Govoriti o sebi, s jedne strane, je jako jednostavno jer se govori ono što se jako dobro poznaje, dok je, s druge pak strane, zahtjevno jer se treba otvoriti i govoriti iz srca. Moje ime je fra Kristijan Pisac, imam 24 godine i dolazim iz Kaštel Gomilice. Trenutno sam student na četvrtoj godini Filozofsko-teološkog studija u Splitu. U Franjevački red stupio sam 2019. godine nakon završene srednje škole. No, poziv da budem franjevac – svećenik dogodio se mnogo prije toga, vjerujem gotovo od samog začeća.

Foto: Bogoslovi Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja

Zahvalan sam Gospodinu na daru života, a ujedno i mojoj majci budući da je bila trudna sa mnom u svojim četrdesetim godinama. Ja sam njezino sedmo dijete i liječnici su joj savjetovali da pobaci jer je trudnoća mogla biti rizična. No, ona na to nije ni pomišljala.

Rođen sam i odrastao u velikoj obitelji, sedmo sam dijete, a ujedno i najmlađe.

Nažalost, dvije godine nakon mog rođenja, moj otac je preminuo od srčanog udara tako da je majka, koja je već ranije pokazala da je borac, zapravo pokazala i da je mnogo više od toga jer je preuzela obje roditeljske uloge u mom životu.

Foto: Bogoslovi Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja

Preko nje sam primio dar vjere i ono što je najvažnije ona mi je vjeru svjedočila svojim životom: žrtvom, sebedarjem, odricanjem i potpunim povjerenjem u Boga, njegovu ljubav i skrb. Majka me vodila u crkvu gotovo svakodnevno još od mog ranog djetinjstva. Volio sam to i uvijek sam gajio dobar odnos prema Bogu. Toga sam bio svjestan na svoj način i osjećao sam da mi je On blizu.

No, kako je vrijeme prolazilo i kako je ljudsko srce ispunjeno svakakvim željama i traganjima tako je bilo i moje, stoga sam u pubertetskim danima počeo tražiti odgovore na neka svoja pitanja, a na koncu, i samoga sebe. Počeo sam tražiti smisao i radost u stvarima koje nisam poznavao, a privlačile su me.

Želio sam biti kao i drugi, posebno kao stariji. Tako sam, pomalo, ono u čemu sam bio odgojen i mijenjao za ono što sam mislio da će me ispuniti.

Sve sam više vremena boravio s prijateljima, na ulici, radeći svakakve budalaštine, eksperimentirajući s marihuanom, alkoholom, odlaskom na nogometne utakmice i izlascima. Tražio sam se u svemu tome i činilo mi se da tu pripadam, da sam to ja. Bilo mi je ugodno biti s osobama koje su slične kao ja, imati iste probleme, radosti, ideale. Upoznao sam mnogo različitih ljudi, prijatelja i svi su oni bili tu s istim razlogom, u potrazi za srećom: srećom koju nudi svijet, televizija i društvene mreže.

Mnogi od njih su dolazili iz narušenih obitelji noseći u sebi velike rane i, budući da u vlastitom domu nisu pronalazili mir, tražili su ga tamo gdje se ne može pronaći: vani, na ulici.

„Majka ulica, otac Torcida“. Ova rečenica zvuči jako dobro, posebno ako ti je vlastiti otac alkoholičar i kockar, a majka se pravi da je ponovno mlada  i u noćnim izlascima traži zadovoljstvo.

Moja majka nije bile jedna od tih žena, ona je bila majka. Ona je molila i čekala, nije vikala niti prijetila zbog pogrešaka koje smo radili moja braća i ja. Ona nas nije mogla zadržati, zato nas je stavila u ruke Onoga koji sve drži.

Foto: Bogoslovi Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja

Moje srce je u tih nekoliko godina traženja pokušalo pronaći ispunjenje u mnogim stvarima, a svemu tome uvijek je ostajalo suho, ispunjeno jedino strahom i ispraznošću, svime onim što je mladoj osobi privlačno i na dohvat ruke. No, cijeli taj period moga života Bog je uvijek bio tu negdje, ali po strani. Čekao je; bio je strpljiv; pustio me da tražim, opirem se, činim pogreške.

Zašto? Vjerujem da baš zato kako bi me na taj način privukao sebi.

Sredinom srednjoškolskog obrazovanja pružila mi se prilika da, zajedno s dvojicom prijatelja, odem na duhovnu obnovu u Kuću susreta Tabor. Ne nalazeći istinsku radost u prijašnjim stvarima, želio sam promjenu, tražio sam nešto što je drukčije. Po prvi put u životu sam napravio cjelovitu i iskrenu svetu ispovijed, bez da sam sakrivao grijehe zbog srama i obzira od svećenika; ta je ispovijed rasteretila moje srce i osposobila ga za susret s Gospodinom.

Foto: Bogoslovi Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja

Za vrijeme meditativne molitve u kapeli, sjedio sam na tlu bez da sam išta posebno molio ili tražio, ali moje srce je bilo otvoreno.

U tom trenutku dogodio se susret. Susret stvorenja i njegovog Stvoritelja. Buntovnog sina i nježnoga Oca. Oca kojeg nisam uspio nikad upoznati. Tada sam ga upoznao. U tom trenutku postao sam svjestan da je Bog živ, da je prisutan u mom životu i ono najvažnije, da je on Bog Otac. Ta svijest je tako jako prodrla u moju nutrinu i promijenila je.

Nakon povratka s duhovne obnove u meni je sve postalo drugačije. Sve sam manje vremena provodio vani s društvom, a sve više u samoći i molitvi.

Foto: Bogoslovi Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja

Do kraja moje srednje škole Bog je slomio sve prepreke koje su bile na putu do mog srca i pomogao mi da prihvatim poziv koji sam, podsvjesno, cijeli život potiskivao i bježao od njega. Kad sam prihvatio poziv da postanem redovnik i svećenik, želio sam biti franjevac. Oduševio me ideal života u malenosti i jednostavnosti, živeći s braćom u zajednici i služeći Kristu skrivenom u onima koji su u potrebi, odbačeni i neželjeni.

Stavljam sebe i svu ostalu braću u vaše molitve da nam Gospodin udijeli dar postojanosti i posveti nas u svojoj ljubavi.

Izvor: Bogoslovi Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja