Treća nedjelja došašća nosi ton radosti. Naziv Gaudete – „Radujte se!“ – podsjeća nas da kršćanska radost nije prolazna vedrina, nego nutarnje stanje srca koje zna da je Gospodin blizu. Već sam kontrast liturgijskog vremena i poruke izaziva pitanje:

Kako govoriti o radosti usred pokore, trpljenja i neizvjesnosti? Kako je naviještati u svijetu koji često ne poznaje ni smisao ni nadu?

Današnje Evanđelje (Mt 11, 2–11) stavlja pred nas upravo taj paradoks: radost usred tamnice. Ivan Krstitelj, prorok obraćenja, onaj koji je stajao na vrhuncu duhovnog autoriteta, sada je sam, u okovima. Iz tamnice šalje pitanje:

„Jesi li ti Onaj koji ima doći ili drugoga da čekamo?“

Ivanovo pitanje duboko je ljudsko. Ne proizlazi iz nevjere, nego iz kušnje.

Prorok koji je cijeli život posvetio pripremi dolaska Mesije sada ne vidi znakove koje je očekivao. Umjesto suda i pravedne odmazde, Isus propovijeda milosrđe, liječi bolesne, sjeda za stol s grešnicima. Njegov Mesija ne lomi, nego ozdravlja; ne osuđuje, nego podiže. U toj suprotnosti između Ivanovih očekivanja i Isusove stvarnosti krije se napetost vjere.

Svatko tko vjeruje kad-tad se susretne s Bogom koji ne postupa prema našim predodžbama. Bog iznenađuje, šuti, djeluje drukčije – i time nas odgaja za zrelu vjeru koja počiva ne na osjećaju, nego na povjerenju. Isus ne daje Ivanu izravan odgovor. Ne kaže: „Ja sam Mesija.“
On ukazuje na znakove života:

Slijepi progledaju, hromi hode, gluhi čuju, mrtvi ustaju, siromasima se naviješta Radosna vijest.

U tim riječima krije se program Božjeg kraljevstva: ono dolazi kroz djela ljubavi i milosrđa, kroz preobrazbu koja se događa iznutra. Božja radost ne dolazi kao senzacija, nego kao tiha, djelotvorna prisutnost dobra.

Treća nedjelja došašća ujedno je i Nedjelja Caritasa. To nije slučajno.

Radost o kojoj govori evanđelist Matej nije površna emotivnost, nego radost ljubavi koja postaje djelotvorna. Vjera bez djela ljubavi ostaje apstraktna, a radost bez dijeljenja ostaje prazna.

U tom duhu može se razumjeti i sljedeća istinita priča koja sažima poruku ove nedjelje:

„Išao sam ulicom i zaustavio me star, oronuo prosjak upaljenih suznih očiju, usne mu plave, u prljavoj i poderanoj odjeći. Sam sam uzviknuo: ‘O kako je siromaština ružno oglodala ovo nesretno biće.’ Taj nepoznati čovjek pružio mi je svoju crvenu, otečenu, prljavu ruku, tražeći pomoć. Odmah sam prekapao po džepovima, no nisam ništa imao, ni novčanika, čak ni džepnog rupčića.

Prosjak je čekao… Sav zbunjen, ne znajući što da učinim, snažno sam mu stisnuo ruku kao znak pozdrava. Rekao sam mu: ‘Ne ljuti se, no kod sebe ništa trenutno nemam.’

Prosjak se blago nasmijao i meni stisnuo ruku:

Što ćeš, ne brini, i na tome ti iskrena hvala. I to je milostinja, brate.

Osjećao sam se žalosnim, no i sam sam primio milostinju – mirnu, zahvalnu riječ.“

U toj kratkoj epizodi otvara se teologija utjelovljenja: Bog se susreće s čovjekom upravo u dodiru, u gesti, u jednostavnosti.

Radost koja ne ovisi o okolnostima

Radost se ne rađa iz posjedovanja, nego iz susreta i dijeljenja. U pogledu siromaha i u nesavršenoj gesti milosrđa susreću se dvije ljudske potrebe – potreba da se primi i potreba da se daruje. I tada, makar na rubu bijede, nastaje radost.

Isus Ivana ne oslobađa iz zatvora. No Ivan, iako fizički zatočen, ostaje slobodan u vjeri. Herod je kralj, ali zarobljen strahom i grijehom; Ivan je zatočenik, ali slobodan u istini. Tako i vjernik u tamnim razdobljima života ostaje slobodan ako ostaje vjeran.

Vjera nije uvijek osjećaj blizine, nego odluka da se ostane uz Boga i kad se čini da je daleko.

Takva vjera rađa pravom radošću – tihom, postojanom, plodnom. To je radost koja ne ovisi o okolnostima, nego o prisutnosti Boga koji djeluje i u tami.

Radost je plod susreta s Bogom koji se daruje. Ona se rađa ondje gdje čovjek – unatoč svemu – vjeruje da Bog i dalje djeluje, i gdje srce ostaje otvoreno za konkretne geste ljubavi: osmijeh, riječ utjehe, pomoć potrebitom, oprost, dar vremena i pažnje. Bog se ne utjelovljuje u onome što posjedujemo, nego u onome što darujemo.

U svakoj pruženoj ruci Bog se već utjelovljuje među nama!

Božić nije događaj prošlosti, nego stvarnost koja se nastavlja svaki put kad netko dopusti da se Bog po njemu daruje drugima. Tada se u svakoj pruženoj ruci ne nazire samo Božić – nego sam Bog koji postaje blizak, prisutan i djelatan.

Skromno i smjerno možemo zaključiti: „radost nije u onome što imamo, nego u onome što dajemo. U svakoj pruženoj ruci Bog se već utjelovljuje među nama.“

Uz dopuštenje uredništva, homiliju vlč. Drage Markovića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti na mrežnoj stranici Vjesnika.