Jesu li lajkovi na društvenim mrežama pokazatelji naše ljubljenosti i prihvaćenosti? Pročitajte u nastavku.
Božja ljubav prema svakome od nas nije uvjetovana životnim plimama i osekama. Pred Bogom ne trebamo biti “u trendu” i stavljati razne maske. Štoviše, skinuvši sve maske i priznajući radikalnu bijedu i siromaštvo bivamo sposobni iskusiti neizmjerno milosrđe.
Nije teško zamijetiti kako su nekadašnje foto – albume u velikoj mjeri zamijenile društvene mreže. Biramo probrane fotografije, bolje osmijehe, jasnije konture lica i naravno – što bolju lokaciju fotografije. Uvjeravamo druge da je savršeno dobro i da bolje od ovoga ne može.
Ipak, u tom se trendu olako može uvriježiti misao kako je slabo i krhko nevrijedno ljubavi i pažnje. Dijeleći s drugima ono što želimo podijeliti, i sami olako možemo pomisliti kako naša slabost ne može osvojiti nikoga te malo po malo rastemo u uvjerenju da možemo biti voljeni samo onda kada imamo što za pokazati.
Ljubav koje je čovjek potreban nije i ne može biti mjerljiva brojem pregleda, klikova, lajkova, komentara i dijeljenja. Često sami sebe svodimo na objekt ignorirajući i zaboravljajući dostojanstvo koje nosimo u sebi. Kada bi se ljubav mjerila prema statusu društvenih mreža, mislim da ni sam Bog ne bi bio prihvaćen.
U tom bi slučaju izraz poput “Uzmi križ i idi za mnom” bio shvaćen kao totalni promašaj, budući da ne odgovara koncepciji ljubavi i životne logike koju je potrebno zaživjeti po ovosvjetskim standardima. Ti se standardi vrlo lako mogu uvriježiti i u svakome od nas, budući da osobne rane i traumatska iskustva gotovo uvijek vape u čovjeku.
Ne dozvolimo stoga da o nama govore mjerila drugih, statusi na društvenim mrežama i (ne)usklađenost sa raznim modernim idejama. Ne shvaćajmo olako naše vlastito postojanje i dragocjenost neovisnu o bilo kojem “lajku” ili kliku. Postoji jedan koji nas “lajka” i koji uživa u našem postojanju. Čak štoviše, to nam komunicira svaki dan. Pitanje je tek – želimo li čuti.