Jedna priča poznatog duhovnog pisca kaže kako je malena Sara, kad je njezin tek novorođeni brat prvi put stigao kući, zamolila roditelje da je ostave nasamo s bratom. Roditelji su se isprva zbunili, čak pomalo i uplašili, no ubrzo su shvatili da Sara nije ljubomorna i da nema zle namjere. Ostali su ipak blizu sobe, s blago otvorenim vratima, promatrajući što će djevojčica učiniti.

Malena Sara polako je prišla kolijevci, nagnula se nad bratom i tiho mu šapnula: »Draga bebo, možeš li me podsjetiti kako izgleda Bog? Znaš, ja sam to pomalo zaboravila.«

Ova priča o malenoj Sari preslika je čovječjeg srca u vrtlogu današnjeg svijeta; u zbrci i žamoru svakodnevnice, čini se da je čovjek današnjice izgubio trag Božjeg lica.

U evanđelju se Isus s trojicom učenika penje na goru – mjesto susreta s Bogom. Na tom usamljenom vrhu pred očima Petra, Jakova i Ivana otkriva se Božja veličanstvenost. Petrov žar da »sagradi tri sjenice« otkriva ljudsku želju za vječnošću u prolaznom, međutim, glas Oca koji govori: »Njega slušajte!« poziv je da se ipak siđe s gore.

Glagol koji evanđelist Luka koristi – »slušati« – nadilazi puko primanje zvukova te zahtijeva djelovanje u skladu s onim što se čulo. A učenici su, čini se, zaspali upravo u najvažnijem trenutku – dok Isus razgovara s Mojsijem i Ilijom o svom »izlasku«, odnosno o muci koja ga uskoro čeka u Jeruzalemu. Nije stoga čudno što Petar želi zadržati trenutak slave, ne shvaćajući da je Isusova slava neodvojiva od puta križa.

I upravo na križu postaje jasno da naš Bog ima lice Ljubavi.

I to ljubavi koja ne kalkulira – one koja ljubi i kad nije ljubljena, i kad joj se ne uzvraća, pa čak i kad je raspeta, izrugana i osramoćena.

Jer kad ne bi tako činila, ne bi bila ljubav, već koristoljublje. Ako nekoga volim samo onda kad on voli mene, to nije ljubav – to je koristoljublje, a ono kad-tad prestaje. Ljubav, naprotiv, nikada ne prestaje.

U tom kontekstu, zapovijed »Njega slušajte!« ima za cilj preobraziti slušatelja u nositelja Božjeg lica, lica koje je Ljubav: kao što Isus odražava sliku Božju slušajući Oca, tako i apostoli, slušajući Krista, pronose Božje lice u svijetu.

Upravo zato moraju sići s gore – jer dolje, u svojoj svakodnevici, trebaju donijeti svjetlo koje ih je obasjalo na gori.

Ondje, usred života sa svim njegovim radostima i teškoćama – čak i kad je on tužan, težak, bolan ili gotovo nepodnošljiv – pozvani su otkrivati drugima lice Božje, pronoseći Njegovu ljubav.

Zadatak je to koji ne zahvaća samo apostole, nego i sve nas koji smo povjerovali na njihovu riječ. I na nama je da se svakodnevno, osobnom i zajedničkom molitvom, uspinjemo na goru kako bismo nakon toga bili osposobljeni sići s gore – u našu svakodnevicu – te ondje odražavati lice Božje.

»Paliti mala svjetla u srcima ljudi; biti male evanđeoske svjetiljke koje donose malo ljubavi i nade: to je poslanje kršćanina« (papa Franjo). Jedino tako ćemo pomoći čovjeku današnjice da u zbrci i žamoru svoje svakodnevnice ipak ne izgubi trag Božjeg lica.

Foto: Vjesnik Đakovačko-osječke nadbiskupije