Svjedočanstvo prenosimo u cijelosti s web stranice Otac Ante Antić.

Hvaljen Isus i Marija! Kako da počnem pisati, kako da opišem milost koja je po zagovoru o. Antića i Gospe Sinjske taknula našu obitelji+?! I to “kako?” progonilo me sve do danas, osjećam da je vrijeme svjedočiti. Teško mi je odijeliti o. Antića od Majke Božje; sličicu s molitvom za proglašenje blaženim o. Antića nosim u molitveniku “Pobožnosti i molitve Gospi Sinjskoj” te im se uvijek obraćam.

Ja ne mogu u ime svoga supruga svjedočiti bol, patnju i agoniju koju je proživljavao u sebi, ali mogu svjedočiti ono meni vidljivo. Već dvadeset godina moj suprug ima tegoba s donjim dijelom leđa, odgajan u obitelji koja se bavi poljoprivredom nije bio pošteđen teškog fizičkog rada od djetinjstva. Stekavši takve radne navike, nikada se nije štedio pomoći drugima, bez obzira na zdravstvene smetnje jer “posal se triba obavit’, tek tada sam miran”.

Bolovi su bili sve jači – nije se mogao osloniti na nogu, nije mogao ležati, svaki pokret mu je bio bolan.

Svake jeseni “uzme” cijeli godišnji odmor: treba obrati naših 150 maslina, pomoći njegovim roditeljima obrati 50 maslina, ići na koju dnevnicu kako bismo olakšali školovanje triju studentica i zaraditi za preradu maslina…. Završi berba, završi godišnji odmor i vrati se on na posao. Nakon nekoliko dana, kada se vratio s posla, parkirao je auto ispred kuće, ali nikako da poviri na vrata kuće. Otvorila sam vrata da vidim gdje je, kad on jedva izlazi iz auta i govori “ma malo su me uhvatila leđa, proć’ će”. Bolovi su bili sve jači – nije se mogao osloniti na nogu, nije mogao ležati, svaki pokret mu je bio bolan.

Bila mu je potrebna pomoći pri ustajanju, a kako ja imam problema s vratnom kralježnicom te oštećenjem živca i mišića desne ruke, trebam biti oprezna i dok bih mu pomagala molila bih u sebi: “Bože moj, Gospe moja Sinjska, o. Antiću budite mi u pomoći, ja ovo samo svojim snagama ne mogu, trebam vas, budite s nama…” Lijekovi protiv bolova nisu pomagali, stoga je doktorica propisala injekcije i pregled kod fizijatrice koja je odmah dala žurne uputnice za MR donjeg dijela kralježnice, pregled neurologa, itd.

Bože moj, Gospe moja Sinjska, o. Antiću, budite mi upomoć, ja ovo samo svojim snagama ne mogu, trebam vas, budite s nama…

Nakon 15-20 dana moj suprug se pomalo oporavljao, vratio se na posao zbog straha da nećemo imati dovoljna primanja. Za manje od mjesec dana obavio je MR pretragu u bolnici u Dubrovniku, a pregled kod neurologa mjesec dana kasnije na Križinama – KBC Split. Moj suprug je cijelo vrijeme govorio kako će mu doktor reći da je potrebna operacija i govorim mu: “Vidi, možda je to i točno, znam da ti sadašnje stanje nije kao u nekog mladića, ali si se dobro oporavio. Kada dođe vrijeme, onda ćemo o tome brinuti.”

Došli smo na odjel neurologije na Križinama i za malim pultom sjedi medicinska sestra koja uzima uputnice i ostalu dokumentaciju. Gledam na zidu kalendar. “Baš Vam je lip kalendar”, kažem sestri, a ona će: “To je nama naš bolnički kapelan donio kad je bio blagoslov, baš je bilo lipo, sve nas je blagoslovio, cijeli odjel. Dao nam je tri kalendara, ali mi je najljepši ovaj Gospe Sinjske”. “Gospe moja draga, oče Antiću, znam da će sve bit’ dobro”, pomislim u sebi. Kad je doktor prozvao mog supruga, zajedno smo ušli u ordinaciju. Najčešće doktori prvo traže nalaze obavljenih pretraga kako bi vidjeli razlog dolaska na pregled, ali ne u ovom slučaju.

Gospe moja draga, oče Antiću, znam da će sve bit’ dobro.

Doktor je prvo želio da mu moj suprug kaže zbog kojih tegoba je došao na pregled. I počne moj suprug opisivati tegobe: “Malo mi trne noga, ne osjećam par prstiju, presječe me preko leđa, ma javlja se to godinama, ali sad je to neusporedivo, nije prvi put da sam dobio upalu živca…”

“Dobro, sad mi dajte nalaze”, rekao je doktor. Gleda on nalaze, gleda njega i progovori: “I Vi ste se od ovoga oporavili?! I Vi hodate?!” Gleda moj suprug u njega: “A evo, sad sam puno bolje, ma nije prvi put da sam zaradi’ upalu živca.” A doktor će na to: “Ma kakva upala živca!”, stisne šaku i energično je pritisne na stol. “Čovječe, Vama je pritisnut živac i vrišti da ga se spasi. Da ste Vi u ovakvom stanju s ovim nalazom prije dva mjeseca došli nama, pod hitno bi bili operirani… I nitko Vam do sada nije očitao nalaz, ni jedan neurolog ga još nije pročitao?!?”, upitao je u čudu doktor na što mu je moj suprug odgovorio: “Ne, Vi ste prvi.” Ostali smo još nekoliko minuta u ordinaciji, dok je doktor napisao nalaz.

A sad, lipo, ajdete Gospi i zahvalite joj što hodate!

Pozdravljamo se s doktorom koji je ustao ispratiti nas, otvaram vrata ordinacije i ugledam dvoje mladih koji su čekali na pregled. Suprug ide iza mene, pruža ruku doktoru, a doktor uperi prst u mog supruga i kaže mu: “A sad, lipo, ajdete Gospi i zahvalite joj što hodate!” U tom trenutku zasjaji križ na lančiću cure koja je čekala ispred vrata ordinacije. Taj trenutak, dok smo izlazili iz bolnice je neopisiv, kao da smo po oblacima hodali. Krenuli smo kući (čekalo nas je 120 kilometara vožnje), nalaz nismo niti pogledali, doktor nam je sve rekao! Došavši kući, suprug je otišao malo odmoriti, a ja čitam nalaz “Laseguae lijevo terminalno pozitivan, lijevi RAT ugašen”. Kako nemam medicinsku naobrazbu, pogledala sam na internetu i nisam mogla vjerovati.

Moj dobri oče Antiću, koliko sam se tebi utjecala, u samoći ti povjeravala svoje strahove, tebi i našoj nebeskoj majci Gospi Sinjskoj! Reći hvala je nedovoljno, i koliko god smo mi bili svjesni da ste uz nas i da bdijete nad nama, ovaj papir može svjedočiti onima koji se još uvijek traže… Prošlo je više od mjesec dana od kad je moj suprug bio na pregledu i tek sada mi je nešto sinulo… Moj doktore, ti si pogledao nalaz MR i rekao kako bi mog supruga hitno operirali da je u takvom stanju došao kod njih u bolnicu, a kako bi komentirao da smo se slučajno sjetili reći da je taj dan moj suprug vozio autom do Dubrovnika 98 kilometara kako bi došao na pregled i nazad jer, nažalost, ja nisam aktivni vozač, pa je taj dan moj suprug vozio 196 km!

Dan danas nam svojim životom, nakon 59 godina od tvoga rođenja za Nebo, svjedočiš jedini pravi put, a to je Ljubav.

Dobri oče Antiću, u zajedništvu s Gospom Sinjskom, hvala ti, hvala ti! Što više čitam o tvome životu, spoznajem što želiš od nas, a to je – ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim, svim umom svojim i svom dušom svojom! Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe! I to, naizgled jednostavno, je i najteže jer nije lako ljubiti nakon uvreda, nije lako ljubiti nakon doživljene nepravde… Moramo se boriti protiv svojeg “ja”. Dan danas nam svojim životom, nakon 59 godina od tvoga rođenja za Nebo, svjedočiš jedini pravi put, a to je Ljubav.