Liturgičar vlč. mr. sc. Tomislav Hačko pobliže pojašnjava sakrament ženidbe.
Kako se ne bi „izgubili“ u pripremi slavlja sakramenta ženidbe, zaručnici sastavljaju poseban popis koji u sebi sadrži sve ono što se mora učiniti kako bi ženidbeno slavlje ostalo u dugom i lijepom sjećanju i njima, ali i njihovim uzvanicima (svatovima). Tako na tom popisu svoje mjesto nađe i pozivnica, mjesto i vrijeme ženidbenoga slavlja, glazba, fotograf i snimatelj, svjedoci, svadbena odjeća i obuća, svadbena torta, tečaj plesa… No, svega toga ne bi bilo da se u središtu svega ne nalazi slavlje sakramenta ženidbe.
Stoga, kako bi se zaručnicima olakšala neposredna priprema ženidbenoga slavlja (nakon provedenog ženidbenog postupka), ali i svima onima koji su uključeni u njegovu pripravu: pastoralnim djelatnicima, liturgijskim službenicima, snimateljima, fotografima, cvjećarima itd., u ovom radu želimo predstaviti Red slavlja ženidbe (Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1997.), ali i one obredne trenutke koje mogu oblikovati slavitelji ovoga sakramenta kako bi ženidbeno slavlje bilo dostojanstveno i u skladu s liturgijskim propisima Crkve.
Sakramenti
Kako nas uči Katekizam Katoličke Crkve (br. 1210),
sakramente Novoga zakona ustanovio je Krist; ima ih sedam a to su: krst, potvrda, euharistija, pokora, bolesničko pomazanje, sveti red i ženidba. Sedam sakramenata tiču se svih razdoblja i važnih trenutaka u kršćanskom životu: po njima se vjerski život kršćana rađa i raste, ozdravlja i prima poslanje. U tom pogledu postoji izvjesna sličnost između dionica u razvoju naravnoga života i dionica u razvoju duhovnoga života.Gore nabrojani sakramenti podijeljeni su u tri skupine: sakramenti kršćanske inicijacije (krštenje, potvrda, euharistija), sakramenti ozdravljenja (pokora i bolesničko pomazanje) te sakramenti u službi zajedništva i poslanja vjernika (sveti red i ženidba).
Sakrament ženidbe
Slavlje sakramenta ženidbe u Katekizmu Katoličke Crkve
Što se tiče sakramenta ženidbe Katekizam Katoličke Crkve (br. 1601), pozivajući se na Zakonik kanonskoga prava (kan. 1055, § 1.), uči:
Krist Gospodin uzdigao je na dostojanstvo sakramenta ženidbeni savez među krštenima, kojim muška osoba i ženska osoba međusobno uspostavljaju zajednicu svega života po svojoj naravi usmjerenu k dobru bračnih drugova te k rađanju i odgajanju potomstva.
Osim same teologije sakramenta ženidbe, Katekizam Katoličke Crkve daje i vrlo jasne smjernice za samo slavlje ženidbe ili vjenčanje (br. 1621-1623):
U latinskom obredu, slavlje sakramenta ženidbe između dvoje katoličkih vjernika redovito biva pod misom zbog toga što su svi sakramenti povezani s Kristovim vazmenim otajstvom. U euharistiji se vrši spomen-čin Novoga saveza, kojim se Krist zauvijek sjedinio s Crkvom, svojom ljubljenom zaručnicom, za koju je samoga sebe predao. Potrebno je, dakle, da mladenci zapečate privolu uzajamnog darivanja prikazujući vlastite živote i sjedinjujući to prikazanje s prinosom Kristovim za Crkvu, prisutnim u euharistijskoj žrtvi, te primajući pričest kako bi, imajući udjela u istome Tijelu i u istoj Krvi Kristovoj, »tvorili jedno tijelo« u Kristu.
»Kao sakramentalni čin posvećenja, liturgijsko ženidbeno slavlje […] mora po sebi biti valjano, dostojno i plodonosno.« Stoga je potrebno da se budući supružnici pripreme na ženidbeno slavlje pristupajući sakramentu pokore.
Prema latinskoj predaji mladenci, kao služitelji Kristove milosti, uzajamno podjeljuju sakrament ženidbe izražavajući pred Crkvom svoju privolu. U predajama istočnih Crkava, svećenici – biskupi ili prezbiteri – svjedoci su uzajamne privole mladenaca, ali je i njihov blagoslov potreban za valjanost sakramenta.
Sakramenta ženidbe kao bogoslužni čin
Govoreći o posvetiteljskoj službi Crkve, Zakonik kanonskoga prava naglašava:
Kan. 834 – § 1. Posvetiteljsku službu Crkva obavlja osobito po svetom bogoslužju, koje se smatra kao vršenje svećeničke službe Isusa Krista, u kojem se osjetnim znakovima označuje i na način vlastit svakom od njih ostvaruje posvećenje ljudi, a Otajstveno Tijelo Isusa Krista, Glava i udovi, obavlja cjelokupno javno bogoštovlje.
§ 2. Bogoštovlje je takvo onda kad ga u ime Crkve iskazuju zakonito ovlaštene osobe i po činima koje je odobrila crkvena vlast.
§ 2. Bogoštovlje je takvo onda kad ga u ime Crkve iskazuju zakonito ovlaštene osobe i po činima koje je odobrila crkvena vlast.
jer „bogoslužni čini nisu privatni čini, nego slavlja same Crkve koja je „sakrament jedinstva“ (usp. Kan. 837 – § 1.).
Druga sinoda Zagrebačke nadbiskupije o sakramentu ženidbe
Imajući ispred sebe iznesena učenja Crkve (Katekizam Katoličke Crkve i Zakonik kanonskoga prava) i Druga sinoda Zagrebačke nadbiskupije, govoreći o sakramentu ženidbe, isto tako naglašava u broju 82 kako se
sakramentom ženidbe muška i ženska krštena osoba združuju u sveti ženidbeni savez te time uspostavljaju životnu zajednicu koja traje do kraja života, po svojoj naravi usmjerenu k dobru bračnih drugova te rađanju i odgajanju potomstva. Uzajamnost u dobru bračnih drugova proteže se na svekoliki život, uključujući i dar spasenja. Kao sakrament ustanovljen u službi zajednice, ženidba je uvijek usmjerena k dobru i spasenju drugih, pa su supružnici pozvani uzajamno se pomagati na putu svetosti. Kada sakrament ženidbe pridonosi osobnome posvećenju pojedinca, to se ostvaruje služenjem drugima.
Osim što Sinoda potiče zaručnike prije ženidbenog slavlja da pristupe sakramentu pomirenja (usp. br. 83, §4), u idućem broju Sinoda donosi smjernice kojih se valja držati u pripremi liturgijskog slavlja sakramenta:
84. Dostojanstvo sakramenta ženidbe zahtijeva da se njegovo slavljenje živi i doživljava kao sveti čin koji je izvor svetosti ženidbenoga i obiteljskoga života.
§ 1 Župnici i drugi služitelji pazit će da samo slavlje sakramenta ženidbe bude pomno pripravljeno, a potiče se da svetopisamska čitanja, kao i drugi elementi slavlja, u skladu s liturgijskim odredbama, budu odabrani u suradnji sa zaručnicima te da im bude rasvijetljeno značenje obrednih gesta, kako bi se više uključili u pripravu slavlja te kako bi slavlje mogli uistinu doživjeti u njegovoj svetosti.
§ 2 Sakrament ženidbe priliči slaviti u misi, kako bi se euharistija doživjela kao sakrament kojemu vodi sav sakramentalni i duhovni život vjernika. Župnik će, ipak – imajući u vidu kako pastoralne potrebe tako i pripravljenost zaručnika te drugih prisutnih za slavlje – razmotriti i odlučiti je li prikladnije slaviti ženidbu u misi ili izvan mise.
§ 3 Da bi se slavlje ženidbe prepoznalo i doživjelo kao sakramentalno slavlje u Crkvi, zajednici vjernika, potrebno je dati vrijednost i važnost svakomu od obrednih čina: primanju i svečanome uvođenju zaručnika u crkvu, navještaju Božje riječi, izricanju ženidbene privole uz pružanje ruku, blagoslovu i uzajamnoj predaji prstenja te ženidbenomu blagoslovu, koji ženidbu snažno ucjepljuje u Božji naum spasenjske ljubavi.
§ 4 S posebnom pozornošću pazit će se da u slavlje ženidbe ne bude pripušteno ništa što bi bilo nepripadno liturgijskomu obredu, kao ni ništa što bi zasjenjivalo narav i svetost sakramentalnoga slavlja. Osobito neka se nastoji da pjesme i skladbe u slavlju ženidbe svojim sadržajem i oblikom odgovaraju pripadnomu obrednom trenutku.
§ 5 Pri urešavanju liturgijskoga prostora za slavlje ženidbe vodit će se briga o naravi svetoga mjesta, imajući na umu središnjost oltara te svetost drugih obrednih mjesta, osobito svetohraništa i ambona, otklanjajući svaki oblik urešavanja koji bi podsjećao na neke druge prostore i na društvena slavlja.
§ 6 Eklezijalna narav sakramenta ženidbe zahtijeva da se taj sakrament slavi u župnoj crkvi. Glede vjenčanja u nežupnim crkvama – u svetištima, samostanskim crkvama, područnim crkvama i kapelama te u drugim odličnijim crkvama koje nisu župne – župnici će se vjerno pridržavati odredaba Nadbiskupa.
§ 7 Nakon slavlja ženidbe mladenci, svjedoci i službenik koji je u ime Crkve nazočio ženidbi, potpisuju predviđene isprave o sklapanju ženidbe. To se može učiniti na nekome prikladnome mjestu izvan liturgijskoga prostora, ili u sakristiji, ili pak u crkvi pred narodom, ali ipak ne na oltaru.