I osobna vjera kršćanina prolazi kroz svoja eshatološka razdoblja. Razdoblja koja mogu biti mnogima, pa čak i najbližima, nevidljiva

Prorok Mihej podsjeća u prvom čitanju kako pravednik koji je strpljiv na kraju prima od Boga odgovor i objašnjenje svega onoga što ga je mučilo i progonilo.

I tko to od nas nije bio u stanju jedne posve osobne i intimne patnje, trpljenja, iskustva koje je morao od drugih skrivati, iskustva koje je mogao samo podijeliti s Gospodinom očekujući od njega podršku, razumijevanje i pomoć?

Eshatološko iskustvo nije samo ono iskustvo koje iščekujemo kao zajednica i kao Crkva.

I vlastita bol ili nagla tragedija koja prekine uhodani tijek života također je jedan eshatološki događaj na osobnoj razini koji čovjeka stavi pred dotad nepoznata i nova pitanja.

Iznenadna smrt bliske osobe, neugodna i teška dijagnoza nekog benignog simptoma, sve su to osobni eshatološki događaji koji čovjeka stavljaju pred nova pitanja, svakako i pred ispit osobne vjere.

I u takvim okolnostima, kazuje nam Evanđelje, toliki čovjeka žele prevariti u njegovoj patnji pa mu dolaze i kažu mu i uvjeravaju ga da je Gospodin ovdje ili ondje.

Jer u stanju eshatološke osobne napetosti tko ne bi pokušao, da sebi pomogne, pronaći Gospodina bilo gdje.

Tko god bi mu rekao: „Evo, Gospodin je ovdje“, čovjek bi se potpuno predao toj potrazi i ne znajući da oni koji se koriste njegovom patnjom i boli ne vode Gospodinu, nego od njega odvajaju i čovjeka udaljavaju.

Kao da nije bez razloga ono što Isus u evanđelju govori kako će se čovjek spasiti jedino postojanom vjerom za vrijeme i dok traje njegova osobna eshatološka agonija.

Kao onaj čovjek koji podnoseći strpljivo vlastitu bolest ili žalost i tugu postojanošću svoje vjere pobjeđuje jeftine proroke sreće koji nude ljudima Krista bez ikakve patnje, boli i trpljenja.

Istina je kako će bolest čovjeka predavati na sud i osuđivati ga, optuživati ga da je lud što uzaludno pati i trpi, da je iracionalan što odlučuje provesti vrijeme u žalosti i tuzi za voljenom osobom, istina je kako će patnja i bol čovjeka uvijek zavoditi i navoditi da se što prije spasi.

Tako će mu govoriti da se Gospodin nalazi u samoubojstvu, u pretjeranom uzimanju lijekova, u bijegu u poroke, u svemu onome što se čovjeku nudi da uopće više ne doživljava i proživljava patnju i trpljenje.

I prirodno je kako čovjek, posebno danas, radije pribjegava takvim „pronalascima“ Gospodina, nego onima gdje mu se Gospodin javlja kao onaj koji zajedno s njim supati i trpi jer je u muci i križu iskusio ljudsku patnju i trpljenje.

U našim osobnim i nevidljivim eshatološkim agonijama i neugodama kad nam se ruši ne samo naš ljudski svijet, nego i svijet osobne vjere u Gospodinovu providnost, čovjek samog sebe stavlja pred izbor:

Pokušati spasiti sebe postojanošću svoje vjere, odnosno vjerom u smisao Gospodnje patnje dati smisao i svrhu vlastitoj ili odustati i potražiti Gospodina u iskustvima i mišljenjima za koja Gospodin kaže: „Reći će vam kako sam tamo ili kako sam ondje, ali ja nisam tamo gdje kažu da jesam.“

U osobnoj eshatološkoj agoniji ono u što ozbiljan čovjek vjernik može biti siguran jest da Gospodin neće ponuditi jeftino rješenje, već ono što je sam prošao: patnju i trpljenje, u kojima će zajedno s čovjekom sudjelovati i s njim se suživjeti kako bi osobna eshatološka agonija, mnogima neshvatljiva, čovjeku samom bila smislena i prihvatljiva.