Na temelju članka BISKUP PONOVNO UZDRMAO CRKVU: ‘PRIČEST NA RUKU JE TEŠKO ZLO, MORAMO ŠTO PRIJE TO ZAUSTAVITI’, a vezano za brojne upite vjernika i komentare o tome kako je primanje pričesti na ruku grijeh, ali i izjave nekih biskupa poput kardinala Saraha, primjerice (Kardinal Sarah, bivši prefekt Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata više puta je kritizirao primanje Pričesti stojeći i na ruku i rekao da su to sve đavolji napadi na Euharistiju.) te tekstovi poput ovih: Gospa otkriva kako primiti pričest kad si prisiljen primiti je na ruku; Je li primanje pričesti na ruku svetogrđe?; U egzorcizmu pred 8 svećenika demoni progovorili o Pričesti na ruke!; POJEDINI SVEĆENICI I PRIČEST NA RUKU Zašto mi je bila uskraćena pričest?; Kardinal Sarah: Pričest na ruku je praksa koju treba snažno obeshrabriti na temelju prethodnih odredbi Crkve, razgovarali smo sa župnikom zagrebačke župe sv. Josipa vlč. Damirom Ocvirkom u rubrici ‘Vox veritatis’ u emisiji ‘Halo, velečasni?’, te liturgičarem vlč. mr. sc. Tomislavom Hačkom.

Iz emisije “Halo, velečasni?”

“Prvi i najvažniji uvjet primanja pričesti je dostojno primanje, s obzirom na čistoću srca. Odnosno da smo pravo raspoloženi, bez teškoga grijeha, kako, po Pavlovim riječima, ne bismo blagovali vlastitu propast (usp. 1. Kor 11, 29). Prvi i temeljni uvjet je da imamo čisto srce. Drugi važan uvjet pričesti je da smo u zajedništvu s Crkvom, da smo po krštenju postali članovi Crkve i da imamo zajedništvo vjere, zajedništvo ljubavi, a vrhunac našega zajedništva je upravo sveta pričest. Zato se ona zove communio – zajedništvo.

Ovakve rasprave, koje pogađaju samo srce Crkve, su bolne za cijelu Crkvu. Jer umjesto da nas sveta pričest ujedinjuje, sjedinjuje s Bogom, ona nas međusobno razdvaja

Onaj tko nema zajedništvo s Crkvom, bilo zbog teškog grijeha ili neslaganja s vjerskim istinama, ne može pristupati pričesti. I zato ovakve rasprave, koje pogađaju samo srce Crkve, su bolne za cijelu Crkvu. Jer umjesto da nas sveta pričest ujedinjuje, sjedinjuje s Bogom, ona nas međusobno razdvaja i razdvaja naša srca s dragim Bogom. Sveto Pismo će nas poučiti da prije nego idemo prinositi dar pred oltar, ako imamo nešto protiv nekoga, moramo se s njime izmiriti (usp. Mt 5, 23). Tako da je važno da pastiri Crkve pomiruju stado i da ne razjaruju ljude i da ih ne dijele tamo gdje trebamo biti kao jedno”, ističe vlč. Ocvirk.

Kaže kako je ono što je važeće u Crkvi su liturgijske norme koje su jasne i koje su određene za čitavu Crkvu. “Liturgijska norma glede primanja pričesti, onako kako donosi Opća uredba Rimskog misala, kaže ovako: ‘Ako se pričest dijeli samo pod prilikom kruha, svećenik hostiju malo podigne, pokaže je svakom pojedino i kaže Tijelo Kristovo. Pričesnik odgovori: Amen te primi Sakrament na usta ili, gdje je to dopušteno, na ruku ako to želi. Pričesnik čim primi svetu hostiju, odmah je u cijelosti blaguje.’ Dakle, ako se pričest dijeli samo pod prilikom kruha, vjernik ima pravo odlučiti želi li se pričestiti na usta ili na ruke, tamo gdje je dopušteno biskupskim konferencijama.

U našem narodu biskupska je konferencija dopustila vjernicima da se mogu pričešćivati na ruku. Niti jedna skupina vjernika, ni oni koji se pričešćuju na ruke ni oni koji se pričešćuju na ruku ne čine ništa krivo dokle god se pravo pričešćujemo, bez teškoga grijeha u zajedništvo Crkve, čuvajući jedinstvo Kristova stada”, kaže vlč. Ocvirk. Naglašava kako se s posvećenim česticama treba postupati dolično i s poštovanjem, da se Gospodinovo tijelo blaguje odmah pred svećenikom, da svećenik ima sigurnost da se pričesnik koji je primio Gospodinovo tijelo uistinu pričestio Gospodinovim tijelom.

Ne dozvolimo da nas pojedinci razdvoje u crkvenom zajedništvu kako ne bismo poprijeko gledali jedni druge, da nam ne bude važnije tko se i kako pričešćuje, a da ne mislimo pritom na Krista kojega smo primili, najveće blago.

“Svatko ima pravo na vlastito mišljenje, no u praksi se trebamo uskladiti sa čitavom Crkvom. Važna je ortopraksija, ispravno vršenje bogoslužja, kako bismo imali jedinstvo. Ne dozvolimo da nas pojedinci razdvoje u crkvenom zajedništvu kako ne bismo poprijeko gledali jedni druge, da nam ne bude važnije tko se i kako pričešćuje, a da ne mislimo pritom na Krista kojega smo primili, najveće blago.

Često mi se čini kako ovakve rasprave dolaze iz jednoga obilja pričesti gdje smo se već toliko navikli na jedenje hostije, namjerno tako kažem, da počinjemo gledati druge stvari, a ne Isusa. Sveta pričest je trenutak našem najintimnijeg sjedinjenja s Bogom, trenutak zahvaljivanja na daru Crkve koja mi pruža Isusa. Mnoge kršćanske zajednice nemaju mogućnost svakodnevne euharistije, i tamo gdje ljudi čeznu za euharistijskim Isusom sigurno ne raspravljaju treba li ga primiti na ruke ili na usta nego se raduju jer su primili Isusa”, kaže vlč. Ocvirk.

HKR-ov sugovornik naglašava da bilo da se pričešćujemo na usta, ili klečeći na usta, ili na ruke, uvijek to trebamo činiti dostojno, znajući da najveće blago, sam Bog, u svome tijelu i svojoj krvi, duši i božanstvu i čovještvu dolazi u nas da ga možemo primiti, da bi nas pričest ojačala, da bi nas čistila od grijeha i da bi nas čuvala od teškog grijeha. “To je sveta pričest, Gospodinovo tijelo, Bog savršeni koji usavršava naše slabosti da mi budemo sveti”, kaže.

To što đavao govori kod egzorcizama ne znači da je uvijek istina, jer je đavao otac laži

Osvrćući se na članak u kojem je pisalo kako su u egzorcizmu pred osam svećenika demoni progovorili o Pričesti na ruke kao o stvarnosti koju su oni kod ljudi potaknuli, i kako pričest na ruke nije Božja volja, vlč. Ocvirk kaže da to što đavao govori kod egzorcizama ne znači da je uvijek istina, jer je đavao otac laži (Vama je otac đavao i hoće vam se vršiti prohtjeve oca svoga. On bijaše čovjekoubojica od početka i ne stajaše u istini jer nema istine u njemu: kad govori laž, od svojega govori jer je lažac i otac laži. Iv 8, 44, op.) i svaki razboriti egzorcist bi trebao znati da i kod takvih stvari može, zapravo, doći do prijevare. Imamo crkveno učiteljstvo, kome smo dužni biti poslušni, i dokle god smo poslušni Učiteljstvu mi smo u zajedništvu Crkve, izvršavamo Kristov nalog da svi budu jedno. Tamo gdje nema jedinstva, nema ni Crkve. Tamo gdje nema jedinstva, tamo je đavao na djelu, diabolos – onaj koji razdvaja. A sveta pričest se protivi đavlu jer je znak našeg najvećeg jedinstva i s Bogom i s Crkvom, naglašava vlč. Ocvirk.

O istoj smo temi razgovarali i s liturgičarem vlč. mr. sc. Tomislavom Hačkom koji je govorio o povijesti pričešćivanja te citirao crkvene dokumente koji govore o ovom pitanju.

Na koji način se pričest smije/treba primati?

Do postsaborske liturgijske reforme Drugog vatikanskog sabora Crkva je učila da se pričest prima klečeći o čemu i konkretnu uputu pronalazimo u Velikom katekizmu proglašenim od sv. Pija X.: “U času kad pristupamo sv. pričesti, treba klečati, osrednje podignute glave, očiju skromno okrenutih prema svetoj hostiji, a usta dovoljno otvorena i jezik malo podignut na usnama” (br. 642). Samo četiri godine nakon Drugog vatikanskog sabora, tadašnja Sveta kongregacija za bogoštovlje izdala je uputu Memoriale Domini (29. svibnja 1969.) u kojoj potanko objašnjava načine podjele svete pričesti. Tako navedena Uputa već na samom početku ističe kako se na nekim mjestima izrazila želja i da se vrati drevni običaj pričešćivanja na ruku, odnosno da se sveta pričest položi na dlan pričesnika koji bi ju onda sam prinio svojim ustima i tako se pričestio, ističe vlč. Hačko.

O tome kako se na ispravan način pričestiti na ruku, opisuje već 352. godine sv. Ćiril Jeruzalemski: “Kad pristupaš, ne dolazi raširenih ručnih zapešća niti razdvojenih prstiju. Desnici ljevicu učini prijestoljem jer će upravo primiti Kralja. Udubljenim dlanom primi Kristovo tijelo govoreći Amen. Pošto, dakle, brižljivo posvetiš oči dodirom svoga tijela, blaguj. Pazi da ništa od njega ne izgubiš jer što bi izgubio bilo bi kao da si ostao bez vlastitog uda. Reci mi, ako ti netko dade zlatna zrnca, zar nećeš svom pažnjom držati motreći da ništa od toga ne izgubiš te ne pretrpiš štete? Zar nećeš s kudikamo više pažnje paziti na to da ne otpadne ni mrvica od onoga što je skupocjenije od zlata i dragocjenog kamenja?” (Ćiril Jeruzalemski, Mistagoške kateheze, br. 5, 21, Split, 2005.).

Govoreći o načinima pričešćivanja Uputa dalje nastavlja kako “crkveni propisi i svjedočanstva otaca jasno pokazuju da se Presvetom Sakramentu iskazivalo najveće štovanje i da su vjernici prema njemu postupali s najvećom razboritošću”. Sukladno tome, a rastom sve većeg poštovanja prema Presvetom Sakramentu, ustalio se u Crkvi običaj pričesti na jezik pričesnika te Uputa napominje kako “ovakav način podjele svete pričesti treba zadržati” i to ne samo zbog višestoljetne tradicije, već i zbog iskazivanja poštovanja samom Presvetom Sakramentu. Samim time, kako se uči u Uputi, uklanja se opasnost od profanacije (obeščašćenja), ali također iskazuje se i duboko poštovanje prema preostalim česticama Svete pričesti, ističe liturgičar Hačko.

Nakon govora o prednosti (i primatu) primanja pričesti na jezik, Uputa piše kako su “manji broj broj biskupskih konferencija i poneki biskupi tražili da se na njihovim područjima dopusti praksa davanja posvećenih hostija na ruke”. No, “Sveti Otac odlučio je da za mišljenje o prikladnosti takvog načina pričešćivanja treba pitati sve biskupe Latinske Crkve”. I to tim više jer takva promjena, “utemeljena na drevnoj i časnoj tradiciji, ne utječe samo na disciplinu”, već takva praksa “sa sobom nosi određene opasnosti koje mogu proizaći iz novog načina dijeljenja svete pričesti: opasnost od gubitka poštovanja prema Presvetom Oltarskom Sakramentu, profanacija, iskrivljavanje pravog nauka”. Po primitku mišljenja biskupa, kako navodi Uputa, biskupi su dali mišljenje da dosadašnju praksu primanja svete pričesti ne treba mijenjati, a Sveta Stolica potiče one biskupske konferencije gdje je ta praksa uvedena da paze da se izbjegne svaka opasnost od nedostatka poštovanja ili krivih učenja, ali i da se izbjegnu i sve druge loše posljedice koje bi iz toga mogle proizaći.

Sukladno tome u Uputi se daju i neke konkretne smjernice oko primanja pričesti na ruku: “U takvim slučajevima biskupske konferencije bi trebale pažljivo preispitati ovaj način pričešćivanja i tajnim glasovanjem, dvotrećinskom većinom, trebale bi donijeti sve odluke koje su potrebne za reguliranje ovog načina pričešćivanja. Njihove odluke, zajedno s detaljnim prikazom razloga koji su doveli do te odluke, trebaju biti poslane u Rim da se dobije potrebna potvrda. Sveta Stolica će pomno ispitati svaki slučaj, uzimajući u obzir veze između različitih mjesnih Crkava i između svake od njih i sveopće Crkve, kako bi promicala opće dobro i izgradnju svih, te kako bi zajednički dobar primjer mogao povećati vjeru i milosrđe”.

Također, Uputi je bilo priloženo i pismo u kojem su utvrđene sljedeće odredbe:

“1. Novi način pričešćivanja ne smije se nametati na način koji bi isključivao tradicionalni način pričešćivanja…

2. Obred pričesti na ruku mora se uvesti postepeno. Budući da je ovdje riječ o osobnim stavovima, to je povezano i s osjetljivošću osobe koja se pričešćuje. Stoga takvu praksu treba uvoditi postupno, počevši od bolje educiranih i bolje pripremljenih skupina. Posebno je potrebno da se o tome održi odgovarajuća kateheza kako bi  vjernici shvatili važnost ove geste i kako bi ju izvršili s poštovanjem prema Sakramentu. Rezultat ove kateheze trebao bi biti uklanjanje svake sugestije o kolebanju Crkve u njezinoj vjeri u euharistijsku prisutnost, kao i uklanjanje svake opasnosti ili čak sugestije profanacije.

3. Činjenica da sada laik može primati svetu pričest na ruku ne smije mu sugerirati da se radi o običnom kruhu ili bilo kojoj drugoj svetoj stvari. Naprotiv, to bi trebalo ojačati njegov osjećaj njegova dostojanstva kao člana Mističnog Tijela Kristova, čijim ga dijelom čine krštenje i milost Euharistije. Tako će doživjeti rast vjere u veliku stvarnost Tijela i Krvi Gospodnje koju dotiče svojim rukama. Njegov stav pun poštovanja trebao bi biti proporcionalan onome što čini.

4. Što se tiče načina podjele sakramenta, može se slijediti tradicionalna metoda, koja je naglašavala službu svećenika ili đakona, tako da oni stavljaju hostiju u ruku primatelja pričesti. Može se prihvatiti i jednostavnija metoda, dopustiti da pričesnik sam uzme hostiju iz ciborija. U oba slučaja, pričesnik treba konzumirati hostiju prije nego što se vrati na svoje mjesto, a uloga služitelja pričesti bit će naglašena njegovim riječima: Tijelo Kristovo, na što pričesnik odgovara: Amen.

5. Bez obzira koja se metoda usvoji, treba paziti da se ne dopusti da bilo koji dio hostije padne….

6. Kada se pričest dijeli pod obje prilike, nikada nije dopušteno dati u ruke hostiju koja je prethodno bila umočena u Krv Gospodnju.

7. Mole se biskupi kojima je dopušteno uvesti ovaj novi obred pričesti da za šest mjeseci pošalju kongregaciji izvješće o ishodu.”

I uz ovu Uputu sljedeći dokument koji valja spomenuti u ovom kontekstu svakako je i uputa tadašnje Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata Redemptoris Sacramentum iz 2004. godine. Ova Uputa ne donosi nikakvu novost u odnosu na već postojeći Rimski misal Pavla VI. iz 1969. godine, nego ponovno naglašava propise koji se u praksi ne obdržavaju te upozorava na razne zloporabe, naglašava vlč. Hačko.

U kontekstu govora primanja svete pričesti uputa Redemptoris Sacramentum donosi još uvijek i danas važeće odredbe i smjernice (usp. br 88-93): Vjernici obično trebaju primiti sakramentalnu Pričest Euharistije tijekom Mise i u vrijeme određeno prema obredu slavlja; znači, direktno nakon pričesti celebrirajućeg svećenika. Odluka je celebrirajućeg svećenika hoće li Pričest biti eventualno podijeljena uz pomoć drugih svećenika ili đakona; on, međutim, ne smije nastaviti sa Misom sve dok sveta Pričest nije podijeljena vjernicima. Samo ondje gdje to nalaže nužna situacija, izvanredni djelitelji, uz pridržavanje mjerodavnih pravila, mogu pomagati celebrirajućem svećeniku. (…)

Vjernici primaju Pričest klečeći ili stojeći, kako je utvrdila Biskupska konferencija, a čija je odluka priznata od Apostolske Stolice. Ukoliko se vjernici pričešćuju stojeći, preporuča se da prije primitka otajstva iskazuju primjereni poklon, koji se utvrđuje istim normama.

U svezi podjele svete Pričesti potrebno je podsjetiti da duhovni predvoditelji bogoslužja […] ne smiju uskratiti Sakramente onima koji u određeno vrijeme za isto mole, a koji su disponirani na pravilan način, te ih pravno gledajući ništa ne sprečava. Svakom krštenom katoliku, kojeg s pravne strane ništa ne sprečava, stoga mora biti odobrena sveta Pričest. Znači da nije dozvoljeno kršćaninu uskratiti svetu Pričest samo zato, npr., što Euharistiju želi primiti klečeći ili stojeći.

Iako svaki vjernik ima pravo, prema svojemu izboru, svetu Pričest primiti u usta, ako pričesnici žele primiti Sakrament na ruku, u oblastima gdje je to dozvolila Biskupska konferencija, a potvrdila Apostolska Stolica, njima se sveta hostija podjeljuje u ruku. Potrebno je, međutim, pozorno paziti da pričesnik hostiju odmah pred djeliteljem konzumira, kako nitko ne bi otišao sa euharistijskom prilikom u ruci.

Potrebno je pridržati malu pliticu za pričest vjernika, kako bi se spriječilo padanje svete hostije ili njezinih pojedinih dijelova na tlo. Vjernicima nije dozvoljeno da svetu hostiju ili sveti kalež uzmu sami, a još manje da ih dodaju iz ruke u ruku. Osim toga, u svezi s tim potrebno je ukloniti zloporabu da mladenci na Misi vjenčanja jedno drugome daju svetu Pričest.

Je li primanje pričesti na usta dostojanstveniji/svetiji način primanja pričesti?

Sloboda, vrijeme, ljubav, dostojanstvo kategorije su i pojmovi s kojima se često susrećemo u životu. No, trebamo li dati jasnu definiciju svakog tog pojma naići ćemo na “mali problem” i tu možemo reći zajedno sa svetim Augustinom: “Što je dakle vrijeme? Ako me nitko ne pita, znam, ali ako bih htio nekome to pitanje razjasniti, ne znam”, rekao je vlč. Hačko.

Kaže kako je slično i s pitanjem dostojanstva primanja svete pričesti. Tim više jer neposredno prije primanja pričesti izgovaramo i molimo: “Gospodine, nisam dostojan…” Stvar počinje biti još i tim teža pitamo li se (možda i u krivom smjeru) griješimo li manje rukama ili jezikom. Jer u vezi s tim dovodimo i u svezu primanje svete pričesti – ako su nam ruke ili jezik “manje grešni” taj način pričesti onda je i svetiji. Ali važno je naglasiti da “ne griješimo” ni rukama ni jezikom, već kako se i ispovijedamo na početku svete mise: “mišlju, riječju, djelom i propustom”. Stoga je i važno sudjelovati u ovom pokajničkom činu kako bi se moglo i čiste duše pristupiti svetoj pričesti, istaknuo je liturgičar.

A koliko su svi udovi važni i jednakoga dostojanstva, napisao nam je već sveti Pavao u svojoj Poslanici Korinćanima (1Kor 12,14-27): “Ta ni tijelo nije jedan ud, nego mnogi. Rekne li noga: Nisam ruka, nisam od tijela, zar zbog toga nije od tijela? I rekne li uho: Nisam oko, nisam od tijela, zar zbog toga nije od tijela? Kad bi sve tijelo bilo oko, gdje bi bio sluh? Kad bi sve bilo sluh, gdje bi bio njuh? A ovako, Bog je rasporedio udove, svaki od njih u tijelu, kako je htio. Kad bi svi bili jedan ud, gdje bi bilo tijelo? A ovako, mnogi udovi – jedno tijelo! Ne može oko reći ruci: Ne trebam te, ili pak glava nogama: Ne trebam vas. Naprotiv, mnogo su potrebniji udovi tijela koji izgledaju slabiji. A udove koje smatramo nečasnijima, okružujemo većom čašću. I s nepristojnima se pristojnije postupa, a pristojni toga ne trebaju. Nego, Bog je tako sastavio tijelo da je posljednjem udu dao izobilniju čast da ne bude razdora u tijelu, nego da se udovi jednako brinu jedni za druge. I ako trpi jedan ud, trpe zajedno svi udovi; ako li se slavi jedan ud, raduju se zajedno svi udovi. A vi ste tijelo Kristovo i, pojedinačno, udovi”.

Ako si je vjernik kao način pričešćivanja izabrao pričešćivanje na ruku, onda se mora potruditi da ju prima na ispravan način, s poštovanjem, da pazi na preostale čestice pričesti na rukama i da se pričesti ispred svećenika

Je li primanje pričesti na ruku oskvrnjivanje pričesti? Zašto se kritizira?

Ovaj način pričešćivanja, budući da je, kako smo i prethodno vidjeli, utemeljen na tradiciji Crkve i Crkva ga priznaje kao jedan od načina pričešćivanja, ne možemo se i ne smije se reći da je to oskvrnjivanje pričesti ili manje vrijedan ili manje dostojan način primanja pričesti, naglašava HKM-ov sugovornik. No, ovaj način pričešćivanja na ruke često je na udaru kritika (ponekad i s pravom) jer se ponekad/puno puta dogodi da se ne pričešćujemo na ispravan/pravilan način, odnosno onako kako nam je to opisao sveti Klement u već citiranom tekstu.

S obzirom na to, onda i često dolazi i do profanacije svete pričesti ili se ne prima s dužnim poštovanjem ili se ukrade. Stoga, ako si je vjernik kao način pričešćivanja izabrao pričešćivanje na ruku, onda se mora potruditi da ju prima na ispravan način, s poštovanjem, da pazi na preostale čestice pričesti na rukama i da se pričesti ispred svećenika, odnosno onako kako ga uči i usmjeruje Crkva za ovaj način pričešćivanja. Nikako nije dobro, a ni pohvalno da se unutar neke zajednice dijelimo kako tko i na koji način prima pričest. Jer svi smo pričest dužni primati u skladu s tradicijom i učiteljstvom Crkve, ističe vlč. Hačko.

Potrebno je pridržati malu pliticu za pričest vjernika, kako bi se spriječilo padanje svete hostije ili njezinih pojedinih dijelova na tlo

Što je s mrvicama hostije koje ostaju na prstima i dlanu ili padnu na pod?

Tada je važno te male čestice blagovati s poštovanjem, kao da blagujemo čitavu hostiju, kaže vlč. Hačko. U tom smjeru lijepo uči sv. Toma Akvinski u svom himnu: “Tijelo hrana, Krv je piće/Kristovo je ipak biće/Sve pod svakom prilikom/Kad ga primaš, nije dio,/Nije kriška, nego cio/Ljudima se predaje./Jeo jedan, jelo trista,/Svaki prima svega Krista,/Nit ga jelom nestaje”.

Padne li pak posvećena hostija na tlo ili neki njezin dio,  moramo ju podići, a mjesto pada politi vodom i to mjesto obrisati, objašnjava liturgičar. Zato je važno, gdje god je to moguće, da se držimo onoga što nas uči Crkva u uputi Redemptoris Sacramentum: “Potrebno je pridržati malu pliticu za pričest vjernika, kako bi se spriječilo padanje svete hostije ili njezinih pojedinih dijelova na tlo” (br. 93).

Kojom uredbom i kada je dozvoljena pričest na ruku u Hrvatskoj? Je li dozvoljena u svim zemljama ili se u nekima ne dozvoljava? Zašto se u nekim zemljama ne dozvoljava?

Što se tiče područja Hrvatske biskupske konferencije, mogu se izdvojiti tri dopisa koja su vezana uz način pričešćivanja, ističe vlč. mr. sc. Hačko.

Prvi dopis o načinu pričešćivanja seže u 1968. godinu, a potpisao ga je tadašnji generalni vikar Zagrebačke nadbiskupije Franjo Kuharić (Službeni vjesnik Zagrebačke nadbiskupije, 7/1968, str. 107-108):

U smislu čl. 34. Upute o štovanju euharistijskog misterija daju se upute o načinu pristupanja k pričesti. Točka a) toga člana glasi: „Po običaju Crkve vjernici mogu primati pričest klečeći ili stojeći. Jedan ili drugi način neka se odabere prema normama koje donese biskupska konferencija, vodeći računa o različitim okolnostima, u prvom redu o rasporedu samoga mjesta i broju pričesnika. Vjernici neka rado prihvate način koji naznače pastiri, pa da pričest bude uistinu znak bratskog jedinstva među svim uzvanicima istog stola Gospodnjeg“.

Naša Biskupska Konferencija je odobrila da se pričest može primati i stojeći. Time nije dokinula da se može primati i klečeći. Bilo da vjernici primaju pričest stojeći ili klečeći, uvijek treba bdjeti nad tim da se vladaju dostojno i da svojom pobožnošću izražavaju vjeru u stvarnu Isusovu prisutnost u Presvetom Sakramentu. Isus Krist nije samo naš Brat nego i Bog neizmjernog veličanstva, „Gospodar gospodara i kralj kraljeva“ (Otkr 17,14). Klečati pred njim prisutnim u Tajni nije izraz „ropskog straha“, kako netko reče vjernicima, nego je izraz poniznog poštovanja što ga stvorenje duguje Stvoritelju. Ako i stojimo pred njim, mora to biti u poštovanju i ljubavi. O tome moraju biti vjernici dobro poučeni, da ne bi neki možda čak pomislili da je umanjena naša vjera u stvarnu Isusovu prisutnost, ako se pričešćujemo stojeći.

U provedbi novog načina treba biti razborit svaki dušobrižnik.

Ovime se za područje naše Nadbiskupije propisuju slijedeće norme:

1. Sv. pričest može se primati klečeći ili stojeći.
2. Stojeći način se preporuča osobito ako je veći broj pričesnika, da se olakša pristupanje pričesti.
3. U isto vrijeme neka se postupa jednim načinom. Nezgodno bi bilo kad bi jedan primio pričest stojeći a drugi kraj njega klečeći. To bi bio nered.
4. „Kad se vjernici pričešćuju klečeći ne traži se od njih nikakav znak štovanja prema presvetom Sakramentu (genufleksija prije ili poslije, naša opaska), jer samo klečanje izražava klanjanje“ (Uputa br. 34. a).

I kod tog načina pričešćivanja vrlo je prikladno da vjernici pristupaju pričesnom stolu formirajući procesiju, dolazeći po troje, četvero, već prema prostoru u crkvenoj lađi. Kad se prvi pričeste, ustaju i idu na svoje mjesto, a slijedeći kleknu da prime pričest.

Ako je broj pričesnika vrlo velik, zgodnije je da se vjernici razdijele u dva reda duljinom crkve načinivši u sredini prolaz, kojim prolazi svećenik dijeleći pričest.

5. „A kad se pričešćuju stojeći, jako se preporuča da prilazeći u procesiji, dužni poklon načine prije primanja Sakramenta na zgodnom mjestu i u zgodno vrijeme, kako se ne bi ometalo prilaženje i dolaženje vjernika“ (Uputa br. 34. b.).

Ako se dakle pričest dijeli stojeći, u pretpostavci da dolaze u procesiji, prva dvojica kad dođu, neka pokleknu na jedno koljeno, ustanu i prime pričest. Dok prva dvojica primaju pričest, ona dvojica iza njih pokleknu i onda se pomaknu na mjesto prve dvojice da stojeći prime pričest. Kod odlaska se ne pokleca.

Ako je broj pričesnika vrlo velik i teško je formirati uredno prilaženje processionaliter, mogu se duljinom crkve opet formirati dva reda s prolazom, u sredini. Svećenik tada pristupa pojedincima. Dok se on približava, po dvojica pokleknu na jedno koljeno u znak štovanja prema Sakramentu, kad misnik pričešćuje dvojicu pred njima. Napominjem da je u slučaju pune crkve prikladnije da se tada dijeli pričest klečeći. Zašto? Jer mogu naprijed stajati i oni koji se ne kane pričestiti. Vrlo je nezgodno da kome svećenik nudi pričest, a on je odbije. Isto je tako nezgodno, jer u stisci nije jasna situacija, da misnik pita: Jesi li za pričest? To bi bilo pomanjkanje poštovanja i nered. Uvijek treba nastojati da bude što savršeniji red kod pričešćivanja. Ako bi u danim situacijama i ono klecanje na jedno koljeno bilo teško dostojno izvesti, neka se učini barem duboki naklon glave.

U smislu ovih normi neka braća svećenici vjernike pouče o načinu primanja pričesti. Primanje pričesti neka se uvijek odvija tako da bude svjedočanstvo vjere!
(U Zagrebu, dne 12. listopada 1968.)

Slijedeći važniji dopis u svezi pričešćivanja uputio je nadbiskup Franjo Kuharić 14. prosinca 1970. godine u kojem napominje kako još nije dozvoljeno pričešćivanje na ruku (Službeni vjesnik Zagrebačke nadbiskupije, 10/1970, str. 199):

Braći svećenicima je poznato da je Biskupska Konferencija odlučila zamoliti Sv. Stolicu da dozvoli u nekim našim krajevima dijeliti sv. Pričest na ruku. To je odlučeno radi mnogobrojnih turista koji dolaze iz zapadnih zemalja gdje je takova praksa djelomično uvedena dozvolom Sv. Stolice. Kada odobrenje Sv. Stolice stigne, takva praksa, način pričešćivanja na ruku bit će dozvoljen samo kao jedna mogućnost u zajednicama gdje to bude pastoralno opravdano. Nikako se neće moći takova praksa nametati vjernicima kod nas. I u onim zajednicama koje bi možda smatrale pričešćivanje na ruku prikladnijim načinom moći će se dozvoliti pričest na ruku samo nakon ozbiljne priprave, da se nikako ne bi time umanjilo poštovanje prema Presvetoj Tajni Isusove prisutnosti pod prilikom kruha.

Dozvolu za pričest na ruku još nemamo od Sv. Stolice stoga neka se to nigdje ne uvodi. Sve ritualne promjene moraju imati svoj smisao i svoje opravdanje da budu izraz duboke vjere kojom treba pristupati Svetim Tajnama. Tu mora biti isključeno svako pomodarstvo. Dosadašnji način pričešćivanja sigurno će preferirati većina vjernika a preferira ga i Učiteljstvo Crkve, da se izbjegne nedostojno postupanje sa posvećenim česticama.

Godinu dana nakon toga, „na temelju rješenja Sv. Kongregacije pro cultu divino br. 44/11“, pod određenim uvjetima „dozvoljava se dijeljenje sv. pričesti na ruku u našoj nadbiskupiji“. Navedeni su sljedeći uvjeti (Službeni vjesnik Zagrebačke nadbiskupije, 5/1971, str. 95):

1. Primanje sv. pričesti na ruku ne smije nipošto biti povod da se umanji poštovanje prema Presvetom Sakramentu koje je nužno nadahnuto vjerom da je Isus Krist pod euharistijskim prilikama „vere, realiter et substantialiter praesens“. Vjera i nauka Katoličke Crkve ostaju nepromijenjene! „Nemo… illam carnem manducat, nisi prius adoraverit“ (S. Augustinus); „…illud percipere advigilans ne quid ex ea tibi depereat“ (S. Cyrillus Hieros.); „Corpus enim est Christi“ (Hippolytus) AAS, 1969, str. 542.
2. Nipošto se nikome ne može nametati novi način pričešćivanja. Tu treba poštivati slobodnu odluku svakoga vjernika da sam odabere po svojoj savjesti način kako će primiti Tijelo Gospodnje!
3. Uvoditi novi način pričešćivanja može se samo u onim zajednicama koje su zato pripravljene! Neka primanje sv. pričesti na ruku stalno podsjeća vjernike na svetost njihovih ruku da budu pune dobrih djela, kao što ih primanje na jezik opominje da njihova usta moraju služiti uvijek istini i ljubavi.

         Najsvetiji Sakramenat zajedništva ne smije nipošto postati razlogom diobe vjernika, a to bi se dogodilo ako svećenici ne bi postupali u toj stvari s punom      odgovornošću, ozbiljnošću i razboritošću! Plodonosno primanje Euharistije ovisi o vjeri i čistoći srca! To nikada ne podliježe promjenama vremena!

O načinu pak primanja može Crkva odlučivati prema okolnostima vremena ali imajući uvijek u vidu dostojanstvo Sakramenta i dobro vjernika.

4. Hostije moraju biti propisne i spremljene tako da se ne mrve. Pažnja prema malim dijelovima posvećenih prilika ne smije se omalovažiti!
5. Vjernik, nakon što je vanjskim činom izrazio vjeru i poštovanje, pruži svoju lijevu ruku s podmetnutom desnom rukom i djelitelj sv. pričesti stavi mu posvećenu česticu u lijevu ruku! Vjernik tada desnom rukom uzme Sv. pričest i pobožno se pričesti; dakako, prije toga na „Tijelo Kristovo“ odgovara: „Amen“
6. U slučaju stiske radi mnoštva pričesnika neka se dijeli sv. pričest na jezik.
7. Svećenici neka dobro razmotre pastoralne razloge hoće li u svojim zajednicama uvoditi i novi način pričešćivanja i kada će to učiniti. Tu je vrlo važan sensus Ecclesiae!
   (U Zagrebu, dne 15. svibnja 1971.)

Što se tiče Crkve, kao što smo i vidjeli iz svega onoga što je prethodno rečeno, Crkva prepoznaje dva načina pričešćivanja i na svakom je vjerniku da izabere način na koji će primiti svetu pričest, naglašava liturgičar Hačko.

Ako je negdje zakonito i razborito uveden jedan i drugi način, svećenici su dužni poštivati slobodu savjesti vjernika i neka ne prave scene kojima se zapravo umanjuje poštovanje svete Tajne!

Posljednji puta oko načina pričešćivanja nadbiskup Franjo Kuharić obratio se kratko pismenim putem još 1972. godine (Službeni vjesnik Zagrebačke nadbiskupije, 6/1972, str. 162) i te njegove riječi mogu nam poslužiti i kao svojevrsni zaključak o do sada rečenom, ističe HKM-ov sugovornik:

U Zagrebu je Zakonitim načinom uveden način primanja sv. pričesti na ruku i na usta. Ima vjernika koji žele na jedan ili na drugi način primati sv. pričest, jednako s vjerom i poštovanjem. Međutim, ima svećenika koji na grub način nameću bilo jedan bilo drugi način. Neki neće pričestiti vjernika na ruku neki u usta. Ako je negdje zakonito i razborito uveden jedan i drugi način, svećenici su dužni poštivati slobodu savjesti vjernika i neka ne prave scene kojima se zapravo umanjuje poštovanje svete Tajne! Isto je tako i s načinom primanja Sv. pričesti stojeći ili klečeći. Nitko nema prava uskratiti Sv. pričest ako se netko želi pričestiti na ovaj ili onaj način. Treba inzistirati na vjeri i poštovanju, a način se ne smije pretvarati u formalizam bilo novi bilo stari.

***

Rubriku Glas istine u sklopu projekta KAT – Provjera dezinformacija o vjerskim temama Hrvatski katolički radio radi u suradnji s Hrvatskim katoličkim sveučilištem i Hrvatskim društvom katoličkih novinara. Metodom činjenične provjere, projektom “Glas istine – Vox Veritatis” želi se ocjenjivati točnost i utemeljenost izjava, vijesti i objava vezanih za život Katoličke crkve u Hrvatskoj i svijetu kako bi se spriječilo širenje dezinformacija u javnosti, odnosno krivo kontekstualiziranje ili manipuliranje izjavama katoličkih poglavara. Projekt financira Europska unija – NextGenerationEU. Izneseni stavovi i mišljenja samo su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije, Europske komisije ili Agencije za elektroničke medije. Europska unija, Europska komisija ni Agencija za elektroničke medije ne mogu se smatrati odgovornima za njih.