Caritas Zagrebačke nadbiskupije obilježio je, tijekom Dana otvorenih vrata u ponedjeljak 27. travnja, desetu obljetnicu rada svojega Prihvatilišta za beskućnike u Sesvetskom Kraljevcu, koje je od otvorenja do danas pružilo utočište za 298 osoba bez doma.
Desetljeće otvorenih vrata i konkretne ljubavi
Deset godina djelovanja prihvatilišta za beskućnike Caritasa Zagrebačke nadbiskupije u Sesvetskom Kraljevcu obilježilo se skromno – baš onako kako žive i njegovi korisnici.„“
Voditelj prihvatilišta Ivan Ninković ističe kako je upravo zahvalnost ključna riječ ove obljetnice.
Zahvalnost za svaku minutu, svaku kunu, svaki cent koji je uložen u svaku ciglu tog našeg prihvatilišta – za svakog našeg korisnika.

10 godina rada Prihvatilišta za beskućnike / Foto: Stjepan Moškatelo
Sustav postoji, ali stvarnost šokira
Iako je Ninković preuzeo već uhodan sustav, susret s realnošću beskućništva ostavio je snažan dojam.
Priznaje kako organizacijski dio nije bio problem, no ljudske sudbine s kojima se svakodnevno susreće predstavljaju velik emocionalni izazov.
⇒ Caritas Zagrebačke nadbiskupije obilježio 10 godina rada Prihvatilišta za beskućnike
„Čovjek se ne može nikako naviknuti na ono s čim se susreće u prihvatilištu. Svaki korisnik ima svoju životnu priču koju nije lako saslušati“, kaže, naglašavajući kako taj rad traži i stručnost i veliko srce.
Put do prihvatilišta
Korisnici u prihvatilište dolaze putem Hrvatskog zavoda za socijalni rad – uz potrebnu dokumentaciju i procjenu zdravstvenog stanja kako bi se uvidjelo da je svaki korisnik „samodostatan“ odnosno da mu ne treba šira medicinska skrb.
„Ono što prihvatilište na razini medicinske skrbi nudi jest isključivo priprema terapija i provjera redovitog uzimanja terapija.
Mi nudimo samo socijalno uslugu, nikako medicinsku.
I zato je vrlo važna ta medicinska dokumentacija“.
Razlozi dolaska su različiti – od dugotrajne socijalne isključenosti još od djetinjstva do naglih životnih lomova poput gubitka posla, zdravlja ili raspada obitelji.
„Prihvatilište im bude ta finalna stanica uslijed konstelacije životnih neuspjeha. Neki jednostavno nisu imali sreće, a nastavno na to dolazi do gubitka zdravlja“, govori i dodaje da su tu često prisutne i ovisnosti.
Međutim, za njih to biva utočište, a mi smo zapravo prihvatilište. Da ih prihvatimo u tom njihovom, ne „bijegu“, nego odluci da se stane na loptu i da se dalje tako ne može.
Svaka konkretna osoba, ističe Ninković, njihov je primat. „Tu se vidi ta djelotvorna ljubav Crkve kroz konkretna djela.“
Sve stariji korisnici, sve teži izazovi
Jedna od primarnih uloga prihvatilišta je resocijalizacija korisnika odnosno mogućnost „da ponovno stane na svoje noge.“

Ivan Ninković / Foto: HKM
„Da se u početku malo odmore, sagledaju životnu situaciju kroz naš stručni tim i psihosocijalnu pomoć. Mi ćemo najprije pomoći da ostvare prava koja su mu zakonski zajamčena iz sustava socijalne skrbi ili mirovinskog te omogućiti mu da dođe do zajamčene minimalne naknade.“
Međutim, u posljednje vrijeme struktura korisnika značajno se promijenila. Sve više zahtjeva odnosi se na osobe starije od 50 godina – često s narušenim zdravljem.
Ninković upozorava kako to dodatno otežava njihovu resocijalizaciju.
Treba biti realan – kako se osoba s narušenim zdravljem i više od 50 godina može ponovno zaposliti? To je vrlo teško.
Dodaje kako je to zapravo najveći izazov pred kojim se nalazi ne samo njihovo prihvatilište nego i ostala širom Hrvatske te apelira „na sustavna rješenja i razvoj domova za odrasle jer su potrebe ogromne.“

10 godina rada Prihvatilišta za beskućnike / Foto: Stjepan Moškatelo
Život u prihvatilištu
Svakodnevica u prihvatilištu ima jasnu strukturu – od buđenja u šest sati, preko obroka, obveza održavanja prostora i samih dnevnih obveza.
Korisnici sami sudjeluju u održavanju čistoće čime razvijaju osjećaj odgovornosti i zajedništva. Upravo taj model pokazao se uspješnim i u praksi.
Svaki korisnik ima svoje dežurstvo. Time dobiva osjećaj da o njegovom radu ovisi atmosfera svih drugih.
Nedavno su imali inspekcijski nadzor nadležnog ministarstva te su službenice koje su došle na inspekcijski nadzor „ostale vrlo ugodno iznenađene higijenom i čistoćom u prihvatilištu.“
O brojkama
Kapacitet prihvatilišta su 32 mjesta, a trenutačno ih je 22 u prihvatilištu.
Od 2003. godine kroz prihvatilište je prošlo više od 600 korisnika, a konkretno od 2016. godine 315.
⇒ PRIZNANJE STRUKE S. JELENI LONČAR Branitelju vraćen vid, studentima omogućen studij

s. Jelena Lončar / Foto: Stjepan Moškatelo
„Neki su bili i više puta, ali prihvatilište je ponudilo 315 privremenih smještaja.
To je 315 životnih sudbina, 315 životnih neuspjeha, ali i uspjeha.
Ako je i jedan čovjek ponovno stao na svoje noge, prihvatilište je ispunilo svoju ulogu.“
Između zahvalnosti i gubitaka
Povratne informacije bivših korisnika često dolaze u obliku poruka zahvale što dodatno potvrđuje smisao rada.
Poruke su vrlo česte i vrlo tople, ističu da se često sjete lijepog vremena provedenog u prihvatilištu, javljaju da su našli posao i da im ide bolje.
Ipak, realnost je i teža strana priče:
„Nažalost, imamo i jako puno preminulih korisnika, upravo zbog teške zdravstvene slike.“
Najveća potreba: čovjek za razgovor
Iako je materijalna pomoć važna, ono što korisnicima najviše nedostaje jest – odnos, susret i razgovor.
Ninković ističe kako im je potreban netko tko će ih slušati bez profesionalne obveze, netko tko dolazi kao čovjek, a ne kao stručnjak.
Njima treba osoba koja će sjesti s njima, popričati, podijeliti vrijeme. Ti ljudi su u velikom deficitu kod nas.

10 godina rada Prihvatilišta za beskućnike / Foto: Stjepan Moškatelo
Naravno, apelira i na stručnjake u bilo kojem pogledu koji će svoje vrijeme i stručnost podijeliti s korisnicima u obliku volontiranja.
„Ipak, najviše naglašavam ljude koji su spremni na konkretan susret da dođu kod nas na kavu.
Vjerujem da bi s nekim našim korisnicima to moglo postati i prijateljstvo.
Naše su vrata uvijek otvorena.“
Strah i stigma kao prepreka
Istraživanja pokazuju da građani imaju pozitivan stav prema beskućnicima, ali uz distancu.
„Stav je često: neka su što dalje od mene“, upozorava Ninković i dodaje primjer kada sretnemo beskućnika na ulici.
„Teško da će netko zastati i pitati je li mu nešto potrebno jer postoje ogromne predrasude“, objašnjava Ninković i dodaje:
„Razumijem da je svatko od nas radišan, brine za svoju obitelj, pokušava najbolje odraditi svoj posao.

10 godina rada Prihvatilišta za beskućnike / Foto: Stjepan Moškatelo
Međutim, treba znati da među ljudima koji su se našli u sferi beskućništva, ima puno onih kojima je slučaj presudio, ne nekakva njihova slobodna volja ili frivolan pristup životu itd.“
Zato i naš sugovornik svjesno izbjegava etiketu „beskućnik“ i koristi izraz „osoba s iskustvom beskućništva“.
„Ne bih bio voditelj prihvatilišta za beskućnike kad bih rekao da izlaz kao takav ne postoji. Zato, ne želim da to bude njihova trajna identitetska odrednica – biti beskućnikom“, govori voditelj i objašnjava da je to „osoba koja se spletom okolnosti, konstelacijom životnih događaja našla trenutačno u sferi beskućništva“.
Mi smo tu kao institucija, kao ljudi koji daju svoje profesionalno vrijeme, svoje srce i želju da budemo još stručniji u tom pogledu i da se tim ljudima maksimalno izađe u susret.
Cijelu emisiju Aktualno u kojoj je gostovao Ivan Ninković, voditelj Caritasova Prihvatilišta za beskućnike u Sesvetskom Kraljevcu u povodu desete obljetnice djelovanja Prihvatilišta za beskućnike na toj adresi, možete poslušati u arhivi HKR-a.