U najširem smislu sport je zdravstveno poželjna pojedinačna ili skupna tjelesna izvedba igre u natjecateljskom duhu, u skladu s određenim pravilima koja se, pod uvjetom jednakih mogućnosti, uspoređuje sa sličnim izvedbama drugih ili sa samima sobom.

U ovoj veoma širokoj definiciji prepoznaje se da je bavljenje sportom neposredno povezano sa zdravljem i sa životom pod socijalnim vidom, a prema tome i s govorom o čovjekovim dužnostima i pravima.

Ljudski život je dar.

Bog je čovjeka povjerio njemu samomu da sam skrbi o vlastitom razvoju, to jest da se neumorno trudi oko vlastitog zdravlja i rasta kako na duhovnoj tako isto i na tjelesnoj razini.

U tom smislu, svaki čovjek ima neizostavnu dužnost i neotuđivo pravo prakticirati zdrave životne navike te u duhu solidarnosti skrbiti za zdrave životne navike drugih.

Nažalost, današnji sjedilački stil života u mnogočemu otežava ili sprječava redovito kretanje kao bitno obilježje i neizostavan zahtjev ljudskoga bića.

Današnji čovjek većinu dana provedi sjedeći ili ležeći.

Kada se zbroje rad u sjedećem položaju, ležeći odmor uz televizor i noćno spavanje proizlazi da današnji čovjek ponekad  provede čak dvadesetak i više sati u stanju tjelesnog mirovanja.

Sjedilački stil života smatra se jednim od glavnih problema modernog čovjeka.

Svjetska zdravstvena organizacija identificirala ga je kao ozbiljan rizik za zdravlje. Više nego o osobnom problemu, riječ je o skupu veoma kompleksnih strukturnih problema koji trajno negativno utječu kako na konkretne osobne odluke pojedinca i prakticiranje zdravih životnih navika, tako isto i na zdravlje društva u cjelini.

Međutim, strukturni uzroci ne ispričavaju od dužnosti skrbi za zdravlje i ne smije ih se zloupotrijebiti kao izgovore za lijenost, već čak štoviše moraju biti prepoznati kao poticaji za redovito bavljenje sportskim aktivnostima.

Kretanje/ Foto: Unsplash

Bavljenje sportom zahtjeva kako osobno dobro tako isto i opće dobro obitelji, Crkve i društva.

Supružniku, djetetu, župnoj zajednici ili društvu ne treba bilo kakav bračni drug, roditelj, vjernik ili građanin, već tjelesno i duhovno zdrav.

Bavljenje rekreativnom sportskom aktivnošću pokazuje se tako i kao izričaj ljubavi prema bližnjemu.

Zbog toga, dužnost redovito i ustrajno trenirati ne proizlazi samo iz zahtjeva za osobnim dobrom pojedinca, već i kao zahtjev solidarnosti to jest dužnosti zalagati se za dobro drugoga kao da je vlastito.

Međutim, mjera ispunjenja svake dužnosti, pa tako i ove, neposredno je povezana s postojanjem prikladnih preduvjeta za njihovo ispunjavanje.

U tom smislu, dovoljna količina slobodnoga vremena, prikladni sportski prostori i infrastruktura te društveno i crkveno ozračje koje potiče na sportsku aktivnost pokazuju se kao važni i neizostavni sadržaji općeg dobra.

U svjetlu učenja socijalnog nauka Crkve da se opće dobro ostvaruje supsidijarno po solidarnosti proizlaze zahtjevi da, s jedne strane, svatko u privatnosti vlastitog doma i obitelji osigura samome sebi vrijeme, mjesto i ritam za kratku svakodnevnu sportsku aktivnost te, s druge strane, da državna vlast uredi radno vrijeme, a lokalna vlast javni prostor na način da svaki građanin imao mogućnost redovito baviti se sportskom aktivnošću.

Najkraće rečeno, u kontekstu današnjeg sjedilačkog načina života baviti se bilo kojim oblikom sportske aktivnosti jest neposredno ispunjene dužnosti skrbi o vlastitom zdravlju, a prema tome i djelo ljubavi prema sebi, bližnjima i Bogu.