Povodom 27. obljetnice beatifikacije Alojzija Stepinca u Mariji Bistrici, mons. Ferdinand Vražić prisjetio se, u četvrtak, 2. listopada, u emisiji „Aktualno“ Hrvatskog katoličkog radija, dana kardinalove smrti, njegovog posljednjeg ispraćaja i proglašenja blaženim u Mariji Bistrici.

„Neke slike ostaju u pameti za čitav život. U 14:15 zvoni veliko zvono zagrebačke katedrale. To zvono sv. Stjepana, koje nikada do tad nisam čuo, navješćivalo je nešto veliko – tragediju ili slavlje“, prisjetio se mons. Vražić tog 10. veljače, 1960., dana preminuća bl. Stepinca, dok je naš sugovornik još bio u bogosloviji.

Foto: Marko Prpić/PIXSELL

Prisjetio se je i panike među kolegama bogoslovima, trčanja po hodniku i međusobnog ispitivanja sve dok im nisu javili da je kardinal Stepinac preminuo u Krašiću.

„Razišli smo se u tišini, bez pitanja i komentara. Međutim, već navečer, ipak smo se malo oslobodili pa smo razgovarali, ali nismo ništa znali. Drugog dana smo saznali da će Stepinac biti pokopan u Krašiću, što je podrazumijevao tadašnji zakon – da osuđenik bude pokopan ondje gdje je umro. Mislili smo da nema šanse da odemo u Krašić.“

Kad su bogoslovi čuli da će Stepinac biti pokopan u Zagrebu, razveselili su se jer su znali da će moći prisustvovati posljednjem ispraćaju. Mons. Vražić ističe da je upravo pokop u zagrebačkoj katedrali bio prvo Stepinčevo čudo jer je poznato da je Udba kontrolirala sve oko Stepinčeva sprovoda.

Sjećanje na Stepinčev posljednji ispraćaj u zagrebačkoj katedrali 1960.

Zabranjen je dolazak vjernicima u zagrebačku katedralu. Pokapanje u prvostolnici dozvoljeno je pod uvjetom da se vjerske aktivnosti održe isključivo unutar katedrale. No, unatoč tomu, brojni vjernici su se okupili u katedrali i ispred nje.

Nakon 1965. mons. Vražić je djelovao u jednoj karlovačkoj župi gdje su mu brojni vjernici prepričavali kako su oni odlazili na sprovod. „Velečasni, mi smo ujutro u 3 sata išli pješice iz Karlovca poljima i stazama po kojima su inače vodili stada i stoku po okolnim sajmovima. U hodu prema Zagrebu primijetili su da ih prate pa bi se putem razilazili i skrivali“, prepričao je.

Teško je danas dosljedno prikazati kako je tada bilo živjeti i ići u Zagreb ili Krašić jer je trebalo doživjeti strah, kontrolu i klimu koju je vlast zasijala među narodom, opisao je.

Vođeni srcem brojni su, ipak, došli pred katedralu.

Na dan pogreba jedva se probijalo do katedrale.

Sprovod bl. Alojzija Stepinca / Foto: Zagrebačka nadbiskupija

Bila je ondje masa „svijeta“, popunjeno sve do kipa Majke Božje na fontani pa skroz do placa do crkve Svete Marije pa dolje do Bakačeve pa gore preko bogoslovije. Bilo je nabijeno ljudima, ali je vladala veličanstvena tišina.

„Tek oko pola osam pojavio se crni furgon – evo, sad me trnci prolaze. Kad sam pogledao te ljude – što te ja sam doživljavao, što su oni doživljavali.“

Tihi šapat. Evo ga, Stepinac dolazi u svoju katedralu.

Policija je radila red da kombi dođe do ulaza. Kad su došli s lijesom i dalje je trajala tišina, prisjetio se, a katedrala dupkom puna.

Šestorica kolega s pete godine, ređenici, na ramenima su nosili lijes do glavnog oltara gdje su ga položili.

Sprovod bl. Alojzija Stepinca / Foto: Zagrebačka nadbiskupija

Lijes je bio otvoren, a vlč. Vražić je stajao uz glavu našeg kardinala. „Ljudi su prilazili i pružali mi krunice, šalove i prstenje da bih ih položio uz kardinala. Tako je bilo do 23:30 kad se katedrala morala isprazniti.“

Čuda su se nastavila događati po Stepinčevom zagovoru do beatifikacije 3. listopada 1998. u Mariji Bistrici.

„Na putu do Marije Bistrice bila je neviđena gužva, kiša je padala, ljudi su pristizali blatnjavi i umorni no ‚znalo se‘ da dolaze. U trenutku proglašenja granulo je sunce, i to smo svi primijetili“, prepričao je i dodao:

„Znakovito je priznanje našem dragom kardinalu Stepincu baš na Mariji Bistrici je jer je on bio revni hodočasnik Majci Božjoj.“

Njegovo rodoljubno, bogoljubno i crkveno srce bilo je potpuno otvoreno Majci Božjoj.

Foto: Zagrebačka nadbiskupija // papa Ivan Pavao II. na beatifikaciji Alojzija Stepinca u Mariji Bistrici

Mons. Vražić imao je i milost biti uz Stepinčev odar prigodom prijenosa relikvija iz zagrebačke katedrale u bogoslužni prostor na Kaptolu prigodom otvorenja Svete godine 2025.

„Nisam išao pred katedralu nego sam u pastoralnom centru ispovijedao. Čekao sam obučen za misu i opet je, unatoč brojim okupljenim vjernicima, vladala tišina.“ Posebno mu je u sjećanju ostala jedna mlada žena koja je tri puta na koljenima obišla Stepinčevu relikviju.

Posljednji kardinalov ispraćaj usporedio je s pokopom svetog Ivana Pavla II. , 8. travnja 2005. na Trgu svetoga Petra u Vatikanu kada je okupljeno mnoštvo snažnim i dugotrajnim pljeskom pozdravljalo Svetoga Oca, uzvikujući „Svetac! Svetac!“ i „Svetac odmah!“

Stepinčev svetački život i mučeništvo te molitva za hrvatski narod su, kako ističe monsinjor Vražić, jamstvo naše budućnosti.