Član Franjevačke provincije sv. Jeronima u Dalmaciji i Istri fra Pavle Ivić osmo je dijete u obitelji koja je darovala Crkvi dva duhovna zvanja. Uz njega, na posvećeni se život odazvala i njegova sestra Marija Ivić, članica Družbe sestara franjevki od Bezgrešnog začeća u Dubrovniku. Odrastao je u obitelji usidrenoj u Bogu, molitvi i ljubavi prema bližnjemu. Za svećenika je zaređen 2021., a trenutno je na službi tajnika Franjevačke provincije sv. Jeronima u Dalmaciji i Istri. U razgovoru za emisiju „Od Krista pozvani“ Hrvatskoga katoličkog radija, fra Pavle se osvrnuo na važnost svoje obitelji u prvim iskustvima vjere, kao i na svjedočanstvo svoga redovničkog i svećeničkog poziva. Rođen je 1995. u obitelji roditelja Josipa i Tereze koji su, istaknuo je fra Pavle, oduvijek u svemu bili zajedno.

„Kao dijete gledao sam i uživao njihovu supružničku i roditeljsku ljubav. Odrastao sam u obitelji koja je svake nedjelje pohađala svetu misu, često molila krunicu u kući za obiteljskim stolom, o Bogu je rado govorila svima. Gledao sam kao dijete kako su roditelji uvijek radili i poticali na ljubav prema bližnjima. Od njih sam naučio što znači oprostiti, što znači ponovno nekome dati priliku jer su sve to činili iz ljubavi prema Bogu i duboke obiteljske pobožnosti prema Blaženoj Djevici Mariji – Majci Letničkoj. Odrastao sam uz ostalu braću i sestre i naučio da se sve mora dijeliti i svakome u svemu pomoći“, istaknuo je fra Pavle.

Fra Pavle s obitelji // Foto: Privatna arhiva

Kao dijete je, dodao je, naučio puno toga raditi jer su se roditelji bavili poljoprivredom. „Kao ozbiljni domaćini moralo se znati da se šest dana posao mora dobro organizirati kako bi nedjeljom svatko počinuo od svoga rada i bio u službi Bogu i obitelji. Posebno se sjećam kako smo subotom svi zajedno uređivali kuću i dvorište. Sestre su radile kolače za nedjelju, a kada bi nedjelja došla – budući da nas je bilo puno djece – dvorište bi poslije mise u selu postalo veliko igralište različitih sportova. Tada nije bilo ni ograda u dvorištima i svatko je svakome mogao slobodno doći. Stvarno vrijedi ona narodna: ‘Što čovjek ima manje na računu, više ima u srcu’. Danas svjedočimo velikoj otuđenosti čovjeka od Boga, obitelji, prijatelja i tako redom. Danas svjedočimo različitima krizama među kojima su kriza vjere, razrušene obitelji i zatvorenost novom životu“, rekao je fra Pavle te dodao takvi trendovi zarobljuju čovjeka i odvlače ga od odnosa s Bogom.

Obitelj kao mjesto rađanja duhovnoga poziva

Mnogobrojne obitelji koje su usidrene na Bogu, molitvi i ljubavi prema bližnjima, često dadnu i duhovna zvanja. Takva je, istaknuo je fra Pavle, i njegova obitelj. „Za mene je obitelj toliko važna da je oduvijek smatram roditeljicom moga duhovnog poziva i zahvalna srca gledam na roditelje koji su me svojom vjerom i doveli do Kristova oltara. Uistinu sam imao milost dobiti takve roditelje za koje imam samo riječi zahvale i ljubavi. Obitelj i prijateljstvo koje imamo zaista je bogatstvo koje samo Bog može dati“, istaknuo je fra Pavle.

Mlada misa // Foto: Privatna arhiva

Njegova je obitelj iskusila i sve teškoće Domovinskoga rata kada su se kao obitelj doselili u mjesto Veliki Bastaji u Općini Đulovac. „Tata mi je bio u Domovinskom ratu i u razrušenoj kući, zbog ljubavi prema svojoj Domovini, ostavio je moju majku sa sedmero djece. Naime, moji su  roditelji 1992. doselili u Hrvatsku iz Letnice na Kosovu u ratnom području podno Papuka i u selo Veliki Bastaji u jednoj kući koja je zbog rata bila bez prozora i nimalo nije bila sigurna budući da su neprijatelji slobodno šetali po Papuku. Naša je vojska dobro organizirala čuvanje sela i naših ljudi među kojima je bilo i mnogo djece jer su to uglavnom bile obitelji s najmanje petero djece. Bilo je teško. Bilo je strahovito osobito za majku jer dok je tata tri godine branio Domovinu riskirajući svoj život. Majka je Domovinu branila čuvanjem toliko duša i toliko djece. Sigurno da je to ostavilo teške traume i rane – mislim na samo preseljenje i novi početak i k tome ratne okolnosti. U selu je, kažu, sve bilo razrušeno kao u filmu“, dodao je fra Pavle.

Uistinu su čudesni putevi Gospodnji!

To je, dodao je, bio narod vjere koji je vjeru tamo i sačuvao pred većim silnicima i mrziteljima katoličke vjere i ta ih je vjera, kao i zaštita nebeske Majke, vodila kroz sve dane njihova života. „Sjećam se priče koju je majka jednom pred nekoliko nas ispričala. Naime, 1995. na Veliku Gospu, kada je mene nosila u utrobi, a tata još uvijek na ratištu, bila je sva u strahu je li tata uopće živ. Nije mogla ni ručak pripremiti za ostalu braću i sestre. Tada je došao njezin brat, moj ujak Božo, i rekao joj je da je živ i da dolazi. Nije nikome vjerovala dok ga nije vidjela svojim očima i zagrlila svojim rukama. Znam da sam i ja sudjelovao u tom zagrljaju i od tada je – završetkom rata – počela obnova kuća, naših filijalnih crkava, kao i župne crkve koju je radio i moj otac i u kojoj sam imao milost proslaviti svoju Mladu misu 8. kolovoza 2021. Kada pogledamo cijeli njihov put i sve što smo zajedno proživjeli možemo reći kako su uistinu čudesni putevi Gospodnji jer ‘Gospodnja je zemlja i sve na njoj, a mi ne smijemo zaboraviti da smo samo putnici i pridošlice koji su svakim danom sve bliže susretu s Bogom’“, istaknuo je.

Fra Pavle Ivić // Foto: Privatna arhiva

Sestrinim koracima u samostan

Njegova sestra Marija prva se odazvala pozivu na redovnički život još dok je fra Pavle bio dječak. „Moram istaknuti kako smo se svi radovali kada bi došla kući. Prije nego bi došla, kuća bi morala biti ‘cakum pakum’. Bili smo oduševljeni kako je bila mirna, kako je lijepo i kulturno odgovara, kako puno toga zna, kako lijepo priča hrvatski. Naime, naši roditelji imaju poseban dijalekt koji ne bi razumio ni sv. Petar. Posjećivali smo je koliko smo mogli prema odlukama njezinih tadašnjih poglavarica. Prvi put sam došao kod nje na odmor kad sam završio peti razred osnovne škole. Bilo je veličanstveno gledati kako se sestre lijepo vladaju, kako lijepo mole, kako imaju različita zanimanja, kako rade odlične kolače. Sve je to ostavljalo jedan snažan dojam na mene i počeo sam sve više razmišljati o samostanskom načinu života i koliko mora biti lijep život posvećen Bogu“, prisjetio se fra Pavle.

U međuvremenu je služio kao ministrant u rodnoj župi i selu. „Imao sam milost da mi je župnik bio don Goran Kovačević. On je bio čovjek vjere i izrazite ljubavi prema oltaru i svetom prostoru. Pamtim kako je dolazio nedjeljom na vrijeme u crkvu kako bi sve provjerio i uredio. Odlično je propovijedao – životno i snažno. Uz njega sam naučio ministrirati i sve više se zaljubljivati u molitvu, Crkvu, oltar i sve to me potaklo na ozbiljno promišljanje. Tako je počelo s razmišljanjem o duhovnom pozivu.

Fra Pavle sa svojom sestrom Marijom // Foto: Privatna arhiva

Oduvijek je, istaknuo je, volio ići na misu i to mu je još kao djetetu jako puno značilo. „Počeo sam osobno moliti preko različitih molitvenika koje je sestra imala u svojoj sobi. Sve intenzivnije je bila prisutna misao u meni da budem svećenik, ali mi nešto nije odgovaralo, nisam osjećao mir kada bi se promatrao samo kao svećenik u dijecezanskom smislu. Prvi put sam kod svoje sestre upoznao svoje fratre i tu sam sve više istraživao i razgovarao sa sestrom. Ona me prva naučila temeljima franjevačke duhovnosti. Presudan trenutak bio je razgovor s fratrima i upoznavanje njihova načina života u Samostanu Male braće u Dubrovniku. Tada sam upoznao fra Stipu Nosića koji mi je darovao nekoliko knjiga koje se odnose na Franjin život i život naše redovničke zajednice. Čitajući sam upijao nove spoznaje, ali i sve intenzivnije razmišljao o sjemeništu“, prisjetio se fra Pavle.

Sestre Danačarke su me uvijek pratile svojim molitvama!

Nakon što je dugo razmišljao i sa svojim župnikom razgovarao o iskustvu duhovnog poziva, iskazao je želju da pođe u sjemenište. U tome je dobio i župnikovu podršku, a ubrzo je javio i svojoj sestri Mariji kako bi želio sve to čim prije ostvariti. Važna mu je bila i molitvena podrška sestara franjevki od Bezgrešnog začeća – poznate kao Dančarke iz Dubrovnika. „Sestre Danačarke su me uvijek pratile svojim molitvama. Često su mi znale poslati poruku ohrabrenja. Čujemo se i danas i u jako smo lijepim odnosima. Kada bismo se susreli u njihovom samostanu u Dubrovniku na Dančama, nikad ne bih pošao praznih ruku i zato zaslužuju moju posebnu ljubav i bratsku molitvu. Bez obzira na prisutnost moje sestre Marije među njima, one su svojim molitvama ostale sa mnom i danas i to je posebna ljubav među nama jer su me kao dijete gledale kako se sve više približavam oltaru“, istaknuo je.

Fra Pavle u Asizu // Foto: Privatna arhiva

Kako je njegova sestra Marija bila na službi u Samostanu Male braće u Dubrovniku, tamo se susreo s braćom, ali i upoznao teritorij Provincije i život sv. Franje. Ondje je i prvi put uživo vidio habit, tj. redovničko odijelo franjevaca. Kako su njegovim roditeljima vjera i molitva značile sve, znao je da im može u slobodi izreći svoju nakanu da želi svoj život potpuno posvetiti Bogu. Tako je, dodao je, na kraju i bilo. Redovničku formaciju započeo je 2013. u Samostanu sv. Frane u Zadru i to prvom godine odgoja koji se naziva postulatura.

„Tada sam kao maturant prešao iz zadarskog sjemeništa Zmajević u Samostan sv. Frane gdje su mi se pridružili još četvorica kandidata. Oni nisu ostali, tako da sam jedini otišao u novicijat na riječkom Trsatu zajedno s braćom iz Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda. Novicijat je godina kušnje gdje smo nas jedanaestorica zajedno sa svojim odgojiteljem – bez mobitela i bez izlazaka iz samostana – trebali intenzivnije razmišljati jesmo li pozvani biti franjevci ili ne. Poslije godine novicijata na Trsatu, upisao sam Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu i bio na bogosloviji s braćom iz Hercegovačke franjevačke provincije u zagrebačkoj Dubravi. To je bilo vrijeme studija i pripremanja za svete službe oltara. Braća iz hercegovačke provincije su me lijepo čuvali i pomagali mi u svemu i na tome im od srca zahvaljujem“, rekao je fra Pavle te dodao da je kroz svoju formaciju upoznao brojnu braću iz drugih provincija što je obogatilo njegov život.

Svečani zavjeti u Zadru // Foto: Franjevačka provincija sv. Jeronima u Dalmaciji i Istri

Habit je prvi put obukao 2014. na Trsatu i to mu je bilo, istaknuo je kroz smijeh, posve neobično iskustvo jer nije znao hodati u habitu. „Sjećam se da sam se jednom skoro razbio na stubištu u samostanu. Dakako, to je bila prilika za nasmijati se zajedno s braćom. To mi je, od prvoga dana, pokazalo da habit ima svoju duhovnu težinu. Izgleda kao znak tau, kao znak križa kada se ruke rašire. Iako sam se lijepo osjećao dok sam ga u prvim danima nosio, duboko sam u sebi osjećao i znao da neće biti lako – ali s Bogom je to išlo dan za danom. Sada znam hodati. Vrijeme čini čuda“, istaknuo je fra Pavle.

Suze radosnice zbog potpunog predanja Gospodinu

Prve redovničke zavjete položio je 2015. na završetku godine novicijata. „Bio sam tada neizmjerno sretan jer će me roditelji, braća i sestre te rodbina prvi puta vidjeti u habitu. Bio sam sretan što je završila godina novicijata i da napokon mogu vidjeti sve svoje. Svečane zavjete položio sam 2020. u Samostanu sv. Frane u Zadru i to je zaista bilo svečano jer sam javno, pred tolikim prijateljima, rodbinom, braćom i sestrama, prisegnuo Bogu do vječnosti. Živio sam za te trenutke i duboko sam ih prebirao u sebi i nikada ih ne mogu zaboraviti“, prisjetio se fra Pavle.

Bitno mi je, kao svećeniku, da svoje srce uskladim s Presvetim Srcem!

Ubrzo nakon svečanih zavjeta, u listopadu iste godine, bio je zaređen za đakona u Zadru. Zatim je za svećenička zaređen 26. lipnja 2021. u katedrali sv. Stošije u Zadru po rukama tadašnjeg zadarskog nadbiskupa Želimira Puljića. „Tada sam imao veliku tremu. Toliko je ljudi bilo u katedrali za mene jednoga. Došli su da me podrže molitvom pred Bogom. Posebno pamtim suze radosnice, suze ljubavi, suze žrtve svojih roditelja i sestre Marije, koje su i mene rasplakale. Držao sam se dobro tijekom cijeloga slavlja, ali kada sam im se na kraju slavlja obratio, suze su krenule. Suze su normalne – trebalo je na taj način pokazati da volim svoje, ali i da zahvaljujem svima koji su bili prisutni“, naglasio je fra Pavle te dodao da je najsnažniji trenutak na ređenju bila sama posveta i prostracija. „Svi su molili, a moje je srce samo ponavljalo: ‘Isuse blaga i ponizna srca, učini ovo moje jadno srce po srcu svome’. Bitno mi je, kao svećeniku, da svoje srce uskladim s Presvetim Srcem, a ostalo znam da će Bog nadodati“, naglasio je.

Svećeničko ređenje fra Pavla Ivića u Zadru // Foto: Zadarska nadbiskupija

Svećeničko geslo „Ljubim ljepotu doma tvoga i mjesto gdje slava tvoja prebiva“ (Ps 26, 8), pojasnio je fra Pavle, predstavlja sažetak njegove franjevačke formacije. „Oduvijek sam volio i želio da za Gospodina sve bude najbolje – da bude lijepo, uredno, dostojanstveno. Važno mi je da je oltar uredan. Važno mi je da je na oltaru sve čisto i dostojno svetoga slavlja. Uvijek sam smatrao da je svećenik onaj koji treba čovjeka dovesti do Boga i to preko uređene i pripremljene crkve gdje svatko od nas bar na kratko zaboravlja svjetovno i uživa ljepotu Božje blizine. Za Gospodina uvijek najbolje i svećenik uvijek mora uredno izgledati. Jednako tako i oltar mora biti uredan jer tamo dolazi Gospodin“, rekao je fra Pavle te dodao da je potrebno učiniti sve kako bi svatko mogao svoj duh uzdignuti Gospodinu.

Prva svećenička služba dovela ga je u Župu Presvetog Srca Isusova u Zadru gdje je najprije imenovan pastoralnim suradnikom, a nakon ređenja i župnim vikarom. Tamo djeluje i danas, a uz to služi i kao tajnik Franjevačke provincije sv. Jeronima u Dalmaciji i Istri koja će uskoro postati kustodija ovisna o Hrvatskoj franjevačkoj provinciji sv. Ćirila i Metoda.

Fra Pavle Ivić sa zajednicom iz Župe Presvetog Srca Isusova u Zadru // Foto: Župa Presvetog Srca Isusova

„Službe su samo pripomoć da se sve lakše organizira i da lakše funkcionira. Važno je da smo najprije braća. Suočeni s nedostatkom zvanja, morali smo potražiti pomoć Generalne uprave u Rimu te smo tako na putu restrukturiranja naše redovniče zajednice iz provincije u kustodiju što označava manju upravnu jedinicu koja treba pomoć druge provincije odnosno braće iz druge provincije jer više ne možemo sami opsluživati tolike samostane. Tako ćemo poslije ovoga Uskrsa na našem posljednjem Kapitulu prestati biti provincija i postati ovisna kustodija o Hrvatskoj franjevačkoj provinciji sv. Ćirila i Metoda sa sjedištem u Zagrebu. Važno je naglasiti da svi mi pripadamo Franjevačkom redu i da smo svi braća, a kako ćemo se u upravnom smislu nazivati uistinu nije važno. Važno je da budemo vjerni Franjinom pravilu, Evanđelju, Bogu i Crkvi i svom narodu. To je temelj našega života“, rekao je fra Pavle, dodavši da je sam sv. Franjo pišući Pravilo istaknuo: „Život Manje braće je ovo: živjeti Evanđelje Gospodina našega Isusa Krista“.

Gospodin oduvijek poziva – poziva i danas!

Manjak zvanja teška je i bolna tema koja zahtijeva razumijevanje i prihvaćanje odnosno suočavanje sa stvarnošću našega života, istaknuo je fra Pavle. „Gospodin oduvijek poziva. Poziva i danas. Kriza je u odazivu jer današnji čovjek nema vremena podignuti slušalicu i javiti se Gospodinu da ga utješi, ohrabri, blagoslovi, resetira i pozive. Bog strpljivo čeka svakoga. Nada se odazivu pozvanih. Današnjeg čovjeka priječi nevjera jer se mnogi zaustave na svojim grijesima i olako odustaju. Moramo vjerovati svim srcem u Kristovu riječ da nije došao zvati pravednike, nego grešnike“, dodao je fra Pavle.

Fra Pavle s braćom na susretu s generalnim ministrom Reda // Foto: Franjevačka provincija sv. Jeronima u Dalmaciji i Istri

Onima koji promišljaju o duhovnom pozivu – bilo na svećenički, bilo na redovnički život – fra Pavle je poručio da se ne boje odazvati. „Budite hrabri! Bog svoje ne zaboravlja i ne ostavlja. On koji nas je pozvao, zna što će s nama, naše je da mu ostanemo vjerni i da ustrajemo u vjernosti. Dragi mladi, odvažite se, izaberite Boga, njegove zapovijedi jer su one smjernice ili prometni znakovi na autocesti života prema vječnosti kako ne bismo zalutali u krivom smjeru. Ako netko osjeća duhovni poziv, neka se obrati svom župniku ili svećeniku od povjerenja. Neka moli na tu nakanu i neka krene – ostalo će Bog nadodati“, rekao je fra Pavle te pozvao na molitvu za obnovu obitelji jer bez novih života i djece nema budućnosti.

Za fra Pavla je slobodno vrijeme jako važno jer se tada, kako je rekao, resetira kako bi još potpunije služio drugima. „Vrijeme je dar koji treba znati dobro organizirati i usmjerit. Tako da se uvijek ima vremena za sve – molitvu, sakramente, šetnje zadarskom rivom, kava s prijateljima, čitanje neke dobre knjige.  Ne treba nikada zaboraviti onu poznatu: ako se ne zaposlimo, napasnik će nas zaposliti“, istaknuo je.

Prepustite Gospodinu svoj život!

Želeći svima mir i dobro, fra Pavle je potaknuo sve vjernike da žive blizu Gospodinu u sakramentalnom životu. „Molite i redovito se ispovijedajte. Zavolite euharistijsko slavlje. Molite za svoje svećenike. Molite za nova sveta svećenička i redovnička zvanja. Molite za našu prekrasnu Domovinu i naše mlade da se odazovu. Bog mira bio sa svima vama. Prepustite Gospodinu svoj život i odmorite na njegovim svetim dlanovima. Nemojte sve sami jer nismo zato stvoreni“, zaključio je član Franjevačke provincije sv. Jeronima u Dalmaciji i Istri fra Pavle Ivić.

Cijelu emisiju urednice Svjetlane Đuran možete poslušati na ovoj poveznici: