Doktore Haywood Robinson, jako nam je drago što ste ovdje u Hrvatskoj. Što biste, za početak, našim slušateljima rekli o sebi?

Blagoslov je biti u Zagrebu na konferenciji „Život, dakle, biraj!“. Ja sam pro-life aktivist i umirovljeni obiteljski liječnik koji surađuje s inicijativom 40 Dana za život. 

Također sam bivši pružatelj pobačaja kojeg je Isus preobrazio i sada više nisam na toj strani.

Sada sam na strani svjetla i drago mi je što sam ovdje s Hrvatima, kako bismo zajedno birali život.

Zaista je blagoslov biti ovdje, ne samo dijeliti pro-life poruku iz medicinske perspektive, nego i svjedočiti kako je Gospodin djelovao u mom životu, vodeći me iz tame industrije pobačaja u svjetlo medicine koja afirmira život.

Hrvatski narod ovdje pokazuje puno strasti i životnosti, što me ohrabruje, a nadam se da i ja mogu ohrabriti njih.

Vratimo se na vaše profesionalno iskustvo. Kako vam je tijekom medicinske edukacije predstavljen pobačaj? Je li to bio samo uobičajen zadatak?

U mom slučaju, susret s pobačajem dogodio se iznenada. Nije bilo posebne pripreme ili najave tipa: „Sutra ćete promatrati svoj prvi pobačaj.“  Jednostavno se dogodilo.

Sjećam se da sam, tijekom specijalizacije, jednog dana ušao u prostoriju u kojoj je žena ležala na stolu, a oko nje su bili iskusniji liječnici.

Kao mladi liječnik želite biti poput starijih kolega, pa promatrate.

Prvi put kada sam vidio pobačaj, osjetio sam nelagodu i pomislio: „Ovo ne djeluje ispravno.“

No s vremenom se čovjek navikne – vidi jedan, pa drugi, pa treći – i savjest otupi. Dijete se počinje dehumanizirati, a vi postajete neosjetljivi.

Na početku je to kao jedna ovisnost, pomislite da je to nekako zabavno i možda i ne primijetite, ali to vas zahvaća i vi postajete dio toga. U medicini postoji izreka: vidi, napravi, poduči.

Nakon što sam promatrao nekoliko pobačaja, došao je red na mene.

Pobačaj se temelji na lažima. Medicina bi trebala pomagati ljudima i donositi dobro, a pobačaj to ne čini – on oduzima život djetetu i ne pomaže ženi.

Nažalost, medicinom se bave ljudi kojima se može lagati i koji su skloni grijehu.

Tradicionalna hipokratska medicina, stara više od 2400 godina, prije sve suvremene tehnologije, jasno je govorila da liječnici ne smiju sudjelovati ni u pobačaju ni u eutanaziji.

Isticalo se i važnost povjerenja između liječnika i pacijenta.

No, s vremenom smo se udaljili od tih provjerenih načela i sad smo zapeli s pobačajem. Međutim, vjerujem da svjedočimo pokretu koji nas vraća tim temeljima – medicini koja afirmira život i u skladu je s Božjom voljom.

Kada i zašto ste počeli imati dvojbe o pobačaju?

Pa, moje se razmišljanje doista promijenilo kada me dotaknuo Gospodin i kada sam postao vjernik.

Kada postanete sljedbenik Isusa Krista, jedna od stvari koja se događa jest, naravno, da – hvala Bogu – Biblija nam kaže da se preobražavamo obnovom svoga uma.

Biblija kaže: kakve su čovjekove misli, takav je i on. A kada zadobijete Kristov um, stvari vidite iz Njegove perspektive.

A Isus je bio vrlo jasan o tome što misli o djeci. Rekao je: ne priječite djeci da dolaze k meni. Rekao nam je i da trebamo biti poput djece.

Dakle, kada postanete vjernik i Kristov sljedbenik, ne samo da razumijete i jasno vam je da je pobačaj strašno zlo, nego sve u životu gledate iz Njegove perspektive:

kako se odnosite prema svojoj ženi, hoćete li sudjelovati u eutanaziji, odnosite li se prema svakom pacijentu s dostojanstvom, ljubavlju, strpljenjem i obzirom?

Zato što mi, kao vjernici, jesmo Isusove ruke koje dotiču ljude. I blagoslov je što sam sada na strani svjetla. Preobražen sam iz tame u svjetlo i predstavljam Isusa, ali i veliku skupinu vjernika, ne samo ovdje u Hrvatskoj i Sjedinjenim Državama, nego na cijelom planetu.

I razumijemo da ćemo u ovome pobijediti, ali samo trebamo nastaviti borbu zajedno s našim Gospodinom.

Kada ste odlučili prestati obavljati pobačaje, kakve su bile reakcije vaših kolega?

Dogodilo se da sam pobačaje prestao raditi u vrijeme kada sam preselio iz Kalifornije u Teksas, tako da zapravo nisam bio okružen ljudima koji su, mogu tako reći, bili moji kolege koji su radili pobačaje.

Tako da nisam doživio odbacivanje niti reakcije poput: „Što se s tobom dogodilo, doktore Robinson, bio si jedan od nas?“

To nisam doživio.

Ali sam kasnije, u različitim prilikama, razgovarao s nekoliko ljudi i oni ne vole razgovarati o pobačaju. Ispada da što više razgovarate s osobom koja vjeruje u pobačaj, to pobačaj zvuči prljavije i ružnije.

Zato ljudi ne vole o tome govoriti, jer kako se svjetlo istine baca na pobačaj, on postaje sve ružniji i ružniji i sve zločestiji.

Zato ga volimo nazivati drugim imenima: „izbor žene“, „samo postupak“. Vidite, o pobačaju više ne razmišljamo kao o ubijanju djeteta, nego samo o tome da se „obavlja postupak“. Vidite, iz jednadžbe smo uklonili dijete.

Ali dijete je najvažnije i svako dijete je Božji blagoslov.

Budući da dolazite iz Sjedinjenih Država, možete li podijeliti svoje mišljenje o ukidanju presude Roe protiv Wadea 2022.? Kakav je bio utjecaj te odluke?

Na neki način sam imao priliku vidjeti početak slučaja Roe protiv Wadea. Nisam zahvalan što se to dogodilo, ali sam se na sveučilištu 1973., kada je ta presuda donesena, pripremao za medicinski fakultet.

Ali sam, hvala Bogu, živio sljedećih 50 godina i zahvaljujući onome što se zove Dobbsova odluka – slučaju koji je prije tri godine došao pred Vrhovni sud – presuda Roe protiv Wade je ukinuta.

Dakle, tijekom mog života, između medicinskog studija i vremena kada sam se nakon 40 godina medicine umirovio i uključio u pro-life pokret, vidio sam tu promjenu.

Bilo bi lijepo da je ukidanje presude dovelo do prestanka pobačaja, ali sada imamo situaciju da savezne države u SAD-u – a ima ih 50 – sve same odlučuju kojim će putem ići.

Ja sam iz Teksasa koji je, možemo reći, država bez pobačaja. Ali sada se pobačaj može obaviti tabletom koja se naručuje putem interneta i šalje poštom.

Dakle, u Teksasu se ne može obaviti kirurški pobačaj, ali svatko i dalje može dobiti tabletu iz bilo koje druge države, jer tko kontrolira granice između Teksasa, Oklahome ili Louisiane?

Tablete jednostavno cirkuliraju između država, nažalost.

Biste li rekli da pro-life pokret u svijetu raste ili slabi?

Jasno je i nema sumnje o tome da pro-life pokret raste.

Počeo sam sudjelovati u tom pokretu oko 1987. godine. Dakle, tijekom gotovo 40 godina, otkad sam uključen, vidio sam nove organizacije koje rade nove stvari.

Primjerice, centri za pomoć trudnicama koji primaju žene koje razmišljaju o pobačaju, u kojima radimo ultrazvuk nakon kojega žene mijenjaju mišljenje.

Kada sam bio u upravnom odboru prvog takvog centra, imali smo proračun od samo 1100 dolara mjesečno, i bilo je možda 200–300 takvih centara u cijelom SAD-u. Danas ih ima oko 7000, k tome s velikim proračunima.

No, danas postoji i mnogo različitih vrsta organizacija: za oporavak nakon pobačaja, za borbu protiv distribucije tableta za pobačaj, za poništavanje učinka tablete… Mogao bih nabrajati unedogled. Sve te organizacije se na različitim razinama bore protiv pobačaja i za život.

Kako biste saželi važnost pro-life pokreta?

Ukratko, pro-life pokret odnosi se na našu budućnost.

Naš najveći prirodni resurs su naša djeca. To je naša budućnost.

Zato ova konferencija nosi naziv „Život, dakle, biraj“. Ali kada jednom izaberemo život, moramo nastaviti birati život, jer naša budućnost ovisi o djeci.

Ako nemate djece, nemate budućnost. Nažalost, nalazimo se usred najvećeg holokausta u ljudskoj povijesti.

Otprilike 200 tisuća djece biva pobačeno svakoga dana.

Nikada nije bilo takvog gubitka života u povijesti. Ali Božjom snagom ćemo to nadvladati. I mi ćemo pobijediti, a život će pobijediti – život u izobilju.

Znamo da se inicijativa 40 dana za život temelji na molitvi i zagovaranju. Jesu li to najbolji načini sudjelovanja?

Naravno, molitva je ključna. Molitva nas povezuje s Bogom i usklađuje s njegovim planom. Moramo zapamtiti da pobačaj vrijeđa Boga mnogo više nego nas.

Ako molimo: „Gospodine, pokaži nam kako da se borimo zajedno s tobom“, on će nam to pokazati.

Molimo i zatim slijedimo.

Dolazim iz Teksasa, gdje je sve počelo. Bio sam na prvom molitvenom bdjenju početkom 2000-ih. Počeli smo s jednim bdjenjem u Teksasu, a danas smo u 61 zemlji, uključujući Hrvatsku, s gotovo 700 molitvenih kampanja diljem svijeta.

To znači da smo svi povezani – kad molimo u Teksasu, povezani smo s Hrvatima. Možete moliti na svom jeziku, mi molimo na engleskom, ali Bog razumije i svi smo na istoj strani po snazi Duha Svetoga.

Dakle, to je snažan pokret svih Božjih ljudi – različiti jezici, različite boje, različite kulture – ali svi imamo djecu. Svi moramo imati život kako bi cijeli Božji predivni spektar ljudi nastavio živjeti na ovom planetu.

Jeste li bili iznenađeni kada su vas organizatori pozvali da iz SAD-a dođete u Hrvatsku?

Bio sam iznenađen, ali i jako počašćen što bi me „Hrvatska za Život“ odabrala da dođem čak iz Teksasa i budem dio ove konferencije.

Na ovo gledam kao na misijsko putovanje, mogu nešto dati kada govorim. Ali u isto vrijeme i mnogo naučim.

Dakle, ono što sam naučio jest da možda govorimo različitim jezicima, hrana može biti malo drugačija i kultura može biti malo drugačija, ali postoji jedan Isus, jedan Bog, i On nas je sve stvorio.

To je ljepota Božje raznolikosti – stvoriti sve različite ljude na raznolik način. I zato sam samo zahvalan što sam ovdje s ljudima koji imaju toliko pastira, toliko strasti. U Hrvatskoj ima puno strasti.

Govorio sam skupini studenata prije dvije večeri.

I bili su jednostavno sretni i imali snažnu viziju i, kao što sam rekao, strast i žar, želeći napraviti razliku u društvu, i to je ono što ćemo morati učiniti.

Biblija govori da nije potrebno puno kvasca da bi se utjecalo na tijesto.

Zato dopustimo Bogu da nas koristi kao taj začin koji mijenja atmosferu u Hrvatskoj, kako bismo zajedno sa svim drugim zemljama koje su dio ovoga – ovog rata protiv nerođenih mogli pobijediti i početi štititi svu našu djecu od genocida i holokausta pobačaja.

Iz vaše perspektive, ima li veći utjecaj govoriti o užasu pobačaja ili o ljepoti života?

To je ravnoteža. Ja sam skloniji biti na pozitivnoj strani i pokazati nekome što se događa kada vidi dijete, da nekome pomognem shvatiti da je jedinstven u Božjim očima i da je Bog svakoga od nas stvorio pojedinačno te da ima svrhu za svakoga čovjeka.

Biblija kaže da nas je poznavao prije nego što smo bili u majčinoj utrobi. Imao je plan za nas.

Dakle, ako ta osoba, ako žena s kojom razgovarate razmišlja o pobačaju, želite ohrabriti tu ženu – gledajte, bit će nade. Ovo dijete će biti blagoslov.

Možda imate osjećaj da je ovo kriza, ali to za Boga nije iznenađenje. Ne postoji takva stvar kao krizna trudnoća za Boga. To je blagoslov od Boga.

Možda je iznenađenje za vas. Dakle, idemo tim ženama koje su u neplaniranim trudnoćama i kažemo im: znate, ovo je prilika i blagoslov. I zato što sam dugo uključen u ovaj pro-life pokret, vidio sam toliko žena koje sada kažu:

Oh, tako sam zahvalna. Tako mi je drago što ste došli k nama ili mi je drago što sam imala ovaj ultrazvuk i promijenila sam mišljenje jer toliko volim svoju bebu.

Mislim da je to ono što čini razliku – kada dođete nekome i kažete:

Bolje da ne ubijete svoju bebu jer ćete ići u pakao. To vam zapravo ne daje dobar odnos. Ljude privlači ljubav – briga za buduću majku ili majku i dijete, kako bi prepoznali da vam je stalo do njih i da ih volite.

Biblija kaže da ljubav pokriva mnoštvo grijeha. Ljubav je ta koja privlači ljude. Mi ljubimo jer je On prvi ljubio nas. Isus nikada nije dolazio govoreći negativno, osuđujući ili posramljujući ljude.

Ne možemo to činiti. To nam ne pomaže. Moramo s ljubavlju ući u život, i zato sada govorimo:

Izaberite život.

Za kraj, kratka poruka slušateljima Hrvatskoga katoličkog radija:

Imao sam također priliku napisati knjigu sa svojom pokojnom suprugom, „Skalpel i Duša“, koja govori o našoj preobrazbi kao muža i žene, liječnika koji su radili pobačaje, o preobrazbi iz tame u svjetlo.

To je knjiga koju svatko može nabaviti, ali to je knjiga koja zaista govori cijelu priču o dvoje liječnika koji su bili uključeni u pobačaje.

No, dobra vijest je da je Bog – Bog otkupljenja i moja pokojna supruga, s kojom sam napisao ovu knjigu, preminula je zbog situacije s COVID-om.

Ali Gospodin je otkupio i blagoslovio me novom suprugom i upravo smo proslavili našu treću godišnjicu, tako da Daphne i ja radimo zajedno u pro-life pokretu u Hrvatskoj, na Karibima, u različitim dijelovima Europe, u Latinskoj Americi.

Zapravo, u „40 Dana za život“, naš najveći i najbrže rastući sektor je u Latinskoj Americi. I opet, samo želim podsjetiti našu publiku – ovo je globalni rat protiv nerođenih.

Zato moramo pokriti cijeli planet.

I opet, zahvalan sam što sam ovdje u Zagrebu  s Hrvatskom za Život i konferencijom „Život, dakle, biraj!“.