U Crkvama bizantske ili carigradske liturgijske tradicije, osim Liturgije svetoga Ivana Zlatoustog, Liturgije svetoga Bazilija Velikog i Liturgije svetoga Jakova apostola, postoji i poseban liturgijski obrazac poznat kao Sveta liturgija pretposvećenih darova.
Iz samog naziva može se zaključiti da se radi o unaprijed posvećenim (pret-posvećenim) euharistijskim darovima koji se daju u pričesti na ovoj službi. Strogo govoreći, ova se služba ne smatra “potpunom liturgijom”, već samo službom svečane svete pričesti. Ta je služba spojena s Večernjom, pa je slična Službi Muke i Smrti Gospodnje koja se služi na Veliki petak u rimskom obredu.
Liturgija pretposvećenih darova služi se u Velikom i časnom postu svete Četrdesetnice i to u one dane kada se ne služi Božanska liturgija (euharistijska služba). Premda je podrijetlo nastanka ovog bogoslužja prilično nejasno, njegova uporaba u carigradskoj Crkvi seže do velike starine.
Kada je nastala?
Sve su liturgije, prije nego što su bile zapisane i kodificirane, bile u uporabi dugo vremena i predavale su se usmenom predajom. Tek su kasnije zabilježeni neki određeni oblici ili formule. Zbog toga je vrlo teško, ako ne i nemoguće, utvrditi točno vrijeme i mjesto njihova nastanka ili otkriti sve čimbenike koji su utjecali na razvoj liturgijskih formi.
Isto to vrijedi i za Liturgiju pretposvećenih darova, koja je po svoj prilici nastala početkom VI. stoljeća u Antiohiji u Siriji, odakle su potekle i druge spomenute liturgije u bizantskoj Crkvi. Vjerojatno je tijekom VI. stoljeća Liturgija pretposvećenih prenesena iz Antiohije u Carigrad, gdje je prošla daljnju liturgijsku evoluciju i dobila svoj definitivan oblik. Prvi sigurni podatak o služenju ove liturgije u carskoj prijestolnici Istoka zapisan je u anonimnom djelu ”Pashalion”, nastalom 616. godine. Ondje stoji: ”U četvrtoj godini cara Heraklija (614.), pod carigradskim patrijarhom Sergijem (610.- 638.), počevši od prvog tjedna Četrdesetnice, narod je, slijedeći psalam ‘Neka se uzdigne molitva moja pred tobom, podizanje mojih ruku kao žrtva večernja’ (psalam 140.) nakon služiteljeva zaziva, dok su pretposvećeni darovi bili nošeni na oltar, odmah počeo pjevati ‘Sada sile nebeske…’ Ovaj se hvalospjev pjevao ne samo u Četrdesetnici, nego svaki put kada se služila Liturgija pretposvećenih, kako piše u Patrologia graeca (92, 989).
Iz tog prvog pouzdanog izvora o Liturgiji pretposvećenih može se zaključiti:
- da je početkom VII. stoljeća (oko 614.) ta liturgija bila dobro razvijena i slavljena u Carigradu;
- da je počevši od Četrdesetnice 614. godine uveden novi hvalospjev “Sada sile nebeske”;
- da se u to vrijeme Liturgija pretposvećenih Darova služila ne samo u vrijeme Velikoga posta, nego i u nekim drugim prigodama. Crkveni sabor u Truliju 692. godine ograničio je njezino služenje na Četrdesetnicu.
Liturgija pretposvećenih darova služi se u Velikom i časnom postu svete Četrdesetnice i to u one dane kada se ne služi Božanska liturgija (euharistijska služba). Premda je podrijetlo nastanka ovog bogoslužja prilično nejasno, njegova uporaba u carigradskoj Crkvi seže do velike starine.
Među zaključcima tog sabora kaže se: ”Sveta Liturgija pretposvećenih (darova) neka se služi u sve dane svete Četrdesetnice, osim subote i dana Gospodnjeg, i blagdana Blagovijesti” (kanon 52). Kasnije je propisano da se ograniči njezino služenje na srijedu i petak Četrdesetnice te na ponedjeljak, utorak i srijedu Velikoga tjedna. (usp. A. Mikita, Cerkovnij Typykon, 1901., str. 174.). Ali čak i u te dane dopušteno je slavlje Božanske liturgije sv. Ivana Zlatoustog (Isto.; Ordo Celebrationis, Rim 1944., br. 216).
Sve su liturgije, prije nego što su bile zapisane i kodificirane, bile u uporabi dugo vremena i predavale su se usmenom predajom. Tek su kasnije zabilježeni neki određeni oblici ili formule.
Najstariji tekst Liturgije pretposvećenih darova kako se danas služi u bizantskom obredu može se pronaći u poznatom Barberinijevom kodeksu iz VIII. stoljeća, koji je spada u najvažnije povijesne izvore starog bizantskog obreda. Tek kasniji rukopisi iz XI. i XII. stoljeća pripisuju autorstvo ovoj liturgiji raznim ocima: sv. Baziliju (+ 379.), sv. Epifaniju (+ 403.), a osobito sv. Grguru Velikom odn. ‘Dvojeslovu’, papi rimskom (+ 604.), koji je duže vremena boravio u Carigradu.
Najstariji opis Liturgije pretposvećenih pripada sv. Teodoru Studiti (+ 826.), koji je napisao kratki esej pod naslovom “Objašnjenje Božanske liturgije pretposvećenih”. Obred kako ga opisuje sv. Teodor u svom djelu vrlo je sličan onome koji se i danas koristi u Crkvama bizantske tradicije, i katoličkim i pravoslavnim.
Posebnosti Liturgije pretposvećenih darova koji se nalaze u karpatskim i zakarpatskim krajevima (tzv. Rutenska recenzija) opisao je kanonik Alexandar Mikita, u svom glasovitom Tipiku (Užgorod, 1901.).
Budući da je Četrdesetnica predstavljala vrijeme pokore i pokajanja, slavlje Božanske liturgije tijekom velikoposnog razdoblja bilo je ograničeno na subote i nedjelje, kako je propisala Laodicejska sinoda oko 365. godine u kanonu 49.: “U svetoj Četrdesetnici nije dopušteno prinositi Kruh (sv. Euharistiju), osim u subotu i na dan Gospodnji”. Tako je postupno nastao običaj da se u ostale velikoposne dane služi Liturgija pretposvećenih darova kako bi se vjernicima dala prilika za svakodnevnu pričest.
Liturgija Pređeposvećenih darova sastoji se od tri jasno razlučiva dijela:
- večernje,
- katekumenske službe
- pričesti vjernih.
Prema drevnoj tradiciji Crkve, za vrijeme svete Četrdesetnice vjernici su od ponedjeljka do petka držali strogi post (potpuna suzdržanost od jela), sve do 15 sati (do Devetog časa). To je vrijeme kada se već u crkvama služila Večernja s kojom je postpuno spojena služba pričesti pretposvećenim darovima.
Večernja koja je ostala do danas dijelom Liturgije pretposvećenih ima elemente stare carigradske katedralne večernje:
- antifoni umjesto katizama;
- drevne večernje molitve carigradskog časoslova
- prinos svjetla (”Svjetlo Kristovo prosvjetljuje sve”
- svečano kađenje oltara uz responzorijalno pjevanje psalma 140. (”Da ispravitsja molitva moja…”).
Naime, časoslov katedralne carigradske tradicije nije poznavao podjelu Psaltira na katizme već na ”antifone”, i nije poznavao stihire. Nakon nekoliko antifona iz Psaltira i pripadajućih večernjih molitava, svečano se kadio oltar i na responzorijalni način pjevalo psalam 140. ”Da ispravitsja…” baš onako kako se danas to radi na Liturgiji pretposvećenih darova. Nije bilo ni novozavjetnog hvalospjeva ”Sad otpuštaš slugu svojega”. Završetak večernje označava svjetlospjev ”Radosno svjetlo”.
Drugi dio, liturgija katekumena, koja je obuhvaćala starozavjetna čitanja i ektenijske molitve, podsjetnik je na starokršćansku praksu javne poduke katekumena (kandidata za krštenje) u crkvama. Kateheze je u Četrdesetnici držao najčešće biskup, a bile su povezane s posebnim molitvama, egzorcizmima i blagoslovima. Povijest bilježi da su im prisustvovali i drugi vjernici. Čitanja i posebna ektenija s molitvom za katekumene (oglašene) ostatci su tih vrlo drevnih crkvenih običaja.
Prema drevnoj tradiciji Crkve, za vrijeme svete Četrdesetnice vjernici su od ponedjeljka do petka držali strogi post (potpuna suzdržanost od jela), sve do 15 sati (do Devetog časa). To je vrijeme kada se već u crkvama služila Večernja s kojom je postpuno spojena služba pričesti pretposvećenim darovima.
Treći dio Liturgije pretposvećenih sastoji se od pričesti euharistijskim darovima koji su unaprijed posvećeni na redovnoj Božanskoj liturgiji i koji se čuvaju na oltaru u darohranilnici. Ovaj dio slijedi obrazac Božanske liturgije, ali izostaje dakako sama anafora s posvetom. Nakon molitava za vjernike slijedi Veliki hod u kojem se prenosi Pretposvećene darove, dok se pjeva hvalospjev ”Sada sile nebeske nevidljivo s nama služe…”. Slijedi ektenija i molitva Očenaša kao priprema vjernika za svetu pričest. Zahvalne popričesne molitve i molitva ”iza ambona” s otpustom zaključuju ovo jedinstveno bogoslužje.
“Vrlo drevna starina”
U nedjelju, na dan Gospodnji, kršćani prvih stoljeća, a kasnije i pustinjski redovnici okupljali su se na slavlje svete euharistije nakon koje je uobičajeno slijedila “gozba ljubavi” (agape). Vjernici, a osobito monasi, uzimali su nešto posvećenih čestica za dnevnu pričest tijekom tjedna u svojim domovima i udaljenim isposnicama. Taj je običaj poznat u crkvenoj povijesti kao privatna ili pustinjačka pričest, a sv. Bazilije navodi da je potvrđen “vrlo drevnom starinom” (Poslanica 93).
U istoj poslanici Bazilije spominje da ”u Egiptu svaki čovjek, pa i laik, ima svetu Euharistiju u svom domu i prima je vlastitom rukom svaki put kad se želi pričestiti”. Taj je običaj s vremenom, zbog nekih zlouporaba, zabranjen. Tako na pitanje: ‘Mogu li redovnik ili redovnica sami pristupiti svetoj pričesti?’ sv. Teodor Studita u 9. st. odgovara: ”Nije dopušteno ni dodirivati svete Darove onima koji nisu svećenici, osim u slučaju nužde.” (usp. Patrologia Graeca, 99, 1661). Međutim, iz te drevne prakse ostao je obred Objednice koji se kao poseban čas i danas nalazi u bizantskom časoslovu, a koji je ustrojen upravo kao služba ”privatne pričesti” (probrani psalmi, čitanja, Blaženstva kao na liturgiji, popričesni psalam 34: ”Kušajte i vidite kako je dobar Gospod…”).
Zanimljivo je da je i ta služba ostala u crkvenom bogoslužju kao molitva i pored Liturgije pretposvećenih darova.
Završetak večernje označava svjetlospjev ‘Radosno svjetlo’.
Poznati kanonista, o. Matthew Blastares, u svom djelu ”Syntagma”, komentira: ”U Četrdesetnici se prema večeri pričešćujemo pretposvećenim Darovima da bismo se okrijepili protiv nasrtaja neprijatelja našega spasenja. Svakako je duhovna hrana najprikladnija u duhovnoj borbi. Zbog toga je bilo određeno da se služba pretposvećenih Otajstava slave navečer”(PG, 145, 149). O tome govori i Molitva ”iza ambona”, koja se moli na kraju ove Liturgije.
Prema drevnoj nepisanoj tradiciji (sv. Ivan Damašćanski, PG, 95, 69), na Veliki petak se u bizantskom obredu ne služi nikakva liturgija, pa čak ni ona Pretposvećenih darova, budući je, prema svjedočanstvu sv. Grgura Velikog (+ 604.), toga dana ”naš Gospod prinio samoga sebe za žrtvu. A njegova je žrtva dovoljna za spasenje svih vjernih” (PL, 78, 893). Jedina iznimka je kada svetkovina Blagovijesti pade na Veliki petak. Tada se služi sama Božanska liturgija. Razlog ove iznimke je pripomenuo papa sv. Ivan Pavao II.: “Da Božja Riječ nije postala tijelom u djevičanskoj utrobi Marijinoj, onda se ni Kristova muka, ni smrt ne bi dogodile.” (usp. L’Osservatore Romano, 26. ožujka 1980., str. 2.). Osim bizantskoga, rimskoga (na Veliki petak) i siro-malabarskoga, nijedan drugi kršćanski obred ne poznaje ovu vrstu bogoslužja.