A sad dvije crtice o fra Bernardinu Kamberu, gore spomenutom župniku, koji mi bijaše ispovjednik u novicijatu, krajem devedesetih. Naime, zapazio sam jednom u novicijatu da se netko tako šeprtljasto potpisuje u knjigu svetih misa da me je ta 'nemarnost' jako iritirala. Upitah jednom gvardijana fra Ivana Buljevića, Bog mu da duši pokoj, tko je taj fratar koji se tako nemarno potpisuje da se ništa ne može pročitati i on mi reče da se radi o fra Bernardinu.

Bilo kako bilo mi kršćani ljubimo svijet, u biti konkretne ljude, ne poradi toga što su grešni, to smo uostalom i mi sami, nego zato što su ljudi - Božja djeca s jednakim dostojanstvom kao i mi. Kako razdvajamo osobu od njezina grijeha pa osobu prihvaćamo, a grijeh odbacujemo isto tako treba razdvojiti svijet (ukupnost ljudi) i ukupnost njihovih grijeha znajući uvijek da nije grijeh ono što bi druge razdvajalo od Boga a nas ne. Grijeh nam je zajednički pa se tu u odnosu na svijet uopće ne razlikujemo.

"Ali što sam više rastao, to sam više iskusio da zvanje treba izboriti i platiti sobom. Što sam više sazrijevao, tim više sam dolazio do spoznaje da je moja odluka ipak bila plod molitava mojih roditelja, da je bila znak Božje dobrote", poručio je fra Jozo Grbavac.

Kako ljude približiti Bogu najbolje ćemo naučiti ako budemo slijedili Krista, njegovu pedagogiju ljubavi. Krist, primjerice, nije nikada apstraktno govorio ljudima već uvijek polazeći od života; dijeleći s njima svakodnevni život i njegove dobre i loše strane.

Nakon što sam obukao habit okrenuo sam se da vidim svoju obitelj koja je bila iza mene; pronašao sam ih među masom ljudi i vidio u njihovim očima suze. To su bile suze radosnice.

Drukčije kazano: donijeti odluku znači potpuno se predati Jednom! Usredotočiti se na Jedno! Bog se nama predao potpuno i on nije zadovoljan dok se mi njemu ne predamo potpuno!

"Življenjem evanđelja, dakle, najbolje se osjeća Božja prisutnost i blizina. Kad čovjek tako živi onda mu kršćanstvo nije legenda, ni zbir lijepih ali neprovedivih savjeta za život, već životna snaga koja mijenja život i daje mu smisao i ljepotu", piše fra Ivica Jurić.

Suvremeni čovjek, osobito na Zapadu, zapravo je sve više prosjak duha, a ne kruha. On je i sit svega, umoran od života jer svoju glad za Bogom surogatima ispunja.

Bogu hvala i slava za svu braću i sve one ljude kojima je Bog u karakter ugradio onu lijepu crtu domišljatosti i smisla za humor. Često znamo reći da nam oni podignu duh onda kad je najteže. Ali „radost nije samo stvar temperamenta“ piše Majka Terezija. „U služenju Bogu i ljudima to je uvijek težak zahtjev i baš zato moramo nastojati zadobiti radost i truditi se da raste u našim srcima. Radosno srce je srce koje izgara od ljubavi“.

Možda smo se jednom razočarali, jer su naše molitve ostale neuslišane. Zašto Bog – pitali smo – ne sluša naše molitve? ‘Gdje je Boga sada kada ga toliko trebam? Zašto šuti i ostavlja me u mraku i tjeskobi, u problemima, u bolesti, u gubitku drage osobe?’