Nakon što sam obukao habit okrenuo sam se da vidim svoju obitelj koja je bila iza mene; pronašao sam ih među masom ljudi i vidio u njihovim očima suze. To su bile suze radosnice.
Svjedočanstvo fra Tea Tadića prenosimo s portala Bogoslovi Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja.
Svakim danom svjedočimo svojim životom, primjerom i ljubavlju, ali nekada treba i ispričati kako se život promijeni kada Bog dotakne dubinu našega srca. Moje srce Bog je dotaknuo u malenoj dobi kada sam imao svega osam godina. Prvi put kada sam krenuo na župni vjeronauk u svojoj Župi Gospe Sinjske u Sinju. Kad sam se pripremao za prvu svetu pričest, osjetio sam duboku želju da se upišem u ministrante te da poslužujem oko Gospodnjega stola.
Od tada sam se uvijek divio tome da svećenici i franjevci uvijek moraju biti otvoreni za potrebe naroda i svakim danom svjedočiti Krista.
Nakon što sam primio svetu pričest moja želja je rasla, kako za ministriranjem, tako i za sazrijevanjem u vjeri te sam počeo sve više proučavati Isusov život – na vjeronauku, kroz ministrantske susrete i osobno. Završetkom osnovne škole došao sam do raskrižja na kojem se nađu mnoge mlade osobe kada završe osnovno obrazovanje. To pitanje nije mimoišlo ni mene – koju srednju školu upisati te kojim putem krenuti. Tragao sam za odgovorom nastojeći razlučiti gdje se ja zapravo vidim.
Tragao sam, ali nisam nalazio odgovor. Svaki put moja bi se misao vraćala na svećeništvo i franjevaštvo. Nisam znao jesam li nešto umislio ili me stvarno Gospodin želi u svojem vinogradu.
Ako bih bio i krenuo u sjemenište, teško mi je bilo izreći tu odluku svojima jer maloljetan bih napustio svoj dom, a to nije nimalo lagan korak.
Mučio sam se, ali nisam uspio izabrati drugi put osim franjevačkog života. U razgovoru s tadašnjim župnim vikarom fra Antoniom Mravkom donio sam odluku da ipak krenem u sjemenište. Nakon toga razgovarao sam i sa svojom šesteročlanom obitelji, među kojima smo moje tri starije sestre i ja kao jedini sin. Oni su prihvatili moju odluku i podržali me.
Naravno, bilo im je pomalo teško jer odlazak djeteta, sina, iz obiteljskoga doma ne ostavlja nikoga ravnodušnim, ali ostao sam im blizu jer se Franjevačko sjemenište nalazi u Sinju.
U Sjemeništu sam proveo pune četiri godine pripremajući se za daljnji studij. Odgajani smo da budemo prvotno dobro formirane osobe s jasnim kršćanskim, ali i franjevačkim vrijednostima. U sjemeništu sam upoznao mnoge mladiće koji su se odlučili na isti put kao i ja. Neki su odustali od toga puta te krenuli drugim stopama. Bez obzira na to, uvijek smo ostali dobri prijatelji jer smo učili jedni od drugih i pomagali jedni drugima.
Srednju sam školu završio u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Sinju. Nakon završetka sjemeništa i gimnazije ušao sam u novicijat na otočiću Visovcu, na kojem sam obukao svoje redovničko odijelo.
I danas se sjećam radosti koja me je preplavila u tom trenutku.
Nakon četiri godine pripreme došao je trenutak da se vidim u franjevačkom habitu. Nakon što sam obukao habit okrenuo sam se da vidim svoju obitelj koja je bila iza mene; pronašao sam ih među masom ljudi i vidio u njihovim očima suze. To su bile suze radosnice. Nakon toga svečanog čina započela je moja godina novicijata i dublje upoznavanje života svetoga Franje.
Upoznao sam drugu braću koja su došla iz postolature u Imotskome. Naime, iz moje sjemenišne generacije bio je ostao samo jedan brat koji je otišao u drugu franjevačku provinciju. Godina dana, provedena u molitvi, razmišljanju, studiju i druženju, prošla je veoma brzo.
Nakon godinu dana položio sam svoje prve redovničke zavjete te započeo studij teologije u Splitu.
Sada sam trenutno na trećoj godini studija. U samostanskom ambijentu Franjevačkog klerikata u Splitu na Trsteniku pronašao sam do sada najbrojnije bratstvo u kojem žive braća različitih životnih dobi: od najstarije braće u Provinciji do onih najmlađih, među kojima sam i ja s napunjenih dvadeset i dvije godine.
Svaki odgojni zavod kroz koji sam prošao donio je nešto novo i drugačije. Bez obzira i na neke poteškoće, nove i različite okolnosti na kraju su uvijek bile na izgradnju. Zbog toga bih opisao svoj duhovni poziv kao klicu koju je Bog usadio u dubinu mog srca.
Ta klica neprestano raste u raznim okruženjima, u susretima s braćom, kroz radosti i poteškoće, kroz studij, kroz euharistiju i svakodnevnu molitvu.
Svjestan sam da sam u taj proces rasta najprije pozvan ja osobno ulagati trud, znanje, duhovne vještine. No, na tom putu nisam sam. Naime, svakodnevno doživljavam kako mi i druga braća, s kojima živim, također pomažu na tom putu svojim savjetima i svjedočanstvima, kao i mnogi drugi ljudi koji me prate u svojim molitvama.
Vjerujem da mogu reći kako je ona prvotna klica proklijala i izrasla u stabljiku koja nastoji donositi dobre životne plodove. Doista, u Evanđelju piše: „Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas i postavih vas da idete i rod donosite“ (Iv 15, 16).
Sveti Franjo, uzore poniznosti i siromaštva, moli za sve nas!