„Život bez filtera“ emisija je autorice Vlatke Bakran Burić koja bilježi male, ali snažne životne trenutke – geste dobrote, ohrabrenja i ljepotu svakodnevnih detalja. Namijenjena je svima koji žele u užurbanom ritmu dana zastati, osluškivati i zahvaljivati. Emitira se na Hrvatskom katoličkom radiju subotom i nedjeljom u 7:45.
Zadnjih mjesec dana više puta naišla sam na tekstove na temu beskućništva gdje se problematika oko ove teme koristi kao sredstvo za obračun s ideološkim neprijateljima. Riječi koje se pritom koriste kako bi se izrazilo mišljenje izrazito su ružne i svaki put kad tako nešto pročitam pitam se – pomaže li nekome takav govor pun mržnje?
Komunikacija koja se vodi na društvenim mrežama često je ispod svake moralne i kulturne razine.
Smatram da je još tužnije kada se takav način izražavanja opravdava vjerom i brigom za potrebite. Riječi koje ponižavaju i šire mržnju, huškaju jedne na druge nikako ne mogu predstavljati bilo kakav oblik brige, podrške ili nešto dobro. Jednostavno nema opravdanja za takav način izražavanja.
Trenutno je zima pa je u ovo doba godine beskućništvo češća tema. Međutim, osoba kojoj je stalo da se nešto popravi i pomogne ljudima tražit će ozbiljna rješenja. Neće komunicirati nabrajanjem etiketa, ismijavanjem i gađenjem prema drugima. A svi koji lajkamo i dijelimo takve poruke trebali bismo se zapitati što radimo i doprinosimo li nekom rješenju kako bi nešto bilo bolje ili pomažemo da se još malo prodube podjele i proširi mržnja?
Beskućnici zaslužuju poštovanje i konkretnu pomoć, a ne da tu bolnu točku društva koristimo kao opravdanje u nečijem ideološkom ratu. Ponižavamo jedni druge na taj način. Ne vidim kako to bilo dobro ili bilo čemu koristilo?
Smatram da je to ništa drugo nego nasilje.
Tko želi pomoći i pronaći rješenje da nešto bude bolje, prije svega izražava se odgovorno i razmišlja koje riječi koristi jer način na koji se o nečemu govori je bitan. Riječi koje ponižavaju, vrijeđaju i huškaju ne mogu biti izraz brige, vjere ni humanosti – bez obzira na temu.
Vrijeme je da napokon prihvatimo činjenicu da sve što radimo i govorimo na internetu ima posljedice kao i u „stvarnome“ svijetu. Onog trenutka kad nešto napišemo i kliknemo „objavi“, i kada to što smo napisali postane dostupno drugim ljudima, preuzimamo odgovornost za objavljeni sadržaj. Istu odgovornost preuzima i onaj koji lajka ili dijeli tu objavu.
Birajmo riječi koje ne ponižavaju i ne potiču podjele.
Bez odgovornosti nema društva koje može ići naprijed, a svi smo odgovorni za riječi koje koristimo i posljedice koje one imaju.