“O muškarcima, kao ni o ženama, ne volim generalizirati. Stoga ću pričati iz osobnog iskustva, o muškarcima koji su mi bliski i koje volim. Moji roditelji svojedobno su vodili zajednički dnevnik. Zapisivali su u njega neke svoje misli i osjećaje (u fazi zaljubljenosti i prije djece, naravno). Tata je napisao što ga je privuklo na mami: ‘bila je emancipirana, a ipak tako ženstvena’. Nasmijala sam se dobro toj opaski, kao da emancipiranost nužno podrazumijeva nešto drugo. Ipak, oprostila sam mu, znam dobro što je mislio. Moja mama stvarno je prekrasna, istodobno i vrlo neovisna i samostalna. Često mi je još u djetinjstvu znala reći: ‘Lako ti je biti emancipirana dok si sama, hajde zadrži sebe u braku i s dvoje djece!’ Osobno ne mislim da je ikad lako, ali sad kad sam i sama udana i majka dvoje djece, često se toga sjetim. 

Novinarka HKM-a Lana Popovčić

Moj otac, nažalost, bio je i ratnik. Rat nikada ne bi bio njegov izbor, ali kada je devedesetih krenuo ratni vihor, izbora više nije niti bilo. Na bojištu nije bio ubijen ni ranjen, ali strašne ratne traume učinile su svoje. Obolio je teško i danas ga više nema. 

Moja djeca odrastaju bez djeda. I to kakvog djeda! Djeda koji bi ih volio i nasmijavao, možda i više od svih nas zajedno koji ih danas volimo i nasmijavamo. A volimo ih nemjerljivo. 

Moj je otac bio ‘obični šljaker’. Nije se kroz život probijao ni s kakvim stranačkim iskaznicama ni drugim bliskostima. I dobro je znao svoje prioritete. Njegov smo prioritet bili mi, njegova djeca, s kojima je provodio vrijeme, igrao se u parku, učio košarci. Živjeli smo u stančiću od 29 kvadarata, ali naš je život bio prepun vedrine. Tata je uvijek primjećivao cvrkut ptica i veselje nekog razdraganog psa na livadi, pomalo smiješno govorio mi poeziju i puštao najbolju glazbu ikad.

Kaže mama da nam tata u djetinjstvu nije mijenjao pelene. Fućkaj ga! To je zato ispravio moj dragi svekar, moj drugi otac, koji mi je nakon povratka na posao s porodilljnog čuvao djecu. Ljudi su se čudili, pa kako djed čuva malene? Pa tako. Bake su još radile, a zašto i ne bi? Bio je s njima i vještiji i bolji od obje bake zajedno. Bez uvrede dragoj svekrvi i majci, ali kad god sam vrativši se s posla doma zatekla djecu u naopako obučenoj i pogrešno zalijepljenoj peleni, znala sam da je to njihovo djelo. Svekru se to nikad ne bi dogodilo. S istom preciznošću s kojom je za radnog vijeka popravljao avione, s istom je tom preciznošću u mirovini mijenjao pelene. I dan danas kad su djeca malo veća i kad me ponekad ne slušaju, pošaljem ih djedu na ‘preodgoj’. S puno ljubavi i strpljenja uvijek postigne ono što ja nisam mogla.

Što se muža tiče, o njemu neću puno da mu ne bude neugodno pred ostalim muškarcima! Samo detaljčić, on je čovjek koji mi je fenom sušio rublje kako bih se stigla spakirati za neko malo duže putovanje u inozemstvo. A, uz njega djeca nisu ni primijetila da me nema. 

Ovu priču mogla bih naravno nastaviti u nedogled. Sjetiti se svih ostalih važnih i dobrih muškaraca u mom životu. Spomenuti na primjer i vlastitog djeda, koji je nakon smrti kćeri, u dubokoj starosti, skrbio o njenom sinu – dječaku s Downovim sindromom – sve dok i njega nije nadživio.

Mogla bih, ali napominjem, kad se sjetim svih njegovih kasnonoćnih ustajanja, njegovog služenja, shvaćam – ta bi priča već prerasla u knjigu”, poručila je Lana Popovčić.