Nedavno sam bila na jednoj volonterskoj akciji koja me podsjetila kako je važno vježbati i učiti kako staviti drugoga u prvi plan ako ga želimo čuti i razumjeti što govori. A svaki put kad napravimo ono što je ispravno, umjesto da napravimo ono što nam je mooooožda jednostavnije – događa se promjena i ovaj svijet je ljepši… bolji i Božji.

U svakodnevici koja nas često gura da ubrzamo, budemo površni i potiče na usmjerenost na sebe – ostaje kao tihi izazov pitanje:

„Znamo li doista stati i staviti drugoga u prvi plan?“

Međutim, ne samo čuti riječi koje izgovara, nego poslušati srce iz kojeg dolaze. To nije lako. Traži našu odluku da utišamo sebe – ne prekidamo i ne sudimo unaprijed, ne donosimo bilo kakve zaključke ili odgovor, već samo razumijevanje.

Svaki dan smo na raskrižju izbora – učiniti ono što je lakše, brže, jednostavnije… ugodnije – ili ono što je ispravno.

Ono što je ispravno često traži više!

Više strpljenja, naše poniznosti, više pozornosti, više naše ljubavi… ali baš zato ima veću snagu.

Svaki takav izbor, iako možda nevidljiv drugima ili često drugima smiješan, ali mijenja nešto u nama. Malo po malo oblikuje naše srce, čini ga otvorenijim, pažljivijim, sličnijim onome na što smo pozvani.

Dobrota ima tihu snagu širenja – dotiče druge, umnaža se i tako stvaramo lanac promjene koji nadilazi ono što možemo odmah vidjeti. A kada se takve promjene umnože u životima druhih ljudi, mijenja se i svijet. Možda ne odjednom i sigurno ne spektakularno, već tiho – ali svijet postaje ljepši i bliži onome što je zamišljeno kao dobro.

I sigurna sam da u tim malim svakodnevnim sitnicama dobrote – počinje rasti nešto što možemo prepoznati kao odraz Božjega u našem vremenu.

I svi smo odgovorni, svi! I ne mislim to u nekom prenesenom značenju već baš konkretno odgovorni smo svi! Međutim, ta odgovornost nije teret – nego poziv da budemo svjesni koliko vrijede naše male odluke i koliko kroz njih možemo sudjelovati u stvaranju ljepšeg, boljeg i Božjeg svijeta, već ovdje i sada.