškarac, muškarac koji može ljubiti, koji može praštati, koji može grliti…