Moses Tukei ima samo 10 godina, ali je prošao kroz životne borbe koje su mnoge odrasle osobe teško mogle podnijeti. Dolazi iz okolice malog sela u blizini Rupa, no njegov svijet nije bio poput drugih dječaka i djevojčica u njegovoj dobi. Za njega je bilo teško živjeti u svijetu gdje ljubavi nije bilo, a jedini način preživljavanja bio je trpjeti bol, donosi Nedjelja.ba.

Sve i… ništa

„Moji roditelji me nisu voljeli“, kaže Moses tiho dok se prisjeća svog života prije nego što je došao u misiju. „Nisam znao što je to voljeti. Umjesto toga uvijek je bilo vikanja i udaraca. Osjećao sam se kao da sam uvijek nešto krivo napravio. Svaki dan bio je kao borba da preživim“, veli dječak.

Roditelji su mu bili sve, a opet ništa zbog alkohola. Umjesto nježnosti, bilo je samo bijesa i ljutnje. Umjesto utjehe, udarci. Svaki dan bio je ispunjen strahom – strahom da će biti opet ozlijeđen, strahom kako neće biti dovoljno dobar.

Roditelji su mu bili sve, a opet ništa zbog alkohola

„Zamišljao sam kako me možda ne vole jer nisam bio dovoljno dobar. I uvijek sam se bojao kad bi se približavali, jer nisam znao hoće li to biti dan kada ću opet biti udaren“, kazuje.

Zbog toga je odlučio otići. Na ulici je mogao biti barem slobodan, iako to nije bilo nimalo lakše.

„Na ulici sam morao raditi. Čistio sam smeće, skupljao ostatke hrane i za to dobivao samo 200 shillinga. Morao sam raditi kao odrastao čovjek“, govori.

Trenutak nade

Tako je Moses, u svom prvom životom desetljeću, preživljavao. Ulica nije bila bolja, ali je barem mogao odlučiti hoće li ostati ili otići. Iako je bila surova, ulica mu je makar nudila nešto što je znao – borbu za opstanak. Ali nije to bilo dovoljno. Moses nije mogao podnijeti tešku svakodnevicu, i jednog dana odlučio je otići.

„Jednog dana sam otišao. Nema više udaraca, nema više straha. Bilo mi je bolje na ulici jer nisam morao slušati ljutnju svojih roditelja“, dodaje.

Bilo mi je bolje na ulici jer nisam morao slušati ljutnju svojih roditelja

No, tada je, kao da je u njegovu životu nastao trenutak nade, došla misija.

„Tada je netko iz misije došao po mene. Govorio je o Božjoj ljubavi, da nisam zaboravljen. Iako nisam znao tko su ti ljudi, osjećao sam se kao da sam pronašao dom. Osjećao sam se voljen, da nisam sam“, prisjeća se.

Kada je došao u misiju, nije više bilo udaraca, nije više bilo straha. Dječak, koji je prije toga bio uplašen i nesretan, sada je došao na mjesto gdje je mogao osjetiti nešto novo: ljubav i prihvaćanje.

„U misiji me vole. Zagrle me i kažu mi da vrijedim. Počeo sam se osjećati sretno. Nisam bio tu samo kako bih preživio. Počeo sam osjećati mir. Prvi put u životu osjećao sam kako mogu biti sretan“, iskren je dječak.

Obitelj, ljubav, sigurnost

Misija je postala njegov dom. Tu je mogao sanjati. Počeo je vjerovati u sebe, u svoju budućnost.

„Obećavam, obećavam da ću ići u školu. Neću bježati. Ovdje ću učiti i rasti jer ovdje sam voljen. Ovdje imam šansu postati bolja osoba“, zahvalno govori.

Ovdje imam šansu postati bolja osoba

Moses više ne spava na ulici. Više nije uplašen. U misiji je pronašao obitelj, pronašao je ljubav i sigurnost.

„Hvala što ste mi dali novu obitelj, novi dom. Hvala što mi dajete mogućnost ponovno biti dijete. Hvala što mi dajete priliku biti sretan“, dodaje Moses.

Iako ima samo 10 godina, Moses je doživio nešto što mnogi odrasli ne poznaju – istinsku promjenu. Prošao je kroz toliko patnje, a sada je sretan. Nema više straha, nema više tuge. Sada ima razlog za smijeh, za sanjanje, za vjeru u bolju budućnost.

Zauvijek će biti zahvalan.