U ljeto 2013. policija je upala u obiteljsku kuću u kojoj je Shagufta Kausar živjela sa svojim paraliziranim suprugom Shafqatom Emanuelom i njihovo četvero djece. Supružnike su pretukli i odvedeli u policijsku postaju, gdje su mučeni.

Rečeno im je da je Shagufta optužena za slanje bogohulne SMS poruke predsjedniku Pakistanske odvjetničke komore, čovjeku kojega nikada u životu nije upoznala, niti je imala kontakt.

„To je bio čisti progon zbog moje vjere“, prisjetila se Shagufta tijekom svjedočenja na predstavljanju Izvješća o vjerskim slobodama u svijetu u Rimu, koje je organizirala Papinska zaklada Pomoć Crkvi u nevolji (ACN). Uz nju je bio brat, koji je govorio u njezino ime, budući da Shagufta ne govori tečno engleski.

Unatoč nevjerojatnosti optužbi, i Shagufta i njezin suprug osuđeni su na smrtnu kaznu te su sljedećih osam godina proveli u samici, u različitim zatvorima.

Tijekom tih mračnih godina njezina je vjera često bila stavljena na kušnju, ali je ostala postojana, unatoč pokušajima pojedinih skupina da je prisile na obraćenje.

„U to vrijeme imala sam mogućnost da budem oslobođena ako se samo odreknem Isusa. Ali rekla sam: ne – Isus je umro na križu za moje grijehe. Neću Ga se odreći.“

Vrijeme provedeno u zatvoru narušilo je njezino zdravlje.

Počela je gubiti pokretljivost udova, a u jednom trenutku je izgubila i sposobnost govora. U očaju se molila.

„Molila sam Gospodina da mi da jednu priliku za život, jer sam htjela ponovno vidjeti svoju djecu. Tada sam imala viziju. Vidjela sam Križ i vidjela sam Gospodina, i On me je iscijelio, i poklonila sam se i hvalila Gospodina za život koji mi je dao.“

Čudo

S novom snagom, Shagufta je još više prionula molitvi i Božjoj riječi.

Oko ponoći su Pavao i Sila molili pjevajući hvalu Bogu, a uznici ih slušali. Odjednom nasta potres velik te se poljuljaše temelji zatvora, umah se otvoriše sva vrata, i svima spadoše okovi. Tamničar se prenu oda sna pa kad ugleda tamnička vrata otvorena, trgnu mač i samo što se ne ubi misleći da su uznici pobjegli. Ali Pavao povika iza glasa: »Ne čini sebi nikakva zla! Svi smo ovdje!«

 Onaj nato zaiska svjetlo, uleti i dršćući baci se pred Pavla i Silu; izvede ih i upita: »Gospodo, što mi je činiti da se spasim?« 

 Oni će mu: »Vjeruj u Gospodina Isusa i spasit ćeš se – ti i dom tvoj!«  Onda navijestiše riječ Gospodnju njemu i svima u domu njegovu.
Te iste noćne ure uze ih, opra im rane pa se odmah krsti – on i svi njegovi. Onda ih uvede u dom, prostre stol te se zajedno sa svim domom obradova što je povjerovao Bogu. (Dj 16, 25 – 34)

„Jednog dana čitala sam Djela apostolska, odlomak u kojem su Pavao i Sila u zatvoru, a potres otvara vrata tamnice. I baš dok sam to čitala, osjetila sam pravi potres. Sve se treslo, a stražari su vikali“, prepričala je Pakistanka te posvjedočila o pravom čudu.

„No nakon nekog vremena dogodio se drugi, drukčiji potres. U Nizozemskoj je pokrenuta peticija za moje oslobađanje. Šesnaest tisuća ljudi potpisalo ju je u samo jednom danu, a potom je predana veleposlanstvu Pakistana. Europski je parlament zatim usvojio rezoluciju s više od 600 glasova, upozoravajući Pakistan na moguće posljedice ako ne budemo oslobođeni. Taj je pokret vodio ne samo kršćane, nego i mnoge svjetovne ljude. Za nas je to bilo pravo čudo.“

Ubrzo su ona i Shafqat Emmanuel pušteni i ponovno su se sastali sa svojom djecom. Pakistanska vlada im je pružila zaštitu te su na kraju napustili zemlju.

Iako su Shagufta i Shafqat sada na slobodi, nisu zaboravili svoje sunarodnjake koji i dalje pate od progona u Pakistanu. „Sada se zalažemo za našu braću i sestre koji su i dalje iza rešetaka, jer mnogi još uvijek pate.“

Pakistan je u Izvješću o vjerskim slobodama u svijetu za 2025. naveden kao zemlja s visokim stupnjem progona. Kršćani i druge vjerske manjine često su uznemiravani, a zloglasni zakon o bogohuljenju u zemlji zloupotrebljava se za osobne osvete, što rezultira situacijama teške nepravde.