Druga je vazmena nedjelja. Ona se naziva još i Bijela nedjelja, i to iz dva povijesna razloga: prvi je taj da su odrasli novokrštenici sudjelovali tijekom vazmenog tjedna u misnom slavlju u bijeloj krsnoj odjeći te ju svečano skidali i odlagali na uskrsnu subotu ili pak na današnju nedjelju, a drugi je da se od 7. do 11. stoljeća na osminu Uskrsa slavila godišnjica krštenja onih koji su kršteni prethodnog Uskrsa.

Nalazimo se u središtu uskrsnog vremena.

Kako onda, tako i danas, najvažnije je iskustvo vjernika kršćanina da je Isus uskrsnuo, da je živ i da je sada s nama. Evanđelje nam donosi primjer apostola Tome, koji je sumnjao u Isusovo uskrsnuće unatoč tome što je Isus pred njime i drugim apostolima više puta najavio da će „trećeg dana ustati“, uskrsnuti. Isus je nakon osam dana osobno došao i učvrstio Tominu vjeru, raspršio njegovu sumnju pokazavši mu svoje rane.

Puno je važnije pitanje tko će danas – u ovom velikom padu vjere na Zapadu – učvrstiti vjeru kršćanima

No, ostavimo mi sada na trenutak apostola Tomu, ne brinimo se za njega. On je, ojačan u vjeri, kasnije potpuno ispunio svoje poslanje, svoju životnu zadaću. Propovijedao je čak u Indiji, i tamo mučeničkom smrću potvrdio svoje djelo, a dandanas u Indiji živi oko 750 000 kršćana u četiri biskupije i ponosno se nazivaju „Tominim kršćanima“ (kod mjesta Majlpura nedaleko od Madrasa nalazi se i križ iz 7. st. za koji se vjeruje da označava mjesto mučeničke smrti sv. Tome apostola). Puno je važnije pitanje tko će danas – u ovom velikom padu vjere na Zapadu – učvrstiti vjeru kršćanima. Tko će pomoći drugim ljudima da dođu do iskustva vjere da je Isus živ i među nama? Možda bi valjalo da se najprije ukratko upitamo kako je Toma apostol upao u krizu vjere.

Možda je previše „slušao ulicu“ – prve medije onog vremena, pa više ni sam nije bio siguran što misliti o vijestima da je Isus uskrsnuo. Možda je tu veliku tajnu Uskrsnuća pokušavao popuno razumski shvatiti i protumačiti. Možda je bio previše šokiran Isusovom smrću na križu… šokiran zlom i nepravdom u svijetu. Možda je zanemario molitvu, sabranost u kojoj Duh Sveti djeluje… Možda je sve to skupa djelovalo na njega.

Možda nešto slično i danas djeluje na ljude pa upadaju u sumnje, ne znajući više što da misle i vjeruju…

Kao što je Isus došao učvrstiti vjeru Tome apostola, tako je došao učvrstiti vjeru sv. Faustine i preko nje potaknuti i nas na novu obnovu vjere i pouzdanja u Boga, hitno potrebnu za današnje vrijeme

Jedno je sigurno – u ovom vremenu velikog posrnuća vjere potrebna je stvarno jedna nova i hitna evangelizacija, novo uvođenje u iskustvo da je Isus živ, uskrsnuo i da je sada s nama. (Usput rečeno: ja sam 32 godine svećenik i svih godina slušam o potrebi nove evangelizacije…)

Sada možemo bolje razumjeti zašto je Isus – za ovo naše vrijeme – izdaleka pripravljao jedan dodatni poticaj obnove vjere i pouzdanja u Boga. Radi se poruci Božjeg milosrđa koju je 2000. godine za cijelu Crkvu proglasio i žarko preporučio papa Ivan Pavao II. (tom prigodom je rekao: Ovo je najsretniji dan u mojem životu), a prihvatio i nastavio papa Benedikt XVI., te današnji papa Franjo. Zato se današnja 2. uskrsna nedjelja naziva Nedjeljom Božjega milosrđa. Zapravo, bȋt je Pokreta Božjeg milosrđa (koji se po nekim informacijama danas najbrže širi u Crkvi diljem svijeta) u tome da uskrsli Isus – jedne nedjeljne večeri – dolazi u vidljivom tjelesnom obliku svetoj Faustini i izričito traži od nje pokretanje jednog oblika nove evangelizacije kroz obnovu vjere i pouzdanja u snagu njegove žrtve na križu (krv i voda su kao crvene i blijede zrake izbijale iz Isusova srca dok je stajao pred Faustinom), kroz sakramente, a osobito sakrament ispovijedi (Kojima opustite grijehe, otpuštaju im se…) i euharistije (bila je nedjelja i apostoli su bili okupljeni…), snagom Duha Svetoga (Isus dahnu njih i reče: “Primite Duha Svetoga…“). Poruka je Nedjelje Božjega milosrđa jednostavna: kao što je Isus došao učvrstiti vjeru Tome apostola, tako je došao učvrstiti vjeru sv. Faustine i preko nje potaknuti i nas na novu obnovu vjere i pouzdanja u Boga, hitno potrebnu za današnje vrijeme. Do obnove vjere dolazi osobnim iskustvom Kristove prisutnosti u Crkvi i djelovanjem svih sakramenata, osobito pokore i euharistije.

Obrazlažući svoj zahtjev za svetkovinom Milosrđa, Isus svetoj Faustini govori: „Usprkos mojoj gorkoj muci, propadaju duše. Dajem im posljednje sidro spasa. To je svetkovina moga milosrđa. Moje milosrđe tako je veliko, da ga u cijeloj vječnosti ne može proniknuti nijedan razum, ni ljudski ni anđeoski. Sve što postoji dolazi iz nutrine Moga milosrđa. Svaka duša razmišljat će cijelu vječnost o Mojoj ljubavi i o Mojem milosrđu. Svetkovina milosrđa proizišla je iz Moje nutrine. Ja želim da se ona svečano proslavi na prvu nedjelju po Uskrsu. Tog dana otvorena je nutrina mojeg milosrđa, izlijevam cijelo more milosti na duše koje se približe k izvoru moga milosrđa. (…) Neka se nijedna duša ne boji približiti meni… Želim podariti potpuni oprost onim dušama koje se ispovjede i pričeste na Svetkovinu mojeg milosrđa. Ja želim da se (moja) slika javno izloži na prvu nedjelju poslije Uskrsa. Stoga na prvu nedjelju poslije Uskrsa treba biti svetkovina milosrđa, a svećenici trebaju propovijedati toga dana dušama Moje veliko i neiscrpivo milosrđe. Čovječanstvo neće naći nikako mira dokle god se ne obrati izvoru Mojeg milosrđa“ (iz Dnevnika sv. Faustine).

Izbor prve nedjelje po Uskrsu za svetkovinu Milosrđa ima svoje duboko teološko utemeljenje koje se zasniva na tijesnoj povezanosti uskrsnog otajstva Otkupljenja i otajstva Božjega milosrđa.

Na Veliki petak zauzeti smo razmatranjem Kristove muke i smrti, a na sam Uskrs radujemo se Gospodinovoj pobjedi nad svakim zlom te veličamo Božje milosrđe kao glavni motiv Otkupljenja i duboko zahvaljujemo milosrdnom Isusu za ustanovljenje svetih sakramenata po kojima se događa naše otkupljenje.

Ne možemo uistinu shvatiti sakramente – ili bilo što drugo u Crkvi – dok ne budemo razumjeli Božje milosrđe. Pobožnost Božjemu milosrđu nije tek osobna pobožnost. Ona je krovna pobožnost, POBOŽNOST nad svim drugim pobožnostima. Svaka druga pobožnost u Crkvi, svaki obred, svaka aktivnost, svaka pouka, obuhvaćeni su tim „krovom“. Sve to postoji da bi nam pomoglo shvatiti i ući u Božje milosrđe. Jednom kad shvatimo i prigrlimo Božje milosrđe, sve u našemu životu postaje smislenije, snažnije i jače mijenja naš život.

Božje milosrđe prvotna je stvarnost našega postojanja.

Jednom kad to počnete uočavati, milosrđe ćete svugdje primjećivati: na svetoj misi, u časoslovu, u Katekizmu, u Svetom pismu. (Vinny Flynn)
Poslušajmo glas Milosrdnoga i svetkujmo ovu svetkovinu, pristupimo sakramentima i primimo milosti koje nam Božje milosrđe daje, jer: „U Božjemu milosrđu svijet će naći mir, a čovjek sreću!“

Kao što je Božje milosrđe bilo strpljivo s Tomom, vjerujemo da će takvo biti i s nama.

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. Mire Tomasa prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.