Početak svibnja 1991. godine u Hrvatskoj je bio vrlo napet. Ubrzo nakon što je 2. svibnja u zasjedi ubijeno 12 hrvatskih policajaca u Borovu Selu i jedan kod Polače u blokadi se našlo selo Kijevo nedaleko Knina što je pak izazvalo revolt Dalmatinaca koji su prosvjedovali u Splitu blokiravši Jugoslavensku narodnu armiju. No manje je poznato da su Jugoslavensku narodnu armiju tih dana blokirali i Hercegovci i da se stanje psihoze proširilo i na Bosnu i Hercegovinu.

Upravo o toj blokadi koja je trajala tri dana u selima Dobrić i Polog na cesti između Mostara i Širokog Brijega utemeljen je dokumentarni film „Tri dana“ redatelja Zdenka Jurilja i knjiga Zdenka Ćosića „Rat je počeo prije“.

Sve je počelo u noći sa 6. na 7. svibnja 1991., kada iz Beograda u mostarsku vojarnu stiže direktiva general-majoru Milovanu Zorcu da se dio 10. motorizirane brigade JNA pripremi za polazak u Hrvatsku. Ruta kojom su se trebali kretati prolazila je dijelom zapadne Hercegovine, kroz Sinj pa sve do Splita u kojem su dan ranije održane demonstracije protiv jugovojske. Ročnici JNA koji su se nalazili na odsluženju vojnog roka u Mostaru bili su iznenađeni, osobito Hrvati. Jedan od njih prisjetio se kako su svi nekako ustvari očekivali da će biti proglašena lažna uzbuna i da će se vratiti u krevet.

Da se ne radi o uobičajenoj vojnoj vježbi shvatili su kada su tenkovi krenuli bez cerada na topovima, što je inače bila praksa za vrijeme vojnih vježbi.

U rano jutro 7. svibnja, golema kolona od preko stotinu vojnih vozila – tenkova, transportera,kamiona, krenula je iz vojarne Mostarski bataljon poznatije kao Sjeverni logor kroz središte Mostara kojim je „protutnjala“ na opće zaprepaštenje građana. Prema nekim informacijama upravo su ti građani u panici javili u Široki Brijeg informaciju da su tenkovi krenuli prema njima, no vjerojatnije zvuči verzija da je gradske čelnike u Širokom obavijestila mostarska policija na čelu koje se tada nalazio Hrvat – Ivica Lučić.

Nemilosrdna kolona gazila je sve pred sobom oštetivši i pregazivši nekoliko vozila u kojima, na svu sreću, nitko nije stradao.

Sreća u nesreći bila je što se upravo održavala sjednice Skupštine Općine pa je čelništvo grada Širokog Brijega odnosno tada općine „Lištica“ bilo na jednom mjestu. Ono se zajedno s fratrima, na čelu kojih je bio fra Mladen Hrkać dogovorilo da će tenkove pokušati zaustaviti.

Zaustaviti vojnu silu golorukim narodom činilo se nemogućom misijom, ali drugih mogućnosti nije bilo. „Želim vam reći da nam u nenajavljeni posjet dolaze tenkovi! Učinite kako vam srce nalaže. Ja ću isto to učiniti!“, povikao je s balkona općinske zgrade Anđelko Mikulić a vijest se munjevito proširila mjestom i cijelom okolicom. Nije prošlo puno vremena i pokrenuta je organizacija blokade, pa su iz smjera Širokog Brijega krenule kolone autobusa, kamiona i ostalih prijevoznika s nakanom da prepriječe put JNA. Dogovorom ili ne, susreli su se na samoj granici tadašnjih općina Mostar i Lištica, između mjesta Dobrić i Polog. To mjesto se pokazalo idealnim jer kolona nije mogla niti sići u Mostarsko blato, niti se probiti sjeverno od ceste.

Jednostavno kada je kolona vojnih vozila JNA naišla na blokadu, koja će uskoro postati duga oko pet kilometara, bila je prisiljena na zaustavljanje. Kako nitko od vojnika nije izlazio, njima je odlučio prići predsjednik skupštine Lištica i jedan od glavnih organizatora blokade Anđelko Mikulić. Upravo je Mikulić započeo pregovore s pukovnikom Pantelićem koji je vodio kolonu JNA. Generalštab na čelu s Kadijevićem ne samo da je ostao zatečen, nego je i bio bijesan jer su Hercegovci uspjeli zaustaviti njihove tenkove, stoga je vršen strašan pritisak na oficire Zorca i Pantelića da krenu na narod.

Osim radija Split, koji je prvi izvijestio o događajima u Pologu, istog dana emitiran je prilog o blokadi i na televizijama Sarajevo, Zagreb te Ljubljana, što je još više uznemirilo vodstvo JNA. Ono je, s namjerom ishođenja prolaska vozila, prebacilo iz Sarajeva vodstvo Hrvata BiH na čelu s Stjepanom Kljujićem i Jerkom Dokom vojnim helikopterom do Pologa. Narod koji ih je dočekao povicima „Ne damo Široki“ nije htio ni čuti za uzmicanje, a njihov broj sve se više povećavao Hrvatima iz Gruda, Posušja, Ljubuškog i Imotskog. No nije blokada organizirana samo u Pologu, blokade su počele nicati na svim stranama.

Ne damo Široki!

Tako novinar Marko Ljubić u prvom broju Hercegovačkog tjednika donosi izjavu žitelja Ljutog doca s druge strane Mostarskog blata:

„Mi smo ovdje pripravni isto kao naše kolege na Pologu pred tenkovima. Ne dozvoljavamo ni muha da prođe. Danas promet ide preko nas, ali pod budnim okom. Na svakom smo koraku spremni i ako treba život dati. Samo preko nas mrtvih mogu proći. Bez našega znanja, na našoj zemlji nitko neće rovariti. Naša zemlja bit će slobodna dok je nas. Svjesni smo što se događa u Jugoslaviji. Tenkovi gaze po Slavoniji, Dalmaciji, gdje naši sunarodnjaci ne mogu dobiti ni hrane, ni lijekova, a ovaj mirni kraj nadlijeću mlažnjaci i helikopteri, te kreću tenkovi i oklopna vozila da nas uznemiravaju. I bez oružja, golim rukama, branit ćemo svaki kamen ove naše drage i kršne Hercegovine“.

Blokada je niknula i iza leđa kolone JNA u Balinovcu, na samom izlazu iz Mostara. Ondje ju je organizirao legendarni heroj obrane Mostara Tihomir Mišić o čemu u knjizi „Grad bez ptica“ piše Anita Martinac po svemu sudeći prema sjećanju Radmila Jasaka:

„Istodobno s provođenjem pružanja otpora na Širokom Brijegu, isto smo učinili i mi u Mostaru. Shvatili smo ozbiljnost stanja i djelovali preko svojih veza. Čim je vojska prošla Balinovac vrlo brzo smo se snašli i napravili punkt, pa je tako JNA ostala između dva punkta, onog u Pologu i ovog na Balinovcu. Tada sam upoznao nemjerljivu veličinu čovjeka koji je neustrašivo i vrlo razborito djelovao u nastalom stanju, a što je u takvom trenutku bilo ključno. Upoznao sam drukčijeg Tihomira Mišića. Naizgled običan, jednostavan čovjek sa zanosom i domoljubljem odjednom je odavao strogost, ozbiljnost i mudrost. Ponašao se i kao otac i kao mudrac i kao vođa. Kada nekoga zbog djela koje učini svrstavate iznad njegovih stvarnih godina i položaja, sigurno imate strogo poštovanje prema takvom čovjeku, a Mišić je bio baš takav. Rođeni vođa, čovjek od djela. Uživao je veliki autoritet među nama“.

Vojska u vojarne!

„Od početka ovih događanja bio je u stalnom kontaktu s Anđelkom Mikulićem i ostalim dužnosnicima sa Širokog Brijega. Dogovor je bio da se put zatvori iz smjera Mostara, kako se ne bi moglo niti s jedne niti s druge strane prolaziti, a na taj način kolona JNA će biti presječena u komunikaciji prema vojarni. To je značilo da im ne bi mogla doći pomoć niti bilo kakva podrška iz vojarne“.

Zapovjednici zaustavljene JNA kolone tvrdili su kako idu na svoju redovitu vježbu i manevar te tražili da ih se propusti. Naravno, to im se nije povjerovalo, a iskazano nepovjerenje pretvorilo se u sate, a zatim u dane neizvjesnosti.

Vrh JNA čekao je da među okupljenom gomilom dođe do nekakvog incidenta kako bi imali opravdanje za intervenciju. Srećom, okupljena masa nije podlegla pritisku te je mirno ostala stajati
uzvikujući razne parole poput „Vojska u vojarne“ i slično.

Predsjednik HDZ-a BiH Kljujić pokušao je „omekšati“ okupljeni narod, no nije uspio. Narod nije poslušao niti Gojka Šuška, tada ministra iseljeništva Republike Hrvatske koji je preko Radio Splita rekao da oklopnim vozilima treba dopustiti slobodno kretanje. Stigla je noć, a s njom napetost kao da se povećala.

S novim jutrom, 8. svibnja, Hrvatima na blokadama stiglo je novo ohrabrenje. Po povratku iz Velike Britanije, na zagrebačkom aerodromu kratku je izjavu o ovom događaju dao hrvatski predsjednik, dr. Franjo Tuđman. Predsjednik je tom prilikom narodu poručio: „Već ste pobijedili!“

Već ste pobijedili!

S druge strane, o stanju u Pologu raspravljalo se i u Beogradu na sjednici Predsjedništva Jugoslavije. Članovi Predsjedništva nisu mogli postići dogovor oko rješenja krize u Pologu, a na njih je velik pritisak vršio i vojni vrh, koji je htio dobiti sve ovlasti za okončanje blokade. U konačnici general-majoru Milovanu Zorcu, zapovjedniku 4. sarajevskog korpusa JNA, naređeno je da vojska na bilo koji način prođe blokadu. Na njega je strašan pritisak vršio komandant I. beogradske vojne oblasti i kasniji krvnik Vukovara Aleksandar Spirkovski koji je zahtijevao upotrebu topništva i avijacije planirajući operaciju u kojoj će „smrviti Hercegovinu“.

Operacija koja će „smrviti Hercegovinu“.

Ipak, general Zorc, po narodnosti Slovenac, zapovjedio je pokret kolone bez upotrebe oružane sile koji nije bilo moguće sprovesti.

Inozemni mediji o događajima u Pologu izvještavali su kao o okidaču za pokretanje građanskog rata u Jugoslaviji, a svijet je obišla dirljiva snimka hercegovačkih žena u molitvi s natpisima „Želimo mir“.

Posebno je dirljiv bio trenutak kada su hercegovačke žene, koje su čitavu noć spremale hranu, krenule prema tenkovima s kolačima, uštipcima i sendvičima za vojnike JNA do kojih druga hrana nije mogla niti doći. Kada je jedan od časnika zabrinuto upitao je li hrana otrovana, jedna od žena odgovorila mu je: „Ne brini, ovu hranu ja ne dajem tebi, nego svome sinu koji je u JNA“.

Tog 8. svibnja na noge se digao kompletan hrvatski živalj u tom dijelu Jugoslavije, barikade su postavljene od Pologa preko Vinjana Donjih sve do Imotskog. Kako se bližio sumrak, nada u konačno rješenje napete situacije sve je više jenjavala, a JNA je sve više otkrivala svoju nemoć gubeći iz trena u tren vjerodostojnost pridjeva „narodna“ u svojem imenu.

Blokada blokade

Trećeg dana blokade tenkova u Pologu vozila JNA pale se spremna za pokret, a pred njih staju hrvatski policajci iz Širokog Brijega s automatskim puškama, spremni dati vlastite živote da obrane svoj narod. Tenkovi se ipak nisu pokrenuli, a JNA je izvršila desant helikopterima na četiri lokacije te je ustvari „blokirala blokadu“, odnosno put prema Širokom.

Velika psihoza osjećala se kod mladih ročnika JNA koji su u strahu i nevjerici gledali što se događa, a u posebnoj su se situaciji našli hrvatski ročnici u JNA, koji su stajali u koloni cijevima okrenuti prema svome narodu. Među njima se našao i hrvatski glumac Leon Lučev koji se dokumentarnom filmu „3 dana“ prisjetio kako Hrvatima nije dana bojeva municija. Na to je on upitao svog nadređenog zašto je to tako, na što mu je on mrtav hladan odgovorio kako može uzeti dasku kad prođe prvi val te udarati po onima koji ostanu ranjeni.

U tako napetoj situaciji, na rubu oružanog sukoba, pred hercegovački narod dolazi predsjednik predsjedništva Republike BiH Alija Izetbegović. Masa ga je oduševljeno dočekala povicima „Alija! Alija!“

Ako budemo prevareni, to može biti samo jednom! Samo jednom i nikad više!

Ipak, ni njemu u konačnici ne uspijeva „omekšati“ narod koji zahtijeva da se prvo povuku desantne jedinice te da će nakon toga vojna kolona biti propuštena. Izetbegović pristaje na to te odlazi na trosatne pregovore s vojnim licima koji nikako ne pristaju na takvo rješenje. On zatim ponovno dolazi pred narod i izvještava ih o tvrdoglavosti vojnog vrha te im garantira kako će vojska samo proći prema Kupresu bez ikakvih incidenata. Izetbegović je rekao nekoliko vrlo dojmljivih rečenica: „Vi ste moj narod, ja sam vaš!“; „Ja nisam došao ovdje kao predsjednik BiH, ja sam došao kao Alija Izetbegović!“; „Ova Armija nije ono što je bila!“; „Ja izdati ne znam!“

Svoj govor završio je idućim riječima: „Ako budemo prevareni, to može biti samo jednom! Samo jednom i nikad više!“

Kako je Izetbegović krenuo prema masi, ona se počela razmicati te je dan znak da se propuste tenkovi. Do ponovnog zastoja došlo je opet u samom Širokom Brijegu, gdje ključnu ulogu odigrava pokojni gvardijan franjevačkog samostana u Širokom Brijegu fra Mladen Hrkać. Fra Mladen je čitavo vrijeme kroz prethodne dane bio s narodom i prolazio kroz iste stvari kao i oni. Kao jedan od njih te kao iznimna osoba kojoj je narod jedinoj vjerovao, obratio se okupljenima te ih zamolio da propuste JNA i srdačno ju pozdrave, ne nju kao vojnu silu, već mladiće za koje strepe njihove majke.

Fra Mladen je čitavo vrijeme kroz prethodne dane bio s narodom i prolazio kroz iste stvari kao i oni.

Narod ga je poslušao i vojska je ispraćena prema Kupresu na nevjerojatan način – mahanjem i svijećama kao porukom mira i nade kako JNA više nikada neće kročiti u Široki Brijeg.

Istog dana stanovnici Šujice kraj Tomislavgrada zaustavili su, na sličan način kao i Hrvati u Pologu, tenkovsku kolonu JNA na putu u Livno. JNA je nekoliko puta pokušala s vozilima i tenkovima ući u Livno, ali ju je svaki put zaustavilo lokalno stanovništvo. Osim kod Šujice tenkovi JNA jedanput su zaustavljeni kod groblja u Suhači – oko 5 kilometara od Livna u smjeru Grahova, a jednom prilikom su došli i pred sam grad iz smjera Cincara, kada su ih prve zaustavile žene iz obližnjih kuća koje su sjele na cestu.

Koliko je bilo važno Jugoslavenskoj narodnoj armiji da uđe u Livno govori i činjenica da je u kolovozu 1991. ondje održana komemoracija Srbima ubijenima 1941. na tom području. Taj je skup uz govore Biljane Plavšić i Jovana Raškovića trebao potencirati sukob između Hrvata i Srba, a tada bi se pojavila JNA kako bi donijela „mir“ no do njega ipak nije došlo.