Kultura u socijalnom nauku Crkve (III.)

Kompendij socijalnog nauka Crkve kao specifični poziv u služenju kulturi ističe društveno i političko zauzimanje vjernika laika koji s jasnim smjernicama nastoje odjelotvoriti temeljna prava koja su svima zajamčena iz kojih ishodi čovječna i građanska kultura koja proizlazi iz dostojanstva ljudske osobe.

Ta prava zapravo su kultura života koja jamči pravo na obitelj, slobodu, obrazovanje, slobodu društvenih komunikacija čime se treba izbjeći monopol koji stvara ideološki nadzor slobode i kulture koja svoje ishodište ima u dostojanstvu ljudske osobe (usp. Kompendij socijalnog nauka Crkve, 557).

Crkva prepoznaje nezamjenjiv doprinos vjernika laika u stvaranju humane kulture.

Preko vjernika laika kao vidljivog znaka prisutnosti u društvenim zbivanjima Crkva ostvaruje djelotvornu prisutnost u društvenoj zauzetosti (usp. Ivan Pavao II., Christifideles laici, 9). Njihov specifičan poziv izvire iz krsne milosti, oni čine dio otajstvenosti Tijela Kristova koje je Crkva te se na sebi svojstven način trude da u svijetu kulture, društva, ekonomije unose snažni glas svjetla vjere kako bi upravo svojom zauzetošću u društvu i kulturi ispovijedali vjeru i bili u službi evangelizacije (usp. Gaudium et spes, 35).

Stoga s pravom se može reći da „svaka ljudska stvarnost i aktivnost nešto su pozitivno, ako ih se živi u okvirima odgovarajuće etike koja poštuje ljudsko dostojanstvo i usmjerena je na opće dobro.“ (Kongregacija za nauk vjere i Dikasterij za promicanje cjelovitog ljudskog razvoja, Oeconomicae et pecuniariae questiones. Gospodarska i financijska pitanja, 8).

U današnjem svijetu dubokih nepravdi, siromaštva, osobito na području kulture socijalni nauk Crkve prepoznaje upravo nedostatak ostvarenja temeljnih prava koja se uskraćuju, a koja proizlaze iz ljudskog dostojanstva (usp. Kompendij socijalnog nauka Crkve, 557).

U tom smislu kršćansko djelovanje u društvenim procesima, polazeći od načela djelotvorne ljubavi koja služi i koja je u službi čovjeka, neodvojivo je od socijalne pravde.

Stoga svako kršćansko djelovanje vjernika laika u svijetu ne dopušta bijeg od svijeta osobito na području politike, ekonomije kulture, društva, već upravo da iz svijesti o općem dobru raste i svijest o potrebi djelotvorne ljubavi unatoč možebitnim devijacijama društva kao što su idololatrija vlasti, sebičnost, korupcija, držeći da su društveni odnosi i poluge moći mjesto koje ugrožavaju ljudsku moralnost (usp. Ivan Pavao II., Christifideles laici, 42).

Već je, naime, Koncil kao jednu od važnih zadaća Crkve u suvremenom svijetu istaknuo da „valja naime spasiti ljudsku osobu i obnoviti društvo.” (Gaudium et spes, 3).

U tom kontekstu socijalni govor Crkve zna da svako ljudsko djelovanje uključuje i određenu antropologiju, odnosno shvaćanje svijeta, čovjeka i kulture otkrivajući na taj način pozitivne ili negativne vrijednosti.

Naša kultura u tom smislu pokazuje ozbiljne simptome duboke krize koja se ponajprije odnosi na ograničenu, suženu, reduciranu sliku ljudske osobe, shvaćajući je iz perspektive potrošne robe, čime se ljudski život reducira na potrošačku logiku i paradigmu (usp. Kongregacija za nauk vjere i Dikasterij za promicanje cjelovitog ljudskog razvoja, Oeconomicae et pecuniariae questiones. Gospodarska i financijska pitanja, 9).

Papa Franjo s pravom je upozorio da se današnjeg čovjeka promatra kao „potrošno dobro“ koje se može iskoristiti i odbaciti.

U tom smislu on ukazuje na kulturu odbacivanja koja je postala dominantna paradigma društvenih, ekonomski, političkih, kulturnih odnosa (usp. Papa Franjo, Evangelii gaudium, 53). Takvoj kulturi dehumanizacije čovjeka, nužno je potrebno odlučno reći ne!

Drugi važan izazov socijalni nauk Crkve vidi u zauzimanju vjernika laika koji se odnosi na pitanje sadržaja kulture, to jest istine. Naime, socijalna misao Crkve ističe neodvojivost istine i kulture jer je to ključno pitanje za svaku osobu ukoliko želi sačuvati svoj moralni i antropološki integritet koji prožima ljudsku osobu transverzalno na području razuma, volje, savjesti i ljudskih odnosa (usp. Kompendij socijalnog nauka Crkve, 558).

Razumljivo je stoga zašto Drugi vatikanski koncil potiče sve ljude da traže istinu na način koji je sukladan njihovom dostojanstvu, istinu koja u sebi uključuje raznoliki splet odnosa, ali i puteve spoznaje (usp. Dignitatis humanae, 3), dok se sama istina kako to ističe Koncil ne nameće drugačije doli samom sobom, odnosno snagom istine koja u čovjeka ulazi blago i snažno (usp. Dignitatis humanae, 1), potičući ga da spoznatu istinu prihvati i prema njoj oblikuje vlastiti život (usp. Dignitatis humanae, 2).

Upravo istina ima moć da oslobodi čovjeka od lažnih idola zaogrnutih „kulturnim ruhom“, jer nedostatak iskrivljene antropologije ili izobličeni antropocentrizam dovodi do pogrešnog načina života čija je ključna poluga praktični relativizam nošen i nadahnut samo izravnim i praktičnim interesima.

Stoga papa Franjo, prepoznajući ovu duboku krizu očitovanu u tehnološkoj paradigmi koja obožava samo moć a koja dovodi do degradacije i pustoši snažno ističe poziv da se odupremo takvoj paradigmi (usp. Papa Franjo, Laudato si’, 122).

Kompendij socijalnog nauka Crkve upozorava na važnost kršćanske djelotvorne prisutnosti u društvu i kulturi.

Jezikom pape Franje mogli bi smo reći da je poziv socijalnog govora Crkve da uđe u one prostore gdje se oblikuju nove kulture i tamo donijeti svjetlo vjere, rasvjetljavajući ljudsku stvarnost svjetlom evanđelja (usp. Papa Franjo, Evangelii gaudium, 74).

To je prije svega otkriće izazova izlaska iz mentaliteta zatvorenosti, straha, ugroženosti te ponuditi poruku Evanđelja kako bi ono preobrazilo naše društvene, socijalne, kulturne odnose u čijem središtu se nalazi osoba sa svojim nepovrjedivim dostojanstvom.

S pravom ističe Benedikt XVI., da ako ako kršćani vjerujemo da nas živi Bog u Isusu Kristu na jedinstven način poziva onda to ujedno znači, ističe on da ako nam je u Kristu darovan novi dar – istina – onda je naša dužnost da je ponudimo i drugima, uvijek u slobodi jer istina bez slobode ne može biti djelotvorna (usp. J. Raztinger, Vjera, istina, tolerancija, 93-94.).

Socijalni govor Crkve potiče nas da uvijek iznova otkrivamo novost vjere i njezinu preobražajnu snagu nasuprot kulturi relativizma, pohlepe i moći. Isusov nalog učenicima „Pođite po svem svijetu, propovijedajte Evanđelje svemu stvorenju“ (Mk 16, 15), poticaj je za snažniji angažman Crkve u socijalnim, društvenim i kulturnim pitanjima koja su važna i bitna za cjeloviti rast i razvoj ljudske osobe koja je pružena prema punini života.

Ante Bekavac rođen je 12. studenog 1973. godine u Tomislavgradu, BiH, gdje je završio osnovnu i srednju školu. Franjevačku klasičnu gimnaziju završio je u Sinju i Ljubuškom 1995. godine. Filozofsko-teološki studij završio je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 2003. godine. Poslijediplomski sveučilišni studij licencijata i doktorata upisao je 2011. godine na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Od 2012. godine zaposlen je kao asistent pri Katedri moralne teologije. Magistrirao je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 2016. godine s temom „Istraživanje suvremenog stanja moralnih izvora kao izazova moralnoj teologiji nadahnutoj koncilskom obnovom“ (Exploring the Contemporary State of Moral Sources as Challenge of Moral Theology Inspired by the Renewal Requierd by Vatican II). Doktorirao je  na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 2018. godine s temom „Izvori moralne spoznaje u svjetlu nauka Drugoga vatikanskoga koncila“ (The Sources of Moral Knowledge in the Light of the Teaching of the Second Vatican Council). Od 2019. radi kao poslijedoktorand na KBF-u Sveučilišta u Zagrebu kao suradnik, a od 2023. kao docent izvodi nastavu iz kolegija moralne teologije. Član je Društva bivših studenata (DBS) KBF-a i Europskog društva za katoličku teologiju – Hrvatska sekcija (ESCT – HS), član je uredništva časopisa Hercegovina franciscana, član je etičkog povjerenstva KB Dubrava.