Govoreći iz teološke perspektive o odnosu Crkve i kulture, sv. Ivan Pavao II., istaknut će da je za Crkvu čovjek okosnica kulture jer se u njoj pokazuje čovjek onakvim kakvim ga je Bog htio i stvorio zajedno s njegovim vrijednostima ali i duhovnim čežnjama, povijesnošću i stvarnošću uvijek noseći na sebi tragove kulture koja ga je oblikovala u bogatstvu mnogovrsnih tradicija (usp. Ivan Pavao II., Vjera i kultura, 1540).

U svojoj socijalnoj enciklici Centesimus annus sv. Ivan Pavao II., govoreći o odnosu države i kulture primjećuje da se totalitarizam rađa iz negacije istine u objektivnom smislu, jer ako ne postoji transcendentalna istina, ne može postojati ni sigurno načelo koje jamči pravedne odnose među ljudima.

Naime, stvara se kultura jačih, zloporaba moći koja promiče kulturu suprotnu dostojanstvu ljudske osobe.

Kultura totalitarizma negira transcendentnost ljudske osobe koja svoj izvor ima u stvorenosti na sliku Božju.

(usp. Ivan Pavao II., Centesimus annus, 44)

Papa Franjo primijetit će da danas živimo u kulturi u kojoj svatko želi biti nositelj pojedinačne istine što ima za posljedicu da iz obzora nestaje osjećaj za opće dobro, jer je svatko okrenut samom sebi. Takva kultura dovela je do mnogih izobličenja u kojoj prevladava površno, prolazno, brzo, vidljivo (usp. Franjo, Evangelii gaudium, 61 – 62).

Razumljivo je stoga da socijalni nauk Crkve u govoru o kulturi kao služenju podsjeća na temeljno načelo koje treba vrijediti, a ono glasi: „Cjelovito savršenstvo osobe i dobro cijeloga društva bitni su ciljevi kulture: etička dimenzija kulture, dakle prioritet je u društvenom i političkom djelovanju vjernika laika“ (Kompendij socijalnog nauka Crkve, 556).

Prema tome, kultura nikada ne može biti etički i moralno neutralna, s obzirom na to da moralnost i etičnost tvore bitnu dimenziju kulture.

Naime, svako ugasnuće moralnih i etičkih vrijednosti koje su bitne supstance kulture dovodi do smrti kulture i jasno je da vrijednosti moraju nadahnjivati svekolike društvene, socijalne, ekonomske odnose jer se u suprotnom teško može govoriti o kulturi koja je u službi čovjeka (usp. Ivan Pavao II., Vjera i kultura, 1547).

Ako pred sobom imamo poziv na kršćansko djelovanje i svjedočenje u kontekstu kulture, onda je potrebno pred očima imati svijest da evangelizacija kulture ima za cilj njezino čišćenje, pomažući joj da izrazi svoju dubinu i bogatstvo. Svako zatvaranje pred svjetlom istine vodi osiromašenju i sterilnosti kulture (usp. Ivan Pavao II., Centesimus annus, 50). Papa Franjo stoga Crkvu upozorava kad je riječ o odnosu prema kulturi da svaka kultura i svaka društvena skupina treba čišćenje i sazrijevanje (usp. Papa Franjo, Evangelii gaudium, 69).

Ovdje dolazimo do bitnoga uvida da se svako ljudsko djelovanje i interakcija uvijek ostvaruju unutar datosti kulture. Pa je služenje kulturi shvaćeno kao put i način oblikovanja određene humanizrajuće kulture, koja promiče čovjeka u njegovoj cjelovitosti, angažiranosti kako bi se razvijao prema punini svojega poziva biti osoba u stvaralaštvu svoje duhovne, intelektualne i moralne vrijednosti.

Oblikovanje kulture događa se u samom središtu ljudske osobe te je poziv Crkve ponajprije oblikovanje unutrašnjeg, savršenog čovjeka čime se u socijalnom djelovanju Crkve na području kulture daje jedan poseban i ničim zamjenjiv doprinos stvaranja istinske autentične, humane kulture (usp. Ivan Pavao II., Centesimus annus, 51).

Kompendij socijalnog nauka Crkve ističe da gubitak moralnih i etičkih vrijednosti, nestanak autentičnih uvjeta ostvarenja ljudske osobe ili njihovo zanemarivanje može voditi da se kultura prometne u svoju suprotnost, odnosno da postane oruđe siromaštva i dekadencije (usp. Kompendij socijalnog nauka Crkve, 556).

Kada Crkva u svojem odnosu i pristupu kulturi, osobito na području društvene, socijalne, ekonomske, političke zauzetosti uvijek stavlja pred oči temeljno načelo od kojega sve polazi a to je dostojanstvo ljudske osobe, shvaćamo zašto je stav Crkve prema kulturi put stava prihvaćanja i dijaloškog odnosa.

Crkva se u svojem susretu s kulturom ne može i ne smije odreći poziva na evangelizacije koja naviješta Radosnu vijest za svaku ljudsku osobu istovremeno otkrivajući svijet dubokih vrjednota, ljudskog dostojanstva u konkretnoj kulturi (usp. Ivan Pavao II., Vjera i kultura, 1541).

Ako se danas govori o krizi kulture, onda je takva kriza povezana s krizom istine koja slabi osjećaj transcendentnosti ljudske osobe i svih stvarnosti koje su povezane s ljudskom osobom.

Naime, bez dubokih kulturnih korijena koje svoj uzrok imaju u nijekanju transcendentnih vrijednosti, čovjek postaje bez utočišta, njegov kulturni identitet biva rastrgan što ga može navesti na čine koji su u dubokoj suprotnosti s vrijednosti ljudskog dostojanstva.

Najzorniji primjer srozavanja kulture i s time urušavanja ljudskog dostojanstva osobito je vidljiv u zloćudnim ideologijama dvadesetog stoljeća, što zapravo označava nijekanje Boga (usp. Promicati pastoral kulture, 8).

Jedna od bitnih oznaka ljudske osobe jest da ona raste i razvija se do svoje punine upravo kroz kulturu. Taj čovjekov rast i razvoj događa se kroz kulturu. Stoga je razumljivo zašto govorimo da kultura posjeduje svoj etički aspekt koji se konkretno ostvaruje u načinu mišljenja, djelovanja, duhovnog ostvarenja osobe.

Danas rašireni relativizam, ravnodušnost koji su u socijalnom i društveno-političkom kontekstu povezani s krizom i razočaranjem u velike projekte ostvarenja čovjeka jesu ponajprije izrazi krize ideologija kao dominantnih kulturnih strujanja.

(usp. Franjo, Evangelii gaudium, 61)

Socijalni govor Crkve u kontekstu odnosa prema kulturi, ponajprije nam želi otvoriti pogled vjere, da dublje shvaćajući otajstvo čovjeka koje postaje razumljivo u otajstvu Utjelovljenje riječi (usp. Gaudium et spes, 22), nalazimo prikladne načine i sredstva kako bismo u konkretnosti kulture u kojoj čovjek raste i razvija se do svoje punine primio istinu Evanđelja koja pomaže osloboditi čovjeka za istinsku slobodu.

Evanđelje obnavlja život čovjeka i kulturu, tako da susret s Evanđeljem u socijalnom govoru Crkve postane put služenja čovjeku. Pogled Crkve na kulturu kako ističe sv. Ivan Pavao II., jest da ona gleda na kulturu kao na sredstvo i to ono temeljno, elementarno u kojem ljudska osoba sazrijeva i otvara se obzoru punine i istine da bi i sama zahvaćena tom vrjednotom mogla doći do svoje punine (usp. Ivan Pavao II., Vjera i kultura, 2256).

Ljudska osoba je po svojoj naravi pružena prema istini, dobru, ljepoti (verum, bonum, pulchrum) i to je njezina temeljna oznaka.

Socijalni nauk Crkve u kontekstu kulture ima za cilj pomoći današnjem čovjeku da težeći za tim dubokim stvarnostima započne dijalog vjere i kulture stvarajući istinsko ozračje ostvarenja ljudske osobe sukladno onom što je naum Boga Stvoritelja upisan u srce svakog čovjeka (usp. Ivan Pavao II., Vjera i kultura, 2259).

Ante Bekavac rođen je 12. studenog 1973. godine u Tomislavgradu, BiH, gdje je završio osnovnu i srednju školu. Franjevačku klasičnu gimnaziju završio je u Sinju i Ljubuškom 1995. godine. Filozofsko-teološki studij završio je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 2003. godine. Poslijediplomski sveučilišni studij licencijata i doktorata upisao je 2011. godine na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Od 2012. godine zaposlen je kao asistent pri Katedri moralne teologije. Magistrirao je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 2016. godine s temom „Istraživanje suvremenog stanja moralnih izvora kao izazova moralnoj teologiji nadahnutoj koncilskom obnovom“ (Exploring the Contemporary State of Moral Sources as Challenge of Moral Theology Inspired by the Renewal Requierd by Vatican II). Doktorirao je  na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 2018. godine s temom „Izvori moralne spoznaje u svjetlu nauka Drugoga vatikanskoga koncila“ (The Sources of Moral Knowledge in the Light of the Teaching of the Second Vatican Council). Od 2019. radi kao poslijedoktorand na KBF-u Sveučilišta u Zagrebu kao suradnik, a od 2023. kao docent izvodi nastavu iz kolegija moralne teologije. Član je Društva bivših studenata (DBS) KBF-a i Europskog društva za katoličku teologiju – Hrvatska sekcija (ESCT – HS), član je uredništva časopisa Hercegovina franciscana, član je etičkog povjerenstva KB Dubrava.