U vremenima kada se osjećamo sami i izolirani nakon gubitka djeteta, jer malo tko razumije našu bol, usmjerimo svoj pogled prema nebu prema Bogu i njegovim svecima. Ova nebeska vojska – općinstvo svetih – vodila je dobar boj i žele nam pomoći. Udaljeni su samo jednu molitvu. Pozivaju nas da nastavimo pokušavati i da nikada ne izgubimo vjeru.
Često, čitajući o svecima, slušamo samo o njihovim radostima i duhovnim podvizima. Čitamo o njihovim odvažnim pustolovinama obraćenja duša u dalekim zemljama, njihovim dugim satima molitve pred Presvetim i njihovoj hrabrosti da se suoče sa smrću u mirom i radosti, piše Patrick O”Hearn s portala Catholic Exchange.
Nikada neću zaboraviti vrijeme dok sam na fakultetu posjećivao franjevce, kojima sam se skoro pridružio. Bio sam u njujorškoj podzemnoj željeznici s jednim od fratara kada je slučajno udario suputnika svojim ruksakom. Suvozačevo je lice postalo vrelo crveno, a on je vrlo glasno rekao fratru: “Pazi.”
Sada sam očekivao da će se fratar ispričati. No umjesto toga, fratar je povisio glas i rekao ljutitom čovjeku: “Zašto ne odeš pronaći praznu podzemnu željeznicu i ne provozaš se njome sam?”
Bio sam šokiran. Stavio sam ovog fratra i mnoge redovnike na pijedestal, a da nisam shvaćao koliko su ljudi. Bili su grešnici kao ti i ja.
Godinama sam i ja svece stavljao na pijedestal. Napravio sam od njih superheroje (u koje još uvijek vjerujem da jesu – superjunake posvećujuće milosti). Često sam mislio da su sveci uvijek veseli. Često sam mislio da se nikad ne žale. Često sam mislio da su se savršeno pomirili s patnjom. Ali nisam bio u pravu.
Ne, sveci su doživjeli sve što smo mi doživjeli u životu, a mnogi nisu bili tako savršeni. Sjećam se tvrdnje da je “svetac grešnik koji pokušava.” Sveci nikada nisu odustajali, osobito pred najvećim životnim tragedijama, a jedna je gubitak djeteta.
Godinama sam i ja svece stavljao na pijedestal. Često sam mislio da su sveci uvijek veseli. Često sam mislio da se nikad ne žale. Često sam mislio da su se savršeno pomirili s patnjom. Ali nisam bio u pravu.
Biografi svetaca brzo ističu njihovu svetost, njihove ekstaze, produljene postove, ali često je zakopana u njihovoj priči ili se možda namjerno zanemaruje tema gubitka djece za te oženjene svece.
Često će autori usmjeriti čitatelja na ono što im je na srcu ili možda ono s čime se bore u vrijeme pisanja knjige. Istini za volju, kad sam napisao svoju knjigu Roditelji svetaca od 500 stranica, moja žena i ja izgubili smo dvoje djece zbog pobačaja. Stoga je poglavlje o patnji bilo ispunjeno pričama o gubitku djece od svetaca.
Sjećam se da sam čitao životopis svete Gianne Molle, samo da bih pronašao jedan redak o njezina dva spontana pobačaja. Pomislio sam u sebi: Kad bi samo biograf mogao dublje proučiti ovu stvar. Kad bi samo svjedok mogao ispričati kako su ti pobačaji utjecali na svetu Giannu Mollu i njezina muža. Je li se odmah oporavila ili su ove tragedije jako utjecale na nju i njezinog supruga? Što je učinila da ozdravi?
Hvala Bogu, uspio sam pronaći svjedoka, živu relikviju, u kćeri svete Gianne Gianni Emmanueli, s kojom sam od tada postao blizak prijatelj. U svojoj novoj knjizi Nursery of Heaven: Miscarriage, Sillbirth, and Infant Loss from the Lives of the Saints and Today’s Parents (hrv. Rajski vrtić: pobačaj, porođaj i gubitak dojenčadi iz života svetaca i današnjih roditelja), koju sam napisao u koautorstvu s Cassie Everts, uspio sam intervjuirati Giannu Emmanuelu o gubitku njezinih roditelja.
“Moji roditelji prihvatili su te patnje, ali nije bilo lako”, rekla je Gianna Emanuela. “Oni su kroz život uvijek prihvaćali svetu volju Božju, čak i onda kada ju je bilo vrlo teško prihvatiti, čak i kada nije bila odmah razumljiva. Uvijek su prepoznavali da je Božji plan najbolji plan. Unatoč svojim žalostima uvijek su se potpuno pouzdavali u Božju providnost.”
Iako je nekoliko svetaca izgubilo djecu u svim dobima, knjiga Rajski vrtić usredotočuje se na pobačaje, mrtvorođenče i gubitak dojenčadi. Sveci i budući sveci poput sv. Alfonza Rodrigueza, bl. Cataline de María Rodríguez, Bl. Frédéric Ozanama, sv. Louis i sv. Zélie Martin, sluge Božje Cyprien i Daphrose Rugumba te službenica Božja Chiara Corbella Petrillo svi su iskusili tragediju pokopa malog djeteta.
Gospa od Kibeha nas podsjeća da “nitko neće dosegnuti nebo bez patnje.”
Neki sveci su također izgubili braću i sestre. Sveta Katarina Sijenska je pri rođenju izgubila sestru blizanku. Sveti Josemaría Escrivá izgubio je troje braće i sestara.
Gubitak djeteta je nesreća koja ranjava cijelu obitelj – od baka i djedova do braće i sestara.
Jednom sam poznavao svećenika koji je bio uznemiren gubitkom malog djeteta iz svoje župe. Dijete staro nepune tri godine stradalo je u stravičnoj nesreći.
Gubitak djeteta je križ koji nijedan roditelj ili brat ili sestra ne bi trebali nositi, a nitko od nas nije spreman. Pa ipak, Gospa od Kibeha nas podsjeća da “nitko neće dosegnuti nebo bez patnje.”
Životi svetaca nisu bili ispunjeni samo srećom i junaštvom, suprotno mnogim životopiscima. Sveci su iskusili najveće patnje, koje su često uključivale gubitak djeteta – najrazorniju tugu koju će svaki roditelj doživjeti u ovom životu. Doživjeli su tugu koja ih je iščupala do srži.
Ali sveci su sada potpuno živi na nebu. U vremenima kada se osjećamo sami i izolirani nakon gubitka djeteta, jer malo tko razumije našu bol, usmjerimo svoj pogled prema nebu prema Bogu i njegovim svecima. Ova nebeska vojska – općinstvo svetih – vodila je dobar boj i žele nam pomoći. Udaljeni su samo jednu molitvu. Pozivaju nas da nastavimo pokušavati i da nikada ne izgubimo vjeru. Oni čeznu da im se pridružimo u našoj pravoj nebeskoj domovini gdje više neće biti plača i žalosti. U Nebu ćemo, ako Bog da, uspijemo, ponovno biti ujedinjeni s našim voljenima i zauvijek ćemo gledati Božje lice.