Travanj 1992. obilježile su dvije velike ofenzive Jugoslavenske narodne armije u Bosni i Hercegovini — jedna od njih bila je i bitka za Livno.

Obrana tog grada u jugozapadnoj Bosni pokazala se iznimno bitnom za Republiku Hrvatsku jer je njome osigurano zaleđe Srednje Dalmacije, ali i omogućeno hrvatskim snagama da upravo odande krenu u niz ofenziva kojima je kruna bila operacija „Oluja“ i oslobođenje sjeverne Dalmacije. Iako se radi o jako bitnoj bitci ona je još uvijek nedovoljno istražena. Iskače tek znanstveni rad povjesničara dr. Davora Marijana o toj temi.

Općini Livno opasnost je prijetila iz pravca sjeverozapada odnosno Bosanskog Grahova i Glamoča. Kao i u drugim dijelovima Herceg-Bosne i ondje su začeci obrane bile seoske straže koje su u proljeće 1992. združene u satnije, pa bojne u sklopu HVO-a Livno. Tada je uspostavljena i crta obrane kroz šest sektora – Donji Rujani i Čelebić (u slučaju napada iz Bosanskog Grahova) zatim Korićina i Strmica (u slučaju napada iz Glamoča) te Cincar i Borova glava (u slučaju napada iz Kupresa). Nakon što je grad Kupres 7. travnja 1992. zauzela Jugoslavenska narodna armija već 8. travnja u Livnu je proglašeno ratno stanje.

Iako se očekivalo da će napad iz pravca Kupresa krenuti prema Šuici odnosno Tomislavgradu do ozbiljnije ofenzive na tom pravcu nije došlo već su snage velikosrpskog agresora prebačene prema Glamoču, a na čelu im je bio pukovnik Slavko Lisica koji u knjizi „Komandant“ po potrebi piše:

„Proučavajući ukupnu vojnu situaciju u Glamoču sa komandantom brigade, došli smo do zaključka da bi trebalo preduzeti jednu energičnu akciju i ovladati planinskim prevojem Korićana, ključnom i dominantnom pozicijom na putu Glamoč – Livno. Takva odluka je, nakon detaljnih izviđanja prednjeg kraja u kojima sam i ja učestvovao, ubrzo donesena. lzvršene su sve pripreme i određene snage i sredstva, kao i pravci napada. Izlaskom na prevoj Korićana naše snage imale bi kao na dlanu grad Livno i cijelo Livanjsko polje. Dio snaga trebalo je da krene u napad pravcem Glamoč selo Dolac- Korićna, a druga duž asfaltne saobraćajnice Glamoč – Livno.“

Povjesničar Marijan ističe kako je tvrdnja o napadu smjerom Dolac – Korićina upitna te elaborira taj zaključak – Dolac je selo u jugoistočnom dijelu Glamočkoga polja podno planine Cincar, koje je od prijevoja Korićina, koji se nalazi sjeverozapadno, udaljeno oko osam km zračne linije. Lisica je, čini se zamijenio prijevoj Korićinu s Krug planinom na koju se planiralo izići preko predjela Strmica. I doista, 13. travnja uslijedio je napad na Livno glavnim pravcem napada Glamoč – prijevoj Korićina te pomoćnim pravcem Glamočko polje – Strmica.

Hrvatska crta obrane bila je blizu prijevoja Korićine u predjelu Vučjak, a položaji su bili uređeni lijevo i desno od prometnice Livno – Glamoč. Na položajima su bili pripadnici 1. bojne HVO-a Livno, pripadnici 4. brigade odnosno svehrvatske udarne bojne (SHUB) te desetina IX. bojne HOS-a koju je vodio Thomas Crowley Irac. Ante Čolak koji je zapovijedao domaćim snagama i obranom Korićine ističe:

„Dobro smo se ukopali kako bi izdržali topničke napade i to je bio jedan od ključeva obrane. To je bio prioritet svih prioriteta. I naravno puno mina za zaštitu prostora. Sve smo to pripremili i praktički minskim poljima kanalizirali gdje mi želimo da nam oni dođu. Mi smo na Korićini imali tri tenkoprohodna puta. Minirali smo to tako da smo sveli ih na samo jedan. Na tom jednom smo pripremili obranu i frontalnu i bočnu. Tog 13. travnja u 7 sati i 10 minuta počinju padati granate i ti topnički udari trajali su. Palo je jako puno granata u malo vremena na malo prostora. Nije bilo 3-4 metra, a da nije pala granata. Bilo ‘ko da je napustio rov bio bi mrtav. Dogovorili smo se – nema otvaranja vatre dok ne uključe pješadiju. Nek idu i tenkovi, ako ih ne možemo zaustaviti nek prođu. Oni će ispucati borbeni komplet i oni su naši. Čekali smo pješake. Oko 10 i 30 oni pokušavaju uvesti tenkove šumskim asfaltnim putem, a razviti ih nisu mogli jer smo minirali područje uz cestu. On nije mogao djelovati po našem lijevom položaju izravno zbog elevacije. Njihovi pješaci su ulazili, a da nisu uspjeli uvesti tenkove tako da smo mi po njima tukli frontalno i bočno. Negdje oko 14 i 30 krenuli su u drugi pokušaj proboja u kojem su pokušali zaobići minska polja i tada nam stiže interventni vod livanjske brigade i vod iz sela Prispa. Međutim, imali su jedan uništen i jedan oštećen tenk i njihov je napad ponovno odbijen.“

Dobro smo se ukopali kako bi izdržali topničke napade i to je bio jedan od ključeva obrane.

Istog dana hrvatske snage uspješno su obranile i Strmicu. Ondje je ranije prekopana cesta koja je trebala spriječiti tenkove JNA na prodoru prema Livnu. Hrvatske snage uništile su inženjerijsko vozilo kojim je JNA nastojala zatrpati rupu na cesti, a zatim i odbile napad. Napad je zaustavljen kad je domaćim snagama iz 6. bojne livanjske brigade došlo pojačanje iz dubine, najprije manje skupine pripadnika specijalne policije “Alfa” iz Livna, a potom protuoklopne skupine bojne “Kralj Tomislav” iz sela Ljubunčića. U višesatnoj borbi uništen je jedan tenk M-84 koji je ostao na bojištu, a drugi oštećeni tenk srpske su snage uspjele izvući u selo Dolac.

Rezultat obrane hrvatskih snaga slikovito je opisao pukovnik Slavko Lisica u svojoj knjizi:

„Imali smo tačne podatke o rasporedu i jačini ustaških snaga na Korićni. Te snage nisu mogle da se ozbiljnije suprotstave našoj vojsci. Jedinice su krenule u proboj prednjeg kraja ustaške odbrane i već su bile skoro na samom prevoju Korićna. Bili smo samo jedan korak do cilja, kada je kod nekih mlađih starješina u pješadijskim jedinicama, zbog pojave straha, zavladala panika. Te jedinice su počele da se izvlače iz borbe, da napuštaju položaje. To je posebno došlo do izražaja na pravcu selo Dolac – Korićina. Tenkovi su ostali bez pješadijske zaštite i uz rizik, ipak, nismo smjeli da učinimo poslednji korak, da se popnemo na Korićnu bez pješadije. Jedna tenkovska jedinica pošto je ostala bez pješadije, s potporučnikom na čelu, napustila je napadni poredak i pobjegla iz borbe, ne zadržavajući se u Dolcu. Šta više, čuda Božjeg, oni se nisu zaustavili ni u Glamoču, prosto su protutnjali kroz grad, što je vrlo negativno djelovalo na stanovništvo. Haos se prenio i na građane i počele su pripreme za veliku „bježaniju”. Pripremala su se i tovarila zaprežna kola, kamioni, traktori, automobili. Zbog te situacije morao sam da se vratim u Glamoč i smirujem narod. Govorio sam im istinu o tome da nemaju razloga za iseljavanje, nema potrebe da odlaze bilo kuda, mi tu imamo značajne snage i ako bude potrebno možemo da dobijemo vrlo brzo pojačanje.“

Nije bilo 3-4 metra, a da nije pala granata. Bilo ‘ko da je napustio rov bio bi mrtav.

Nakon neuspjeha 13. travnja 1992. Kninski korpus JNA nekoliko se dana spremao za drugi pokušaj, ovaj put iz pravca Bosanskog Grahova. Prema naredbi generala Ratka Mladića, pukovnik Slavko Lisica poslan je u Crni Lug između Livna i Grahova odakle je planirao novi napad za 23. travnja 1992. godine.

Desnim krakom JNA je tog dana krenula prema selu Donji Rujani te lijevim krakom s druge strane livanjskog polja u pravcu Čelebića. Srpske su snage tu akciju nazvale „Proljeće“, a kako je tekao napad na pravcu prema sektoru Rujani podno planine Dinare opisao je zapovjednik sektora Jure Granić idućim riječima:

„Omjer snaga bio je neusporediv. U oklopu 100% jer mi ni nemamo oklopa, u topništvu 95 naprema 5. Krenuo je prema nama korpus, potpomognut paravojnim formacijama i domaćim Srbima koji su im bili vodiči. Vidio sam odmah da situacija nije dobra. Srbi su bez problema probili prvu crtu. Imali smo 10-ak ljudi samostalne vinkovačke satnije koji su tada zaustavili na trenutak napad gađajući tenk raketama. Neuspješno, ali dovoljno da ih se uspori. Srbi ulaze u centar mjesta, ali nonšalantno, bez da su osigurali bokove. Najveća greška im je bila što nisu osigurali vrhove Dinare kako bi dolje mogli napredovati kroz urbana područja. S druge strane tenkova su imali mnogo, ali bilo je usko i nisu ih mogli nikako razviti.“

Omjer snaga bio je neusporediv.

„Na moje inzistiranje kod generala Ante Rose, zapovjednika obrane Livna, on mi šalje 20-ak pripadnika 2. gardijske brigade predvođenih Borisom Jacovićem. S Rosom sam jedva uspostavljao vezu jer su Srbi stalno upadali u nju i prekidali je. Ja bi najradije bacio uređaje veze, stavio opremu na sebe i otišao van boriti se, ali Roso mi ne da. Selo gori, situacija je grozna i cilj nam je dočekati noć kojom bi se JNA sigurno zaustavila. Ona napreduje sporo, ali napreduje. Ja već svojim ljudima kažem, neka spreme sredstva veze i da nemamo tu više šta tražiti, javlja se Roso i brani mi da odem jer ako napustim zapovjedništvo da je sve gotovo. Ne znam šta ću, razmišljam, razmišljam i sjetim se! Pada mi na pamet u tom trenutku Mario Nađ koji je par dana ranije bio kod mene. Taj golobradi mladić stavio se na raspolaganje ako ću ga trebati i rekao da je operater ‘maljutki’ — protuoklopnih navođenih raketa.“

„Angažirao sam susjeda Milu Granića da ga nađe i on ga je doveo do mene u zapovjedništvo. Nije prošlo 20 minuta a Mario mi motorolom koju sam mu dao javlja – prvi pogođen! On je u kupolu pogodio tenk i raznio ga. Svaki oružani sustav mora imati jedan srebrni metak koji može riješiti bitku. Taj srebrni metak tog dana bio je Mario Nađ. To je promijenilo tijek povijesti na livanjskoj bojišnici. Nakon 30-ak minuta on je uništio i transporter s njihovom posadom i zatim oštetio tenk koji je neprijatelj uspio izvući. Kada su Srbi vidjeli da njihovi tenkovi gore oni su bili u šoku i povukli su se pred protunapadom koji su Vinkovčani, Crne mambe i moji domaći dečki pokrenuli. Tog dana zarobljen je prvi neprijateljski tenk T-55 i mi smo do 19 sati navečer vratili sve i stigli na naše početne položaje.“

Nije prošlo 20 minuta a Mario mi motorolom koju sam mu dao javlja – prvi pogođen!

S obzirom na to da je zapovjednik obrane Rujana tako lijepo ispričao što se u njima dogodilo 23. travnja te osobito naglasio ulogu Marija Nađa nije nam preostalo ništa drugo nego upitati njega za to kako je on doživio taj dan i zamoliti ga da opiše svoj junački čin. Evo što nam je rekao:

„Od generala Rose dobio sam zadaću da je u Rujanima ozbiljna situacija, da su linije obrane probijene i da odem ondje i javim se Juri Graniću. Ja sam krenuo u Čelebić ne znajući ni gdje je prva crta ni gdje je zapovjedništvo no zahvaljujući Mili Graniću koji me vozio brzo smo našli Juru koji mi je dao motorolu i kratke upute i „Mario, idi“. Nije prošlo deset minuta ja sam uspio izbiti pred tenk koji je nadirao i to autom. Tenkovi iza njega, tenkovi okolo njega, no nisu nam se nadali. Mile i ja u rikverc smo utjerali auto u prvo dvorište, na brzinu sam postavio maljutke, „ od oka“ odredio elevaciju, jer sam bio oko 10 metara više u odnosu na tenk koji je bio udaljen nekih 400 metara, stisnuo sam dugme i maljutka je vođena Božjom rukom pogodila spoj tenka i kupole. Zapovjednik tenka odletio je u zrak kao iz katapulta ispaljen te je jedini od posade tenka ostao u komadu. Njemu su pritrčali u pomoć no naravno pomoći mu nije bilo. Vozač i ciljač tog tenka M-84 ostali su u njemu i životom su platili svoje krvničke namjere.“

Taj pogodak osujetio je planove neprijatelja kojem je Mario u nastavku uništio i oklopni transporter M-60. Na kraju Mario u svojoj skromnosti ističe:

„Svaka čast i dečkima u Čelebiću gdje su bili glavni napori napada jer da su oni ondje probili crtu mi bi bili opkoljeni. Oni bi nam došli s leđa. Da je naša linija popustila oni bi se našli u problemu. Dakle, istovremeno smo zadaću napravili i mi i oni i koordinirano spasili Livno tog dana, a možda i dobar dio Hrvatske.“

Stihovi pjesme „I Čelebić, Čelebić četnik nikad neće prić’“ Thompsona i Ive Amulića obistinili su se zahvaljujući hrabrim braniteljima tog sela. To selo su branila dva voda pješaka 3. bojne lokalne brigade HVO-a, od kojih je jedan bio na položajima u polju ispod ceste Bosansko Grahovo – Livno sa sedam pripadnika bojne „Zrinski“ i specijalne bojne „Alpha“, a na uzvisini iznad Čelebića bio je drugi vod.

U selu Čelebić bio je raspoređen Prateći protuoklopni vod bojne. Na položajima na Goliji na osiguranju desnoga boka bio je jedan vod pješaka. Ukupno je na crti bilo oko 180 vojnika. Najveći problem obrane bila je mala količina mina za minobacače 120 mm u Strupniću kojih je bilo 40, dok je za netrzajni top 82 mm u Čelebiću bilo svega šest granata. Napad srpskih snaga iz smjera Bosanskoga Grahova prema Čelebiću započeo je oko 9 sati. S položaja na uzvisini iznad Čelebića izbrojana su 32 tenka i druga oklopna vozila tijekom njihova dolaska u koloni iz smjera Crnoga Luga preko Pustoga polja prema selu. Napadu je prethodila snažna topnička priprema po slabo utvrđenim hrvatskim položajima i po dubini rasporeda, nakon čega je u napad uvedena postrojba jačine oklopne čete. Četa je napredovala u koloni bez razvoja tenkova, a na čelu je bio tenk T-34 s uređajem za čišćenje mina. U pratnji je bio oklopni transporter, dok je dio pješaka napredovao kroza selo. Nakon što je počeo napad u obranu sela uključila se desetina Varaždinaca i dva voda pješaka HVO-a koji su bili na odmoru u selima Ljubunčić i Žirović. No, jedan dio vojnika se zbog panike povukao s crte.

Nakon što je počeo napad u obranu sela uključila se desetina Varaždinaca i dva voda pješaka HVO-a koji su bili na odmoru u selima Ljubunčić i Žirović.

Uz potporu minobacača zaustavljeno je napredovanje tenkova pogađanjem tenka T-34 na čelu kolone, a potom jednog T-55 i jednog M-84, kao i jednog oklopnog transportera. S položaja na uzvišenju iznad Čelebića iz netrzajnog topa pogođena su dva tenka koja su se zapalila. Nakon zaustavljanja tenkova vođene su višesatne borbe i predvečer se oko 40 vojnika povuklo iz sela prema Kovačiću nakon što su ostali bez protuoklopnog oružja i pod vatrom protuzračne strojnice 12,7 mm na tenku T-55.

Na povlačenje su uz pogibiju zapovjednika obrane i pripadnika bojne „Zrinski“, Ferde Sučića, utjecale i dezinformacije osoba koje pripadnicima pratećega voda 3. bojne nisu bile poznate jer su na tom području bili tek dva dana. Ustvari, radilo se o dragovoljcima koji su kao skupina stigli iz Sesvetskog Kraljevca, a među njima je bila i nekolicina stranih dragovoljaca od kojih treba istaknuti njihovog zaštitnika koji je taj dan herojski izgubio život – Francuza Laurenta Metrala zvanog Pierre. Njegov prijatelj, suborac, brat, Ante Damjanović idućim je riječima opisao taj dan:

„Svanuće 23. travnja 1992. sam željno iščekivao zajedno sa, činilo mi se, milijunskim zborom raspamećenih ptica, koje su prizivale, na ponešto krvavom nebu, prve zrake sunca. Mater me je učila da postoji razlika ako je nebo krvavo pri zalasku ili izlasku sunca.“

„U nekoj od tih varijanti može značiti vjetar, nastavak vrućine ili naprosto promjenu vremena. Ptice su, po svoj prilici, znale više od mene jer su sve, ili pričale, ili pjevale ili piskale u isti glas. Nevjerojatna ptičja vreva u mom selu, u granama mog djetinjstva, u kojima sam im pretresao gnijezda. Bilo je proljetno svježe jutro sa morem rose koja dobro nakvasila prašinu sleglu od seoskog života, taman u količini da zemlja zamiriše kao s prvim naletom kiše. Provalu uspomena iz djetinjstva, pomiješanih sa zebnjom dana tadašnjih, tek je povremeno prekidao kakav udaljeni, neobvezujući, nekako usputni i nujni hitac kojem ni ptice nisu pridavale važnost. Koliko god lijepo bilo želio sam da se čim prije razdani, jer došao sam sa svojim Kraljevčanima i legendarnim kobiljačkim Nerastima, branit selo u kojem sam rođen i u kojem se u svim ratovima dobro ginulo na svim stranama. Htio sam svojim suborcima i prijateljima pokazati sve bogatstvo svojih, i tko zna čijih još uspomena, vrijednim njihovog dolaska.“

Mater me je učila da postoji razlika ako je nebo krvavo pri zalasku ili izlasku sunca.

„Naš dolazak s vinkovačkog ratišta smo dogovarali s generalom Rosom. Lako je pristao da odemo u Čelebić jer smo bili protuoklopi, a iz pravca Grahova se ionako očekivao napad oklopa za koje nisu imali dovoljno protuoklopa. Ptice su zabezeknuto ušutkane već oko devet sati. Razletjele su se na sve strane svijeta, jer nijedno gnijezdo niti streha nisu više bili sigurni. Crveno nebo s početka priče, već je u devet sati počelo dobivati jedan potpuno novi smisao. U priču ulaze tenkovi, transporteri, haubice, minobacači.“

„Početak napada me zatekao u Livnu. Po načinu kako se slijevaju ljudi u Livno shvatio sam da nije dobro. Čujem da govore da sve pada, da je poginuo neki Francuz Roy. Moja utroba se opire, ali istog trenutka znade da je poginuo naš Pierre. Naš Francuz, ponosni Korzikanski vepar, kako je volio da ga zovemo. Da je nas petnaest netko silio da napravimo listu ljudi koji moraju poginuti, naš Pierre ne bi nikad bio na njoj. Svi bismo na tu listu dospjeli prije njega. On je bio naš anđeo. Njegovom dobrotom, poniznošću, skromnošću bili smo svi opčinjeni. Bili smo njegova sljedba. On je bio naše vezivno tkivo. Naša duša. Ali taj dan, očito, listu poginulih nismo sastavljali mi. Od znanih poginula su još dva Varaždinca – Josip Magaš i Tomo Šilec, koji su došli s nama dva dana prije napada, istim autobusom. Jednom Puljaninu su raskolili glavu. U sumrak smo iz donjih rovova na nosilima iznijeli livanjsku vojničku i, kažu, ljudsku legendu Ferdu Sučića. Je li to bio dan kada su ginuli samo dobri ljudi?“

Mi smo gubili samo ljude. Tenkova i transportera nismo niti imali.

„Srbi nikad nisu ušli u selo. Danas ih nema praktično do Grahova, a i tamo slabo. Pedeset kilometara pustog prostora u kojem se i vukovi osjećaju loše. Bi li ipak bilo bolje da su nam oni, a ne vukovi susjedi? Bi li i vukovima bilo bolje? Jesu li i među njima također ginuli samo dobri ljudi? Ili tamo nije bilo dobrih? Zašto su napali sanjivo selo koje je ionako odumiralo, a morali su znati da se u njem uvijek dobro ginulo. Na svim stranama. U ukupnom saldiranju valja istaknuti da su Srbi osim vojnika taj dan u Čelebiću izgubili i pet tenkova. I transporter. Mi smo gubili samo ljude. Tenkova i transportera nismo niti imali. Topništva izuzev minobacača također nismo imali. Da li smo mi pobijedili samo zato što nismo imali tenkove, haubice, topove, višecijevne raketne bacače… A imali smo samo srce. I branili smo svoje. Jesu li nas oni možda napali upravo zato što smo imali samo srce, a nismo imali tenkove, transportere… Bismo li i mi bili potučeni do nogu da smo imali i tenkove, transportere, a da nismo imali srca? “

Idućeg dana, 24. travnja, u ranim jutarnjim satima borbena skupina bojne „Zrinski“ pokrenula je akciju vraćanja Čelebića u hrvatske ruke. Uz snažnu, ali pokazalo se nepotrebnu, topničku podršku ušli su u selo i ustvari bez pravog borbenog kontakta stigli do crte razdvajanja s koje su tijekom noći neprijatelji izvlačili oštećene tenkove.