Hrvati – iseljenički narod

U novije vrijeme postoji zajednički stav, konsenzus o Hrvatskoj kao iseljeničkoj zemlji i o Hrvatima kao iseljeničkom narodu.

Poznati su valovi iseljavanja te se najčešće govori o iseljavanju Hrvata od druge polovice 19. stoljeća, tijekom 20. stoljeća, i to poslije Prvoga svjetskog rata, tijekom 60-ih godina i za vrijeme i nakon Domovinskoga rata, pa sve do najnovijeg vala iseljavanja u 21. stoljeću koji je započeo ulaskom Republike Hrvatske u Europsku uniju, 2013. godine. Svi navedeni pravci kretanja Hrvata išli su u zemlje koje, geografski gledano, pripadaju zapadu kao što su prekooceanske zemlje, skandinavske i zemlje beneluksa, velike srednjoeuropske zemlje: Njemačka, Švicarska, Austrija, Francuska i Italija.

No, u nešto davnija vremena, krajem 13. i početkom 14. stoljeća, Hrvati su iseljavali i prema istočnim krajevima.

Prije više od 720 godina jedan od pravaca išao je prema Janjevu, današnjoj Republici Kosovo.

Na taj prostor došli su iz Dubrovnika i njegove okolice preci Janjevaca Hrvata. Benedikt XI. 1303. godine, naime, piše pismo barskom biskupu Marinu u kojem ga ovlašćuje da postavi upravitelje u nekoliko župnih crkava, između ostalih u i župnoj crkvi sv. Nikole u Janjevu. To pismo najstariji je pisani spomen Janjeva i njegovih žitelja.

Kopija kipa sv. NIkole iz Janjeva / Foto: zadarskanadbiskupija.hr

Zašto su Hrvati migrirali u Janjevo?

Dok su migracije Hrvata prema zapadnim zemljama tijekom zadnja dva stoljeća i ulaskom Hrvatske u Europsku uniju bile potaknute prvotno siromaštvom, a zatim i drugim gospodarskim te političkim razlozima, razlog dolaska Hrvata na područje Janjeva potpuno je druge prirode.

Naime, Dubrovčani su od 13. do 16. stoljeća bili nadaleko poznati kao vrsni trgovci te je cijela trgovina koja se kretala Balkanom bila u njihovim rukama. Došavši u kraj
izuzetno bogat rudama te zlatom i srebrom tadašnji Janjevci bili su svjesni da se opći napredak može postići jedino na način da se preuzme inicijativa. Stoga su svojom
mudrošću, ali i požrtvovnim radom i poduzetničkim duhom obogaćivali kraj u koji su se doselili i time djelovali na njegov gospodarski razvoj.

Uz to što su bili vrsni rudari, osobito u poslovima kovanja novca, Janjevci su nadaleko bili poznati kao vješti trgovci i obrtnici. Time su zasigurno dali neizbrisiv pečat kraju u kojem su se nastanili, a oni sami su postali najznačajnijim gospodarskim čimbenikom tog dijela Europe.

Naseljavanjem Janjeva Hrvati iz Janjeva i nadalje su održavali čvrste veze s Dubrovnikom te su kao građani Dubrovačke Republike sve do 17. stoljeća i dolaska
Osmanlijskog carstva uživali sva prava koja su vrijedila unutar Republike. Povijest Hrvata u Janjevu svjedoči o životnoj snazi njegovog naroda koji se je usprkos teškim vremenima održao i sve nadživio.

Moralni i duhovni oslonac Hrvatima u Janjevu uvijek je bila Katolička Crkva i katolička vjera.

Misa povodom spomendana fra Serafina Glasnovića Kodića u Dubravi

I za vrijeme vladavine Osmanlija Hrvati iz Janjeva dobivali su materijalnu i duhovnu pomoć iz Rima, a tijekom jednog dijela svoje povijesti Janjevo je bilo središte Skopske nadbiskupije te je župna crkva sv. Nikole bila i prijestolnica skopskog nadbiskupa. Čini se da se u tom kontekstu može potvrditi činjenica da je povijest Janjeva istodobno i povijest Katoličke Crkve u tim krajevima.

Iako je u drugoj polovici 19. stoljeća u Janjevu osnovana pučka škola s hrvatskim programom, s prodorom srpske vlasti ona se ukida. To je u mnogome utjecalo na govor Janjevaca. Naime, do tada je u Hrvata u Janjevu prevladavao dubrovački govor. S uvođenjem srpskog jezika u program školskog sustava, dubrovački govor se polako izgubio.

„Novo Janjevo“

Značajnije iseljavanje Hrvata s prostora Janjeva u Hrvatsku započelo je u drugoj polovici 20. stoljeća, a intenziviralo se tijekom razdoblja Domovinskog rata. Najveći
dio doselio je u Zagreb, najviše u zagrebačku Dubravu pa ju je na svoj način i oplemenio te u Kistanje u šibensko-kninsku županiju, koje se naziva i „novim Janjevom“.

Iako su Hrvati iz Janjeva pripadnici najstarije hrvatske dijaspore, relativno je manji broj publikacija koje istražuju povijesnu i vjersku komponentu Janjevaca i njihove migracije. Kako bi se ozbiljno pristupilo promišljanju o pripadnosti hrvatskom narodu i Katoličkoj Crkvi Hrvata iz Janjeva, koju su oni sačuvali kroz više od sedam stoljeća, u tijeku je o navedenoj temi znanstveno istraživanje Instituta za istraživanje migracija koje se provodi u suradnji sa Središnjim državnim uredom za Hrvate izvan Republike Hrvatske. Ono zahtijeva vrlo širok spektar znanstvenih spoznaja o jezičnoj, migracijskoj, vjerskoj i etnografskoj povijesti Janjevaca.

Hodočasnici iz Janjeva, rodne župe novoga blaženika Alojzija Palića

Cilj projekta jest sagledavanje potpunije i jasnije slike o nekadašnjem i sadašnjem životu Hrvata iz Janjeva u Hrvatskoj i u Janjevu, s naglaskom na njihova sjećanja o nekadašnjem životu u Janjevu i prilagođavanje na novu sredinu u Zagrebu ili u drugim naseljima Hrvatske.

Zasigurno se pri tome neće zaobići činjenica da su Hrvati iz Janjeva u zgodna i nezgodna vremena živjeli vrednote koje su im u baštinu predali njihovi preci a to su – skrb za obitelj, zajedništvo, marljivost i vjernost katoličkoj vjeri.

Dubravka Petrović Štefanac

Dubravka Petrović Štefanac diplomirala je na Filozofsko-teološkom studiju Katoličkog bogoslovnog fakulteta 2001. godine. Nakon prve godine poslijediplomskog studija na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu od 2002. godine nastavila je studij na Katoličko-teološkom fakultetu Karl-Franzen na Sveučilištu u Grazu.

Doktorirala je 2006. s temom „Der Einfluss der Katholischen Kirche Kroatiens auf die soziale Situation des Landes nach dem Wendepunkt im Jahr 1990 bis 2005. Hirtenbriefe und Lehramt der Kardinäle Franjo Kuharić und Josip Bozanić; wissenschaftliche Symposien und Kongresse mit sozialer Thematik“ (Utjecaj Katoličke Crkve u Hrvatskoj na društvenu situaciju zemlje nakon promjene 1991. do 2005. Poslanice i učiteljstvo dvojice kardinala, Franje Kuharića i Josipa Bozanića; znanstveni simpoziji i kongresi socijalne tematike). Znanstvena suradnica je od 2013. godine, a docentica od 2019.

Vanjska je suradnica na Hrvatskom katoličkom sveučilištu i do ove ak. god. također na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu.

Zbog izvrsnosti i angažiranosti dobitnica je stipendije Biskup Johann Weber (2005. – 2006.). Suosnivačica je Ekumenskog foruma europskih kršćanki u Hrvatskoj (2001.). Od 2007. članica je Komisije HBK „Iustitia et Pax“, a od 2019. tajnica Centra za promicanje socijalnog nauka Crkve.