Pretpostavljamo da ste dosad već čuli za junaka Damira Tomljanovića Gavrana. Ime je to koje svi koji su Gavrana poznavali, a osobito njegovi suborci, izgovaraju s osobitim poštovanjem.

Legendarni „Tigar“ koji se isticao svojom hrabrošću i osobnošću bio je rođeni vođa.

O njemu su do danas ispričane mnoge priče, snimljena su i dva dokumentarna filma, ali neke priče do danas nisu ugledale svijetlo dana. Stoga ćemo poznate detalje iz Gavranova života u ovotjednoj emisiji upotpuniti s nepoznatim detaljima koje je sa nama podijelio Vinko Paulić.

Radi se o jednom od najboljih Gavranovih prijatelja i suboraca koji mu je kao dozapovjednik 4. bojne 1. gardijske brigade „Tigrovi“ bio i desna ruka. U nebrojenim akcijama od Hrvatske Kostajnice preko zapadne Slavonije do Dubrovnika bili su zajedno, dijelili dobro i zlo.

Damir Tomljanović rođen je 18. travnja 1968. u Veljunu Primorskom kod Senja gdje je i odrastao, a školovao se u Senju i Zagrebu. Početkom kolovoza 1990. godine iz rodnog mjesta odlazi u Zagreb kako bi pristupio tečaju za obuku novih policajaca „Prvi hrvatski redarstvenik”, a u jesen iste godine priključuje se jedinici za posebne namjene MUP-a RH u bazi Rakitje pokraj Zagreba.

Damir Tomljanović Gavran/ Foto: Wikimedia Commons

Osnivanjem Zbora narodne garde 15. svibnja 1991. pristupa 1. brigadi ZNG-a gdje se vrlo brzo pokazao kao izuzetno sposoban vojnik s čvrstim karakterom i značajkama vođe te je postavljen za zamjenika zapovjednika 2. satnije 4. bojne 1. brigade.

Ta je bojna dobila kodno ime Gavran pa je tako i Damir Tomljanović dobio svoj nadimak – bio je visok, crn, s Velebita – nadimak mu je savršeno pristajao.

U bazi u Kumrovcu započelo je njegovo i Vinkovo prijateljstvo.

„On je još u kolovozu 1990. godine prošao Tečaj Prvi hrvatski redarstvenik i postao dio Tigrova iz Rakitja u koje sam ja došao nešto kasnije. Tek osnutkom 4. bojne ‘Gavrani’ 1991. godine Damir i ja se zapravo upoznajemo. Bili smo tada zapovjednici vodova i poslani smo na vukovarsko bojište. Damirova satnija je bila u Bogdanovcima, a u akcije su išli u Borovo naselje, Vukovar i drugdje, dok je moj vod je bio sa zapovjednikom 4. bojne Dragom Horvatom na Opatovačkoj pustari.“

Nakon Vukovara, slijedila je Hrvatska Kostajnica. U nju Gavran odlazi na čelu 2. satnije 4. bojne.

Zajedno s ostatkom „Tigrova“ početkom kolovoza 1991. grad je vraćen pod hrvatsku kontrolu te se pristupilo formiranju crtu obrane. Damir Tomljanović sa svojim ljudstvom utvrđuje položaje na brdu Djed i njegovoj okolici, nadzirući ulaz u Kostajnicu sa sjeverne strane.

Sa skupinom gardista odlazi 8. kolovoza pomoći pripadnicima 2. bojne koji su ostali u okruženju na Šupljem kamenu.

Foto: Wikimedia Commons

Dolaskom 4. bojne te učinkovitim prvim djelovanjem brigadnog topništva koje je upravo na Šupljem kamenu odradilo prvo gađanje iz minobacača, srpske pobunjeničke formacije brzo su razbijene tako da je nastavljeno provođenje redovitih zadaća. U njima su redovito sudjelovali Tomljanovićevi i Paulićevi vojnici kao i oni sami.

„On je bio zapovjednik 2. satnije, a ja 1. satnije i držali smo sjeverni dio Hrvatske Kostajnice. On je pokrivao dio od brda Djed do željezničke stanice, a ja željezničku stanicu i dalje prema Dvoru. Bili smo povezani i zajedno bi išli u izviđanja. Nas dvojica bili smo zapovjednici, uzeli bi svoje zamjenike i otišli u nepoznato dok su gardisti bili iza nas.

Takav je bio i Tomo Medved i neki drugi zapovjednici.

Jednostavno smo smatrali da smo bolje obučeni i da ćemo lakše odraditi posao što je u konačnici bila istina.

Gavran i ja stekli smo nevjerojatno povjerenje jedan u drugog u tim akcijama i izvrsno smo se nadovezivali i u daljnjem tijeku rata. Jednostavno smo kliknuli.

Nikad nismo imali prepirke ili svađe. Samo bi se pogledali i znali smo što nam je činiti i u kojem trenutku.“

Nastavak ratnog puta Gavrana je odveo u zapadnu Slavoniju gdje je sudjelovao u nizu bitaka.

Vinko Paulić opisuje nam po čemu se Gavran razlikovao od drugih zapovjednika: „U takve akcije išli smo svi mi zapovjednici neki manje, neki više, ali Gavran najviše.

Gotovo uvijek je išao prvi i prije svih, u 90% slučajeva rekao bih, a to je nezabilježeno u Domovinskom ratu.

Razlog takvih njegovih poteza leži u tome da je htio radije on biti izložen nego izložiti nekog od sebi podređenih.

Time je stekao neviđeno povjerenje svojih vojnika koji su ga bili spremni slijediti bilo kuda. Sve je pokazivao svojim primjerom – kako se treba ponašati u određenim situacijama i kako treba držati do ljudi i to je tražio od nižih podređenih zapovjednika.“

“Tigrovi” / Foto: Davor Javorovic/PIXSELL

Događaj koji je obilježio Gavranov i Vinkov boravak na kostajničkom bojištu bila je svakako pogibija Gordana Lederera pri jednom izviđanju.

Lederer je Gavrana pratio u stopu u niz pogibeljnih situacija, a ovaj ga je cijelo vrijeme nastojao zaštiti. Tako je i Gavran završio u Ledererovom nezaboravnom spotu – Banijskim ratnim praskozorjima:

„Pogibija Lederera Gavrana je jako pogodila, kao i sve nas. I danas se pitamo kako se Lederer uspio izdvojiti iz sredine skupine i jesmo li učinili sve da ga zaštitimo.

Nismo, ali Lederer je bio hrabar čovjek, već je prošao neke ratne sukobe i htio je biti prvi.

Nažalost to ga je koštalo života. Iako je Damir bio emotivan tip nije to toliko pokazivao no nije mogao sakriti da ga je Ledererova smrt pogodila.“,

Nakon Hrvatske Kostajnice slijedila je Novska. U obrani zapadne Slavonije Gavrane je odigrao jednu od ključnih uloga kada je početkom listopada 1991. godine 5. banjalučki korpus JNA prodirao prema Novskoj:

„U jednom trenutku došla je zapovijed da se vojska povuče iz Novske. Svi su krenuli za Lipovljane pa i Gavran sa svojim vojnicima. Međutim kada je vidio da su hrvatske snage kod nadvožnjaka Bročice ostavile tenkove, skupio je posade koje su sjele u te tenkove i napale neprijatelja kod Motela Sjever i Motela Jug na autocesti Zagreb – Beograd.“

Tigrovi 1993. / Foto: Arhiva Borne Marinića

Krajem listopada na tom je bojištu pokrenuta operacija „Orkan-91″ u kojoj se Gavran opet istaknuo kao zapovjednik predvodeći svoje gardiste u borbama za mjesta na južnom dijelu bojišta oko Jasenovca, kao i na sjevernom dijelu gdje su ostvareni značajniji uspjesi i oslobođena Krička brda, Bair, Brezovac, Livađani i na koncu Korita.

To selo oslobođeno je 7. prosinca 1991. kada 2. i 4. bojna Tigrova pod Gavranovim vodstvom slamaju otpor i prisiljava srpske snage na povlačenje.

Nakon Sarajevskog primirja potpisanog u siječnju 1992. i nekoliko mjeseci razmjernog mira, dijelovi 1. gardijske brigade početkom travnja premješteni su na Južno bojište. Međutim, novljanski kraj zauvijek je ostao u Damirovom srcu što je i pokazao kada je tijekom jednog od rijetkih trenutaka predaha (kada je s dubrovačkog bojišta u kolovozu 1992. umjesto na odmor otišao u zapadnu Slavoniju gdje je ratovao godinu dana ranije) htio vidjeti kako su ljudi s kojima se ondje družio i s kojima je ratovao.

S Tomom Medvedom i Vinkom Paulićem tri je dana proveo oko Kutine i Novske da bi se tek potom uputio k obitelji.

Na južnom bojištu Damir Tomljanović kao zapovjednik 4. bojne sa svojom postrojbom dao je doprinos u deblokadi Dubrovnika i oslobađanju hrvatskog juga. U sklopu napadne operacije oslobađanja pod nazivom „Spaljena zemlja, 18. svibnja 1992., sa 60 svojih vojnika oslobodio je vrlo važnu kote Treskavac čime je otvoren put prema Čepikućama i naravno Dubrovniku.

Na vrlo zahtjevnom terenu Južnog bojišta, pripadnici 4. bojne, predvođeni Damirom Tomljanovićem Gavranom, istaknuli su se kao vrhunski vojnici u borbama na kotama i mjestima: Gornji i Donji Zelenikovac, Rujnica, Čepikuće, Lisnik, Orahov Dol, Bistrina, Zavala, Kalađordevići, Osojnik, Kutina, Vlaka, Vukovići, Začula i Srnjak. lako su hrvatske snage u borbama na južnom bojištu pretrpjele velike gubitke, bitke za deblokadu Dubrovnika uspješno su okončane.

Krivi put – Spomen dom poginulog branitelja Damira Tomljanovica Gavrana/ Foto: Goran Kovacic/PIXSELL

Zanimljiva i nepoznata činjenica iz Gavranova ratnog puta je ta da je nakon uspješnih operacija na jugu te deblokade Dubrovnika, u jesen 1992. godine, umalo napustio „Tigrove“.

Nakon što su se pripadnici 4. bojne 1. gardijske brigade „Tigrovi“ sa svojim zapovjednikom Damirom Tomljanovićem Gavranom vratili u bazu u Zagreb došlo je do preustroja brigade koju je Gavran umalo napustio što nam otkriva Vinko Paulić:

„Nama je ponuđeno da nakon južnog bojišta, s nekolicinom drugih zapovjednika, preuzmemo specijalnu postrojbu Glavnog stožera Hrvatske vojske koja se tek osnivala. Kasnije je ta postrojba, koju su vodili Ivica Komljen i Nikola Županić, postala poznata pod nazivom 350. diverzantski odred Glavnog stožera, a sjedište je imala u Stubičkoj Slatini.

Mi smo ponudu prihvatili, a zapovjedništvo „Tigrova“ nam je dalo odobrenje uz uvjet da nađemo zapovjednike koji bi nas zamijenili i koje će prihvatiti svi vojnici. To smo i učinili. Damir mi je rekao da odem obavijestiti zapovjedništvo o našem odlasku što sam i učinio.

Samo ću reći da nije bio ugodan razgovor no mi smo otišli u Glavni stožer spremni za nove izazove.

Ondje su nam rekli da se ipak još neće krenuti u osnivanje te specijalne postrojbe nakon čega se Gavran vratio u Tigrove gdje je preuzeo novoustrojenu 2. bojnu, a ja se nisam vratio. Da se razumijemo obojica smo strašno voljeli „Tigrove“ no znali smo da iza sebe imamo jako kvalitetne ljude i vojnike koji, ako mi ne odemo dalje, nikada neće doći do punog izražaja.“

Sa svojom 2. bojnom „Tigrova“ Damir Tomljanović Gavran ubrzo nakon operacije „Maslenica“ dolazi na Velebit kako bi hrvatskim snagama pomogli zadržati dostignute položaje.

Nedugo potom Gavran je od Mirka Norca preuzeo zapovijedanje cijelim velebitskim sektorom hrvatskih snaga.

Spomen dom poginulog branitelja Damira Tomljanovića Gavrana / Foto: Foto: Goran Kovacic/PIXSELL

Pri utvrđivanju punkta na prvoj crti velebitske bojišnice, 17. veljače 1994. Gavran je kao i mnogo puta do tada htio biti prvi.

Tog dana stradao je od neprijateljskog snajpera, položivši svoj život na oltar Domovine kao jedan od najvećih junaka Domovinskog rata sa samo 25 godina.

Svojeg prijatelja Vinka Paulića Damir je posljednji put vidio u siječnju 1994.

„Posjetio me u dok sam se oporavljao nakon teškog stradanja u prometnoj nesreći. Po tko zna koji put nagovarao me da se vratim u „Tigrove“ i da budem s njim na Velebitu.

Pristao sam da ću doći kad se oporavim, a on se vratio na prvu crtu. Nedugo zatim je poginuo. To se neko vrijeme tajilo od medija, a mene je osobno nazvao Tomo Medved i obavijestio.

Ta me vijest toliko pogodila da sam odlučio da se više nikada neću vratiti u ‘Tigrove’.“

Damira Tomljanovića Gavrana osobito su cijenili načelnik Glavnog stožera Hrvatske vojske general Janko Bobetko i predsjednik Franjo Tuđman kao i drugi časnici Hrvatske vojske poput generala Ante Gotovine koji je u više navrata hvalio Gavranove zasluge, a nakon njegove pogibije čak i obučno središte u Šepurinama kraj Zadra koje je osnovao nazvao je Damirovim imenom.

Središte u Šepurinama više ne postoji, a Dočasnička škola „Damir Tomljanović Gavran“ danas djeluje u Požegi.

Krivi put – Grob ratnog heroja pukovnika Damira Tomljanovica Gavrana. /Foto: Goran Kovacic/PIXSELL