Korizma je tu. To je vrijeme kada se prisjećamo smrti koja donosi novi život. Jer veliki paradoks u srcu kršćanstva je da je smrt bila lijek za smrt. Izgubivši svoj život, Krist je donio novi život svijetu, piše Sam Guzman s portala Catholic Gentleman.

Dok sam odrastao kao protestant, prilično sam mlad bio poučen teološkoj ideji da je Krist umro umjesto nas kako bi podnio smrtnu kaznu koju smo mi zaslužili, i time je prenio svoju pravednost na nas. Bila je to velika razmjena. On uzima naše grijehe i nama se pripisuje pravednost. Ali što je najvažnije, Isus je patio i umro kako mi ne bismo morali patiti i umrijeti. Mi bježimo od križa jer je Isus tamo otišao umjesto nas.

Krist nije patio i umro da mi ne moramo – patio je i umro kako bi se naša patnja i smrt mogle preobraziti u sredstvo života. Prigrlio je križ ne da bi nas spriječio, nego da bi se naši križevi promijenili iz oruđa smrti u lijekove za ozdravljenje koji donose život.

Katolička ideja spasenja sasvim je drugačija. Imputiranje je uglavnom strano katoličkoj teologiji. Umjesto toga, katolička teologija djeluje na ideji sudjelovanja. To jest, Krist je došao na Zemlju i umro na križu, ne da bismo mi mogli izbjeći smrt i patnju, nego da bi mogao transformirati neizbježnost smrti i patnje iznutra prema van. Po zajedništvu s njime, po sudjelovanju u njegovu križu mogli smo dobiti život vječni.

Naš se neprijatelj radovao našoj smrti jer je mislio da je naša smrt vječna, a naša fizička smrt ulaz u vječnu propast. Ali Krist je došao i sve to promijenio.

Uostalom, kakva je sudbina svakog čovjeka? Smrt. Bez obzira koliko smo bogati, slavni, lijepi ili zdravi, svi ćemo prije ili kasnije umrijeti. Smrt je posljedica grijeha, jer grijeh je udaljavanje od Boga koji je sam Život. Grijeh je stoga po definiciji ne-Život. To je smrt po svojoj prirodi. A budući da su naši praroditelji odabrali grijeh, smrt je sudbina svakog ljudskog bića.

Naš se neprijatelj radovao našoj smrti jer je mislio da je naša smrt vječna, a naša fizička smrt ulaz u vječnu propast. Ali Krist je došao i sve to promijenio. Zagrlio je smrt i smrt ga nije mogla zadržati. Transformirao ju je iznutra prema van, mijenjajući je iz ulaza u vječnu smrt u prolaz vječnog života. Riječima bizantske liturgije, “Smrću je smrt pogazio”.

Drugim riječima, Krist nije patio i umro da mi ne moramo – patio je i umro kako bi se naša patnja i smrt mogle preobraziti u sredstvo života. Prigrlio je križ ne da bi nas spriječio, nego da bi se naši križevi promijenili iz oruđa smrti u lijekove za ozdravljenje koji donose život.

Križ/ Foto: Dario Zürchauer

Kao krštenici, mi smo udovi Kristova tijela. U njega smo ugrađeni i s njim živimo u zajedništvu. Ovo zajedništvo znači da sudjelujemo u njegovom životu – ne čineći neki čin intelektualnog pristanka, već živeći njegov život nasljedujući Ga. A nasljedovajući Njega zahtijeva nošenje križa za njim i sudjelovanje u njegovoj smrti. Križ je cijena vječnog života.

Moglo bi se reći da križ leži u srcu ljudskog postojanja, ali križ ne mora biti sudbina koje se treba bojati.

To je Isusovo značenje kada je rekao: “Tko ne nosi križa i ne ide za mnom, ne može biti moj učenik.” Može li postojati neki jasniji znak da nas nije došao sačuvati od križa? Ne, nego je došao pretvoriti naše križeve u sredstva za život.

Poučen od samog Krista, sveti Pavao je to dobro razumio. “Umirem svaki dan.” “S Kristom sam razapet.” “Ne daj Bože da se ičim hvalim osim križem Gospodina našega Isusa Krista.” “Križ je ludost za one koji propadaju, a za nas koji se spašavamo on je Božja sila i Božja mudrost.” Križ mu je uvijek bio u srcu i na usnama, jer mu je on, kao i svima nama, bio sredstvo vječnoga života.

Raspeti, Eva Vukina / Foto: Facebook

Patnja je neizbježna. U različitim stupnjevima, svi ćemo patiti. I sa sličnom sigurnošću, svi ćemo umrijeti. Moglo bi se reći da križ leži u srcu ljudskog postojanja. Ali križ ne mora biti sudbina koje se treba bojati. Naš je Gospodin smrću smrću zgazio smrt. U najvećem paradoksu od svih, on je pretvorio smrt u sredstvo života. Ono što je nekoć bila naša propast, sada je naš spas.

“Moraš prihvatiti svoj križ”, rekao je sveti Ivan Vianney, “Ako ga hrabro nosiš, on će te odnijeti u nebo.” U ovoj korizmi nemojmo se bojati i bježati od križa, nego ga nosimo s ljubavlju i nadom, kao put ne smrti, nego vječnog života.