Današnje vrijeme, čini se kao malo koje dosad, obilježeno je snažnom komunikacijom, govorom, pa onda i promicanjem dijaloga, razvijanjem načina komuniciranja. Kao ljudi, osjećamo potrebu ne samo za međusobnim susretima, razgovorima, izmjenama misli i iskustava, nego se isto osjeća i proširuje na odnos s Bogom. Tražimo, na više ili manje jasan način, Božje očitovanje, njegovu riječ, dijalog s njim.

Uz sve želje za dijalogom s drugima, priznajmo da često ima neosjetljivosti za glas i riječ bližnjega, te cjelovitost njegove poruke. Katkad jedni druge malo i površno slušamo. Previše smo zaokupirani sobom, svojim mislima i situacijom; previše stavljamo sebe u središte, nismo u stanju pomnije čuti bližnjega. Koliko danas napola, pa i manjkavo shvaćenih poruka – samo iz toga razloga? A katkada radi toga novih poteškoća iz manjkavo shvaćenih poruka.

Previše smo zaokupirani sobom, svojim mislima i situacijom; previše stavljamo sebe u središte, nismo u stanju pomnije čuti bližnjega.

Slično se događa u odnosu s Bogom, pa i još kompliciranije.

Jer se na pravi način ne povezujemo s njim; jer to ne činimo većom otvorenošću pameti i srca, ma čitavoga bića, tj. vjerom, Bog nam ostaje dalek, ne čujemo ili prečujemo njegov glas, površno ga shvatimo, brzo okrenemo leđa… Zato ne treba čuditi manjkav dijalog s njim, pa i odgovor na ustrajni zov njegova srca i ljubavi kojom žudi za nama, za svakim čovjekom.

Božja je zainteresiranost, brižnost, ljubav prema nama, slična pastirskoj za stado; njegova nenametljiva, ali trajna želja za uspostavom bliskoga odnosa, dijaloga, komunikacije s nama pokazala se i dalje se očituje po njegovu Sinu Isusu Kristu. Da je on otvoren za taj odnos, za dijalog, koji se događa na nekim drugim razinama, dubljim razinama, svjedoči nam današnja kratka evanđeoska poruka: „Ovce moje slušaju glas moj, ja ih poznajem i one idu za mnom!“

Bog nam ostaje dalek, ne čujemo ili prečujemo njegov glas, površno ga shvatimo, brzo okrenemo leđa…

Pastir i stado su u intenzivnom odnosu; Bog i čovjek trebaju biti isto tako. Krist Uskrsli želi isto nastaviti s nama, po svojoj Crkvi i u svojoj Crkvi.

Pozvani smo se s vjerom potpunije otvarati njegovu glasu, ne dati da išta zaguši protok njegovih riječi do nas, do dubina našega srca; da išta remeti naše pomnije slušanje njegova glasa. Ta on nam tako puno bitnoga želi priopćiti, što će dati odgovor na mnoga naša pitanja i traženja! Ipak, najveću teškoću u dijalogu sa Isusom – više nego duh vremena, izazovi svijeta, bližnji – čini se stvaramo sami sebi. Radi pretjerane, sebične zaokupljenosti sobom i svojim planovima, nismo u stanju čuti Isusa.

Premalo ga osluškujemo, nemamo vremena za njega, izbjegavamo ga, raskida nas žurba i raskidanost u nama samima. I nesvjesno njegov tihi glas u sebi gušimo sobom, svojom voljom i prohtjevima, raspršenošću u sebi. Tražimo naoko njegova jasnija, prodornija očitovanja, a ipak ga ne shvaćamo…

„Moje ovce slušaju glas moj…“ – govori Isus.

„Moje ovce slušaju glas moj…“ – govori Isus. Isusa treba slušati otvorenijim, raspoloživijim srcem. Isus treba biti naša „prva ljubav“. I tada će, u povezanosti s nama, učiniti mnoge stvari za naše dobro i dobro naših bližnjih, te ljudi našega vremena i sredine. To je napose važno za rast jednoga svećeničkoga, redovničkoga, misionarskoga poziva. Osluškivati glas Isusa, dobroga pastira, dijalogizirati s njim intenzivno… To se ostvaruje u dubinama osobnosti svakoga pozvanoga; u njima se događaju susreti između Isusa i pozvanih. Oni su nekada manje, nekada više očiti, razumljivi, ali su prisutni.

Danas smo ujedinjeni u molitvi za duhovna zvanja naše Crkve, postojeća i nova. Molimo za one koji su već u Isusovoj žetvi i danas nimalo lakoj misiji. Sjetite se i nas, svojih svećenika. A povjerimo Isusu, dobrom pastiru, nadasve one kojima upravlja svoj zov – brojne mladiće i djevojke. Vjerujte jedno: Isus ne šuti ni danas. On, u svojoj nenametljivoj ljubavi, kuca na mnoga srca. Šapće u mnogim srcima. Govori negdje i tvom srcu, brate i sestro, baš sada!

Vjerujte jedno: Isus ne šuti ni danas!

Čezne biti prijatelj mnogima; želi uspostaviti prijateljstvo i stvarati nova s ljudima. Ali, uvijek po ljudima, preko pozvanih. Molimo da bude takvih u našoj sredini, u našoj župi. A bit će ih dokle god bude vjere. Neka i nju umnoži, ako je manjka. I čut ćemo ga više i bolje; i biti u radosti jedno s njim, prijatelji s njim.

Uz dopuštenje uredništva, propovijed preč. Ivana Lenića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.