S današnjim danom započela je nova jesenska kampanja inicijative 40 dana za život, miroljubivog bdjenja pred bolnicama i domovima zdravlja u 36 hrvatskih gradova na 38 mjesta za prestanak pobačaja. U Hrvatskoj nam je ova priča već prilično poznata, a iz godine u godinu se sve više gradova pridružuje ovoj molitvenoj inicijativi. Pro-life pokret širi se i drugdje u svijetu, pitanje zaštite života sve je prisutnija tema u hrvatskim i svjetskim medijima, a tome uvelike doprinose i razne udruge koje se zalažu za zaštitu života od rođenja do prirodne smrti. Jedna od njih je Centre for Bioethical Reform u Velikoj Britaniji, CBR UK, koje je članica Ruth Rawlings, zagovornica nerođenih. Intervju nam je dala za svog posjeta Hrvatskoj prigodom proslave 10. obljetnice udruge Hrvatska za život te nam pojasnila kako se Britanci zauzimaju za nerođene.

Koja je Vaša uloga u pro-life pokretu u Velikoj Britaniji?

Radim za udrugu pod nazivom Centre for Bioethical Reform UK, skraćeno CBR UK, i u osnovi podučavamo o identitetu ljudskog bića u utrobi i stvarnosti pobačaja. Stoga koristimo slike da pokažemo točno kako ta beba izgleda, da pokažemo stvarnost pobačaja, jezivu stvarnost onoga što se događa s djetetom nakon postupka pobačaja. A slike očito pomažu u educiranju i informiranju, pa mnogi ljudi koji su bili neupućeni u pobačaj sada mogu sami vidjeti što on zapravo jest – i mnogi mijenjaju mišljenje.

Kako je počela Vaša misija u pro-life pokretu?

Rekla bih da je vjerojatno počelo kad sam zatrudnjela. Bilo je to za vrijeme studija i nisam razmišljala o pobačaju jer su me roditelji odgojili da je pobačaj pogrešan, iako nikad nisam čula da se o tome govori u mojoj crkvi, ali roditelji su mi rekli da to nije u redu. Tako sam znala da, iako nisam bila u braku i to nije bio ispravan Božji put, Bog me ipak blagoslovio djetetom i pobačaj nije bio opcija, pa sam rodila. Unatrag nekoliko godina pitanje pobačaja jako mi je počelo biti važno iako, ponavljam, nisam čula da se o tome govori u crkvi. Čula sam za konferenciju na temu pobačaja na kojoj su govorili o Williamu Wilberforceu, jednom od političara u Velikoj Britaniji zaslužnih za ukidanje trgovine robljem. Otišla sam na konferenciju gdje su također prikazali video pobačaja i kao da sam, vidjevši to, shvatila da moram djelovati u ime te djece. Nisam se mogla vratiti svom uobičajenom životu, svom udobnom životu, znajući da tu djecu ubijaju svuda oko mene, iako iza zidova klinike. Tako sam se kroz godinu-dvije pridružila udruzi koja javnosti prikazuje slike pobačaja. Osnivač naše udruge CBI UK također je bio na toj konferenciji i ja sam im se pridružila. I, da, vidjevši te slike, moj se život promijenio.

Ruth Rawlings / Foto: Facebook “CBR UK”

Dakle, Vi ste dokaz da pitanje pobačaja nije samo pitanje vjere?

Da, to je ljudsko pitanje. Vjerojatno je puno više religioznih ljudi koji će biti za život i reći da je pobačaj pogrešan, jer očito u religiji imamo smjernice od Boga, ali u našoj udruzi imamo i one koji nisu religiozni. Imamo jednu ateistkinju veganku, jednu od naših najvjernijih volonterki koja je ušla u pokret jer je branila životinje i pomislila: „Kako mogu braniti životinje, a ne braniti svoju vrstu?“ Znanstvena je činjenica da život počinje začećem. Dakle, svaki namjeran pobačaj prekida život nedužnog ljudskog bića, stoga je to ljudski problem.

Koji su Vam najsretniji, a koji najtužniji trenuci u pro-life pokretu?

Najsretniji je – biti svjedok spašavanja djetetova života. Vjerojatno prve godine kad sam se uključila stali smo ispred klinike pokazujući ove slike, dijeleći letke i razgovarajući sa ženama koje su ulazile. Jedna gospođa iz Latvije – a imali smo toga dana i volonterku Latvijku – uzela je prvu tabletu za pobačaj prethodnog dana te je došla u kliniku po drugu. Kad je razgovarala s našim volonterima i vidjela te slike, rekla je: „Ja to ne mogu učiniti.“ Zatim smo je odveli na pregled gdje smo vidjeli da je dijete, Bogu hvala, još živo. I rodila je to dijete. Bilo je to 2014. Dakle, danas mu je 10 godina. Bio je to jedan od najsretnijih trenutaka. A najtužniji su trenuci gledati šutnju velikog dijela Crkve. Katolička Crkva govori o tome, ali druge Crkve u Velikoj Britaniji nisu baš aktivne po tom pitanju. Radije ne bi govorili o tome jer je kontroverzno, radije bi održavali lažni mir. Ali dokle god ubijaju nerođene, nema mira ni za djecu ni za društvo. I to je ono što najviše obeshrabruje, kad vidite da ljudi koji bi trebali stajati – šute. Ali sve je veći broj ljudi u Velikoj Britaniji koji su spremni istaknuti se i govoriti u ime nerođenih, stoga je ohrabrujuće vidjeti da se stvari mijenjaju u tom pogledu.

Jeste li imali dosad nekih loših iskustava u toj borbi za život?

Da, očigledno je da kad smo vani na ulicama i pokazujemo stvarnost pobačaja, neki se ljudi doista naljute. Nekoliko puta smo doživjeli napad, znali su trgati naše slike i vikati na nas. Mislim da je netko doživio i pljuvanje. Ništa uistinu nasilno, ali prijavili smo to policiji i tamo gdje su uništili naše transparente, uspjeli smo dobiti naknadu da ih zamijenimo. Nastojimo zaštititi svoje volontere. Ali kad pogledate povijest društvenih reformi, društveni reformatori su često trpjeli napade. Dakle, sve je to dio posla, da budem iskrena, jer ljudi koji žele zadržati status quo, koji podržavaju nepravdu kad vide da je osporena, njima se to ne sviđa, stoga nas žele ušutkati, žele zatvoriti raspravu i sakriti istinu. Ali mi ne idemo nikamo, nastavit ćemo pokazivati istinu. I često kad zagovornici pobačaja prekriju naše transparente – naime, uzmu velike plahte i prekriju transparente – to samo privlači još više pozornosti na naše banere, tako da se istinu ne može ušutkati.

Možete li podijeliti s nama neke od plodova pro-life misije?

Da, naravno, tu su spašena djeca, ali i promjene mišljenja. Sjećam se na početku, kad sam se tek uključila u pro-life djelovanje, vidjela sam da ljudi ne mijenjaju svoje mišljenje odmah. Kod nekih to traje malo duže. Sjećam se kako sam jednom stajala pokraj banera i razgovarala s gospodinom koji nije odustajao od svog mišljenja. Stalno je govorio: „Ali što s ovim? Što je sa ženskim pravima? Što je sa silovanjem?“… Ja sam samo pristojno iznijela sve argumente, vraćajući temu na nerođeno dijete, je li ikada u redu ubiti to nedužno ljudsko biće?! Na to je samo rekao: „Ok, dobro, hvala vam puno na razgovoru“ i otišao kući. I koliko sam ja uspjela shvatiti, nije se predomislio. Ali

kasnije nam je poslao e-mail u kojem je napisao: „Znate, razmišljao sam o tome i imate pravo. Okrenuo sam se za 180 stupnjeva. Slažem se da ne bismo trebali ubijati bebe.“ Dakle, postoji nekoliko takvih priča koje su stvarno ohrabrujuće, a mnogi se drugi ne bi vratili da vam ih ispričaju. To je samo jedan primjer, a samo Bog zna koliko je još ljudi koje smo potaknuli na propitivanje.

Možete li nam reći nešto više o slikama kojima se služite u pro-life pokretu?

Dakle, prikazujemo žive bebe na slikama, to su vrlo veliki baneri. Na jednoj strani je dijete od 8, 9, 10 ili 11 tjedana od začeća, a na vrhu je natpis: „Život“, a zatim piše: „Osmotjedni živi embrij“. Pored toga je slika osmotjednog pobačenog embrija, a iznad toga piše samo: „Izbor?“ I to doista pokazuje što je izbor, jer „izbor“ je lijepa riječ, zar ne? Tko želi biti protiv izbora? Ali kada vidite izbor o kojemu govorimo, svi mogu vidjeti da je riječ o izboru ubijanja nedužnoga ljudskog bića. I da, to je slika koju nije lijepo gledati, ali činjenica je da se to događa bez puno protivljenja, stoga je potrebno da svijet to vidi i da se ljudi naljute kada vide, to je dobra reakcija. Ono što zabrinjava su ljudi koji prolaze i ne pokazuju emocije. I da, krvavo je, pokazuje tijelo bebe u komadićima, ali to je stvarnost pobačaja.

Foto: Facebook “CBR UK”

Kakve su reakcije prolaznika?

Reakcije su različite. Mnogi su iznenađeni. Pogledaju sliku i kažu: „Nisam imao pojma.“ Sjećam se kad sam u počecima bila u Londonu, neki su prolazili u žurbi i ne gledajući. Upitala sam jednog čovjeka: „Što mislite o pobačaju?“ To je glavno pitanje koje postavljamo ljudima. Odgovorio je: „O da, ja sam za izbor.“ A onda sam pokazala sliku koju do tada nije uočio. Rekla sam: „Jeste li ikad vidjeli ovo?“ Pogledao je i rekao: „To je pobačaj? Ja nisam za TO!!!“ Dakle, to je samo jedan primjer promjene mišljenja u sekundi, na prvi pogled, jer ljudi iznose svoje stavove za izbor, a zapravo ne razumiju što to znači. Misle da je to ispravna pozicija, neutralna pozicija. Ali ako ste za to da netko nešto izabere, to znači da podržavate upravo ono o čemu oni pričaju. Dakle, slike su vrlo moćne i, kao što sam rekla, neki ljudi se naljute kad ih vide, možda su prošli kroz pobačaj, možda se uznemire, ali mi smo uvijek tu da bismo razgovarali s njima. Jedna nam je žena prišla i samo prstom pokazala na sliku: „Nisam znala da ima prste na rukama i nogama. Da sam znala, moja bi beba danas bila ovdje.“ Uputili smo je na jedan od naših projekata, a to je podrška svima nakon pobačaja. Reakcije su različite, ali su snažne i potrebne.

Borba za nerođene je vrlo težak put, Vi to dobro znate! Kako se nosite s tim?

Uključena sam u pro-life pokret 10 godina i mislim da bi mi, bez moje kršćanske vjere i vjere u Isusa, bilo jako teško. Iako znamo da vodimo pobjedničku bitku, jer znamo da je Isus pobijedio na križu za spas naših duša, ta pobjeda ne izgleda ugodno, udobno ili zabavno. To je bolan put, put progona i boli. I ne znači da je uključenost u pro-life pokret takav cijelo vrijeme, ali da, Isus nas poziva da uzmemo svoj križ. Dakle, mislim da to nisu stvari u koje bi se ljudi odlučili upustiti bez poziva, tražeći karijeru, ali je ohrabrujuće kad vidite oko sebe istomišljenike, braću i sestre u Kristu. I doista, ima radosti u progonima! Vidimo to u Bibliji kad su učenici smatrali radošću što su progonjeni zbog širenja Radosne vijesti o Isusu. A ovo je radosna vijest za djecu, da imaju pravo na život, i zato vjerujemo da je u velikoj mjeri dio evanđelja govoriti u ime ove djece koje nemaju glasa. Dakle da, to može izolirati određene skupine koje se možda ne slažu s vašim stavovima. Nekima bi vjerojatno bilo draže da šutimo i ne dižemo prašinu. Ali to što je Bog usadio u mene ne dopušta mi šutjeti jer, kao što rekoh, svojim očima sam vidjela patnju. Zato ne mogu šutjeti dok ne dođe kraj ovoj nepravdi i dok ne vidimo pravo na život svakog zaštićenog djeteta.

Dakle, ovo poslanje je za Vas bilo i određeni put obraćenja?

Da, ja sam nanovo rođena kršćanka. Katolici su sjajni po ovom pitanju i prilično jaki u pro-life pokretu dok, nažalost, Crkve drugih denominacija vrlo slabo govore o tome. Jako sam zahvalna svim katolicima koji su utrli put i zauzimaju se za nerođene, čak i u drugim sličnim pitanjima kao što su život i obitelj općenito, doista čine nevjerojatan posao.

Jesu li vjernici u Velikoj Britaniji pretihi kad je u pitanju obrana nerođenih?

Da, mislim da je to kulturološka stvar i slučaj gdje kultura prodire u Crkvu. Kulturološki gledano, Britanci vole biti pristojni, mi volimo samo održavati mir ali, kao što sam ranije rekla, nema mira dok ubijaju nerođene. Dakle, govoriti neugodnu istinu i dizati prašinu je u sukobu s našom kulturom, baš i nije britanska kultura govoriti o neugodnim istinama. Stoga nas optužuju da smo kao Amerikanci, dok oni ne žele biti kao Amerika puna podijeljenosti. Ali moramo biti podijeljeni po pitanju nepravde. Nema sredine – ili podržavate ubijanje nedužne djece ili ih želite zaštititi. Nema sredine. I to je slučaj sa svakom nepravdom, bilo da se radi o transatlantskoj trgovini robljem, o holokaustu ili dječjem radu. Kao udruga, istražili smo te nepravde i otkrili smo da ne možete prekinuti nepravdu tako da je prikrijete. Prvo morate razotkriti nepravdu.

Martin Luther King je to učinio s građanskim pravima u Americi. Kad je prosvjednike poveo u marš, znao je da će policija na njih pustiti pse. A onda je tamo imao novinare i snimatelje koji su fotografirali te miroljubive Afroamerikance koje napadaju psi. Te slike su obišle svijet i posramile Ameriku prikazujući kako se ponaša prema vlastitim građanima. A on je za to optužen. Bio je optužen da je trebao čekati. „Čekaj i stvari će se promijeniti.“ Ali znao je da se ne može samo čekati. Moraš ustati. Moraš progovoriti. Moraš razotkriti nepravdu. Zato ćemo nastaviti s radom, iako je to u sukobu s našom kulturom. No mislim da definitivno postoji sve veći dio britanskog društva koji je odvažan, hrabar i voljan javno govoriti. Mislim da je oduvijek postojao taj dio kulture, posebno u posljednje vrijeme s onim što se događalo tijekom cijepljenja protiv COVID-a. Velik dio britanske javnosti uvidio je da zapravo nije sve što čitamo i vidimo u medijima, sve što Vlada čini, nužno u našem najboljem interesu, nije nužno istinito. Ima puno pitanja, puno alternativnih medija koji se pojavljuju na internetu, na društvenim mrežama. Stoga mislim da je ovo ohrabrujuće vrijeme, da možemo vidjeti promjene. Zapažamo da sve više ljudi na različitim platformama raspravlja o tom pitanju, samo su potrebni hrabri muškarci i žene da, na neki način, prekinu tu šutnju i drugi će ih slijediti.

Boreći se za život jeste li izgubili neke bliske ljude, prijatelje, možda obitelj?

Izgubila sam neke prijatelje na Facebooku. Mislim da su to prijateljstva koja se već raspadaju jer više nemate zajedničkih interesa i neki ljudi koji se jednostavno ne žele družiti s vama. No jako sam blagoslovljena što su mi moji najbliži prijatelji bili velika podrška. Uistinu sam blagoslovljena što mi moja uža obitelj pruža veliku podršku. Šira obitelj ne. Definitivno sam izgubila neke prijatelje, ali imam sjajne prijatelje i stekla sam cijelu novu obitelj, obitelj koja se diljem svijeta zalaže za život. Tako sam dobila više nego što sam izgubila.

Ruth Rawlings / Foto: Facebook “CBR UK”

Nakon toliko godina u pro-life pokretu, možete li ustvrditi da pitanje zaštite života u Velikoj Britaniji ide na bolje, donosi više plodova?

Ide na bolje jer se o tome sve više priča i mislim da za to možemo zahvaliti i onome što se događa u Americi jer je to pitanje glasanja u Americi, zar ne? Još nije pitanje glasanja u Ujedinjenom Kraljevstvu, moramo tek do toga doći. Ali mislim da činjenica da se o tome govori u Americi, da ističemo problem u javnosti i da grupe koje se zalažu za život rade različite stvari također u Ujedinjenom Kraljevstvu. Mi to definitivno vidimo, vidimo da ljudi koji su za pobačaj također istupaju i pokušavaju ga braniti jer se boje onoga što se dogodilo u Americi, a što će se dogoditi u Britaniji i diljem svijeta. Dakle, oni su uplašeni i mislim da iza toga stoji neprijatelj, sotona se boji pro-life ljudi, Božjeg naroda koji se podiže. Djelujući s autoritetom koji imamo, koji nam je Bog dao da se borimo za život, da jednostavno srušimo svjetla neprijatelja. Dakle, postoji mnogo straha i vidimo kako se protivljenje povećava, i to je ohrabrujuće, jer kada vas ignoriraju, kao da niste učinkoviti. Ali kada se bore protiv nas, znamo da su uplašeni i vjerujemo da pobjeda dolazi.

Raste li, s druge strane, industrija pobačaja u Velikoj Britaniji?

Da. Tako su nažalost tijekom karantene počeli ženama slati pilule za pobačaj na kućnu adresu. To su činili u ime COVID-a i potom dvije godine privremeno, a onda su jednostavno dopustili da se tako nastavi, to je prilično nečuveno. Žene mogu jednostavno nazvati kliniku za pobačaje i, nakon kratkih telefonskih konzultacija, pošalju im tablete kući. To se radilo pod krinkom. Nazvali bi i rekli nešto poput: „Ne mogu roditi, jer idem na odmor“ i poslali bi im tablete s takvim opravdanjem. A to je u Velikoj Britaniji protuzakonito, moraju postojati određeni razlozi. A razlog bi trebao biti taj što će, ako nastavite s trudnoćom, to utjecati na vaše mentalno ili fizičko zdravlje. Dakle, ovo su razlozi za pobačaj. Ne možete jednostavno otići i napraviti pobačaj na zahtjev, iako se događa da su ti obrasci, koje bi trebala potpisati dva liječnika, unaprijed potpisani. Ukratko, imamo pobačaj na zahtjev ali, po slovu zakona, nemamo, jer sada ove tablete šalju ljudima na kućnu adresu. Dakle, nismo imali statistiku pobačaja od 2021., a sada smo u 2024. Imali smo šest mjeseci u 2022. i mislim da je to zato što vlasti, kada pošalju tablete, ne znaju uzmu li ih žene ili ne. No statistike pobačaja, nažalost, postaju svake godine sve gore, tako da imamo puno posla. Ima puno ponovljenih pobačaja, oko 40% pobačaja su ponovljeni pobačaji. To znači da je puno žena koje imaju višestruke pobačaje. Stoga je nužno imati više edukacije u školama i medijima. Može biti obeshrabrujuće, ali vidimo i da mnogi ljudi još uvijek mijenjaju mišljenje o tom pitanju pa, iako su brojke obeshrabrujuće, ohrabreni smo kad vidimo da se mišljenja mijenjaju i nadamo se i molimo da će se to na kraju odraziti i u brojkama.

Bez obzira na poteškoće nastavljate dalje povezujući se i s drugim takvim udrugama u svijetu, pa i u Hrvatskoj?

Divno je biti dio međunarodnog pokreta koji traje cijeli život, jer nas je obično malo. Mislim da u bilo kojoj zemlji u koju idete, možda ne toliko u Sjedinjenim Državama, ali postoji stvarna veza. Činjenica da se borimo za istu stvar i spremni smo se suprotstaviti opoziciji. Spremni smo se suprotstaviti onima koji su za status quo. Mislim da nas to stvarno povezuje u duhu, ciljevima i viziji. I htjela bih zamoliti vas u Hrvatskoj: molite za nas u Velikoj Britaniji. I mi ćemo moliti za vas. Ohrabrena sam što vidim da, iako vaši zakoni još uvijek dopuštaju pobačaj, statistika nije ni blizu tako loša kao u Velikoj Britaniji. Zato se nastavite boriti dok ne vidimo pravo na život svakog nerođenog djeteta.

A što kažete na pro-life pokret u Hrvatskoj?

Bilo je tako ohrabrujuće razgovarati s voditeljima 40 dana za život Hrvatska, Petrom (Milković) i timom. Tako sam ohrabrena da je broj timova koje su oformili u gradovima, mislim da je riječ o više od 30 gradova i 30 timova – fenomenalan. Mi imamo 12 timova u Velikoj Britaniji, i ovo nas ohrabruje jer je, jednostavno, fenomenalno. Razumijem količinu posla koja je uložena u to. Stoga je divno čuti da su ljudi u Hrvatskoj spremni stati na prvu crtu, moliti ispred bolnica u kojima se događaju pobačaji. I da, samo nastavite, nastavite biti jaki unatoč protivljenju, protivštine će doći. Vjerojatno će i porasti i pogoršati se, ali to znači da ste bliže pobjedi. Tako da, samo nastavite moliti, nastavite podržavati ovo prekrasno djelo koje se odvija u Hrvatskoj. Možda ne možete izići i sudjelovati, ali možete ih podržati materijalno ili molitvom. Postoji toliko mnogo načina da se uključite. Stoga vas potičem, nemojte biti gledatelji, već se uključite i budite branitelji nerođenih.

Kako izdržavate duhovne borbe koje su gotovo neminovne kad se radi o borbi za život nerođenih, što Vas nosi?

Molitva, jer puno ljudi moli za nas, imamo molitveni tim koji podržava naš rad. Tu je i čitanje Biblije za Božju istinu, puno ohrabrenja u društvu istomišljenika. Također je važan i humor, koliko god je užasna tema kojom se bavimo. Ne kažem da se tome smijemo, ali mislim da se ponekad jednostavno moraš smijati, čak i protivnicima, jer je ludo kako se ponašaju. Potom, tu je i pjevanje i slavljenje, sve te stvari nam pomažu izgraditi se za bitku, da budemo ohrabrenje jedni drugima i nastavimo se boriti do konačne pobjede.

Intervju s Ruth Rawlings poslušajte i u HKR-ovoj emisiji Aktualno od 25. rujna: