Pravi odmor, poučavao je, omogućit će osobama da razmotre "male događaje svakodnevnog života u njihovom odnosu s većom dobrotom koja ih okružuje."
Godine 1949. i početkom 1950-ih Sheen je napisao niz novinskih kolumni koje su nudile nekoliko temeljnih navika za povećanje ljudske slobode. Konkretno, pozvao je svoje slušatelje na obnovljeni nutarnji život razmišljanja i meditacije, dubljeg i šireg izražavanja zahvalnosti i služenja drugima. Ova je lekcija još uvijek izrazito potrebna i praktična, više od sedam desetljeća kasnije, budući da su ljudi još uvijek skloni korištenju slobode koju su im dali Bog na način da završe u ropstvu, piše Derek Rotty.
U jednoj od svojih prvih sindiciranih kolumni, jednostavno nazvanoj postavio je prvu najvažniju dasku svoje platforme za suprotstavljanje masovnoj kulturi koja je ljudima oduzimala slobodu. Utvrdio je da su Amerikanci ometeni. Pali su u iskušenje, rekao je odlučno, da “trate dragocjene sate daleko od posla u besciljnom ljenčarenju, u negativnom čekanju da se pojavi nešto zanimljivo.”
U ovom trenutku, Sheen je ponudio važnu razliku. “Pravi počinak,” napisao je, “nije puki prekid između čina radnog života. To je intenzivna aktivnost, ali drugačije vrste.” To mu je omogućilo da bolje definira svoj prijedlog. Želio je da njegova publika odvoji vrijeme za istinsku dokolicu, koju je definirao kao “prepoznavanje duhovnog svijeta” i “kontemplaciju dobra”. Pravi odmor, poučavao je, omogućit će osobama da razmotre “male događaje svakodnevnog života u njihovom odnosu s većom dobrotom koja ih okružuje.”
Oni koji pate od očaja”, napisao je, “bilo bi dobro da sjednu i prebroje sve blagoslove kojima su obdareni od Boga.
Sheen je ukazao na nužnost da odmor postane životna navika. “Ne možemo izvući pravo zadovoljstvo od svog rada,” rekao je, “ako često ne zastanemo i zapitamo se zašto to radimo i je li njegova svrha nešto što naši umovi svim srcem odobravaju.” Drugim riječima, počinak omogućuje svakome od nas da shvati svrhu i smjer svog života. S te početne točke, ljudi bi bili nadahnuti kako djelovati u svakom okruženju svog života.
U svojoj prvoj kolumni iz 1952., pod naslovom “Prisjećanje na unutarnji život,” Sheen je identificirao da osobni i psihološki trend ignoriranja pravog počinka ima društvene i kulturne posljedice. Tijekom prve polovice dvadesetog stoljeća, identificirao je, čovječanstvo je “izgubio svoje unutarnje jedinstvo”. Takav gubitak doveo je do dva svjetska rata i drugih teških sukoba diljem svijeta. Što je najvažnije, budući da je čovječanstvo zaboravilo da je rješenje prvo psihološko i duhovno, on se usredotočio na traženje “jedinstva izvan sebe u jedinstvu organizacija”. Ljudi su osnovali Ligu naroda i Ujedinjene narode te su se obratili vladi i društvenoj filantropiji kako bi izliječili bolest kojoj su svjedočili.
Ne možemo izvući pravo zadovoljstvo od svog rada,” rekao je, “ako često ne zastanemo i zapitamo se zašto to radimo i je li njegova svrha nešto što naši umovi svim srcem odobravaju.
Kao i uvijek, Sheen je ponudio alternativu, s jasnim i konkretnim uputama. U ovom vremenu preokreta, energiju onih koji sebe nazivaju religioznima i Isusovim učenicima “trebalo bi potrošiti na prisjećanje čovjeka na njegovu duhovnu sudbinu i pozivanje da zazove Boga koji ga je stvorio.” To se, naravno, trebalo dogoditi upravo kroz počinak na koji je Sheen prethodno pozvao Amerikance.
Zahvalnost je rezultat, poučavao je, kada osobe spoznaju da su blagoslovljene više nego što zaslužuju.
Nakon ovog važnog priznanja, Sheen je ponudio osnovnu duhovnu naviku, vrlinu, koja će njegovati zdravu slobodu koja daje život u ljudskim osobama. Koristeći evanđeosku epizodu u kojoj Isus liječi deset gubavaca, autor je identificirao da je “zahvalnost rijetka, a nezahvalnost uobičajena.” Doista, rezultat u Isusovo vrijeme bio je identičan kulturi Sheenova vremena zbog “zaokupljenosti nekim sebičnim interesom koji nadmašio tvrdnje zahvalnosti.”
Ovo je otvorilo put Sheenu da skicira bolji duhovni i moralni put. Zahvalnost je rezultat, poučavao je, kada osobe spoznaju da su blagoslovljene više nego što zaslužuju. “I mi, kada zahvaljujemo Bogu, postajemo bolji, samim time što prepoznajemo da sve dobre stvari dolaze od Njega i da su znakovi Njegove ljubavi.” Zahvalnost je bila pokazatelj zdravog i skromnog karaktera. I, konačno, zahvalnost je bila “sredstvo za liječenje bolesne duše”. “Oni koji pate od očaja”, napisao je, “bilo bi dobro da sjednu i broje svoje blagoslove.” Spajajući zajedno Sheenova učenja i upute, jasno je da je on poučavao svoju publiku da je zahvalnost prva važna misao, prvi pokret prema Bogu Darovatelju, u potrebnim trenucima odmora.
Naposljetku, budući da smo tjelesna bića, Sheen je uvijek bio spreman preporučiti neku tjelesnu aktivnost za poboljšanje duhovnog raspoloženja. U istom članku s kojim smo započeli ova razmišljanja, “Kako biti slobodan”, filozof-svećenik primijetio je da se sloboda, ovaj duboko duhovni koncept, “najviše povećava u službi bližnjemu”. Zrela ljudska osoba, zahvalna ljudska osoba, “žeđa koristiti svoje moći za poboljšanje bližnjih.”
Dakle, vidimo da nas misao i učenje velečasnog Fultona Sheena vode putanjom slobode i procvata. Ta putanja počinje uzimanjem vremena za počinak, ispitivanjem svrhe naših života i načina na koji svjetovne pojedinosti ispunjavaju tu svrhu. U tom prisjećanju, Božji Duh dobiva prostor da se kreće u našim srcima, otvarajući spoznaju da nitko nije uzrok vlastitih darova; da mu ih je Bog dao, obično kroz dobronamjernost drugih ljudi. Na kraju, u zahvalnosti, spoznajemo da možemo biti posrednici Božjih blagoslova drugima, posebno kroz djela milosrđa, kojima nas je Isus učio kao načinu služenja. Tijekom razdoblja nakon Drugog svjetskog rata, veliki propovjednik i učitelj ponavljao je svece kroz vjekove, ukazao na taj jednostavan, ali izazovan put za Božju djecu da pronađu “veličanstvenu slobodu” za kojom su žudjeli (vidi Rim 8, 21).
Časni Fultone Sheene, moli za nas, da našu slobodu možemo iskoristiti za krajnje dobro!
Izvor: Catholic Exchange