Što je ta vatra koju je Isus došao donijeti na zemlju? Što je to krštenje koje On mora primiti? Zašto kaže da nije došao donijeti mir, nego razdjeljenje?

Današnje Evanđelje donosi niz Gospodinovih izreka koje su prilično zagonetne. Zaustavit ćemo se na slikama vatre i krštenja. Na kraju potopa na nebu se pojavljuje duga, simbol mira koji je ponovno uspostavljen između neba i zemlje, i Bog se zaklinje:

Držat ću se ja svog saveza s vama te nikada više vode potopne neće uništiti živa bića niti će ikad više potop zemlju opustošiti (Post 9,11).

Iz tog obećanja u Izraelu se rađa i širi uvjerenje da se Bog, kako bi očistio svijet od nepravde, više neće služiti vodom, nego ognjem.

Da, sudit će Jahve ognjem i mačem svakom smrtniku: pobijenih Jahvinih mnoštvo će biti (Iz 66,16). I Krstitelj je naviještao dolazak Mesije prijetećim riječima:

Ja vas, istina, krstim vodom na obraćenje, ali onaj koji za mnom dolazi jači je od mene. Ja nisam dostojan obuće mu nositi. On će vas krstiti Duhom Svetim i ognjem. U ruci mu vijača, pročistit će svoje gumno i skupiti žito u svoju žitnicu, a pljevu spaliti ognjem neugasivim (Mt 3,11-12).

Isus govori o ognju, a nakon njega gotovo svi autori Novoga zavjeta.

O čemu se zapravo radi? Spontano nam pada na pamet Posljednji sud i vječna kazna koja čeka zle. Ali, pričekajmo malo!

Možda su tako zamišljali Ivan Krstitelj i učenici Jakov i Ivan, koji su htjeli zazvati oganj s neba protiv Samarijanaca (Lk 9,54), ali sigurno ne i Isus.  Božji oganj nema za cilj uništiti ili mučiti one koji su pogriješili, već je sredstvo kojim On želi uništiti zlo i očistiti od grijeha. Bolje je oganj koji kažnjava prepustiti fundamentalistima i fanatičnim propovjednicima apokaliptičnih sekti!

Onaj oganj što su ga proroci navijestili, a Isus zapalio, koji spašava, čisti, ozdravlja – to je oganj njegove riječi, to je njegova poruka spasenja, to je njegov Duh, onaj Duh koji je na dan Pedesetnice sišao kao plamen na učenike (Dj 2,3-11) i počeo se širiti svijetom poput blagotvornog i obnoviteljskog požara.

Sada možemo razumjeti Isusov uzvik: „Kako bih volio da je već zapaljen!“

To je izraz njegove gorljive želje da što prije bude uništen kukolj koji postoji u svijetu.

Malahija je navijestio: Jer evo dan dolazi poput peći užaren; oholi i zlikovci bit će kao strnjika: dan koji se bliži spalit će ih  (Mal 3,19). Isus s nestrpljenjem iščekuje ispunjenje tog proročanstva i već nazire novi svijet u kojem više neće biti mjesta za zle. Oni će nestati, uništeni neodoljivim plamenom njegove ljubavi.

Druga slika, ona krštenja, povezana je s prethodnom.

Isus tvrdi da, kako bi rasplamsao taj požar, najprije mora biti kršten.

Krštenje znači uranjanje, a Isus se pritom misli na svoje uranjanje u vode smrti (usp. Mk 10,38-39). Te vode pripremili su njegovi neprijatelji s ciljem da zauvijek ugase oganj njegove riječi, njegove ljubavi, njegova Duha; no dogodit će se suprotno – taj oganj dobit će nezaustavljivu snagu.

Isus „s tjeskobom gleda“ prema muci koja ga čeka.  Perspektiva je dramatična: bit će preplavljen valovima poniženja, patnje i smrti, ali zna da će, izišavši iz tih mračnih voda na Uskrs, započeti novi svijet.

Ako je to sudbina Učitelja, koja će onda biti sudbina učenika, onih koji nose njegov oganj?

I oni će, uvjerava Isus, izazivati nesuglasice, podjele, neprijateljstva i morat će računati s bolnim raskolima – čak i unutar vlastitih obitelji.

Isusova poruka je oganj i – što je logično – oni koji imaju imetak za štititi, palače koje treba čuvati, ne gledaju blagonaklono na one koji podmeću vatru. Evanđelje je zapaljena baklja koja želi pretvoriti u golemu lomaču sve nepravedne strukture, nečovječne situacije, diskriminacije, pohlepu za novcem i ludilo za moći.

Tko se osjeća ugroženim tim „ognjem“, ne ostaje pasivan. Suprotstavlja se svim sredstvima. Reagira nasilno jer želi sačuvati svijet grijeha.

U tom trenutku dolazi najprije do nerazumijevanja, zatim do podjela i sukoba, a naposljetku i do progona i nasilja. Jedinstvo nije uvijek dobro niti ga uvijek treba odobravati.

Treba težiti jedinstvu, ali polazeći od Božje riječi, polazeći od istine.

Mir koji se temelji na laži i nepravdi ne može se podržavati. Ponekad je nužno izazvati – s mnogo ljubavi i bez vrijeđanja – spasonosne podjele. Stoga gradimo svijet Božjim ognjem i njegovom ljubavlju, ostajući vjerni Božjem duhu i stvarnosti njegove ljubavi, a ne prividu jedinstva.