Komentari ljudi koji govore kako nemaju vremena za Boga postali su kruh svagdašnji ovoga vremena. Koliko sam samo puta čuo (od ljudi koji su nezaposleni i nemaju objektivnog razloga za to) – kad god mogu, odem u crkvu nedjeljom; nemam ti ja vremena za molitvu, bavim se drugim stvarima.

Zaista, nemaš vremena?

Čini mi se da je više nego jasno to da se ovdje ne radi o vremenu, nego o prioritetima. Primjera radi, ako volim svoju djevojku, trebalo bi mi biti važno vidjeti je, čuti je, znati kako joj je. Ako je volim, kako bih uopće i mogao reći “nemam vremena za tebe”?

Kako bih s druge strane mogao govoriti, a onda sebe, a i nju uvjeravati u to da je volim, a ne pokazivati joj to djelima? Dragi čitatelju, ista analogija vrijedi i u odnosu s Gospodinom. Ako ti taj odnos s njime nije važan, naravno da nećeš moliti, jer – nemaš razloga.

Komentari ljudi koji govore kako nemaju vremena za Boga postali su kruh svagdašnji ovoga vremena. Koliko sam samo puta čuo (od ljudi koji su nezaposleni i nemaju objektivnog razloga za to) – kad god mogu, odem u crkvu nedjeljom; nemam ti ja vremena za molitvu, bavim se drugim stvarima.

Imaš druge prioritete, a na toj listi mjesta nema mjesta za Gospodina. Vjerujem da Gospodin taj tvoj popis prioriteta poštuje, jer naš Bog nije onaj koji prijeti, nešto nameće, viče, urla, kažnjava. Poštuje tvoju slobodu, poštuje tvoje odluke jer mu je stalo do tebe. No, mislim da je opravdano pitanje o kvaliteti tvoga života ako na onome što je za tebe važno nema mjesta za Boga.

Imaš druge prioritete, a na toj listi mjesta nema mjesta za Gospodina.

Ako mi je odnos s Gospodinom važan, ako iz tog odnosa crpim sav svoj smisao, pogled na sebe i ljude oko sebe, molitva će mi biti na prvom mjestu i sav moj dnevni ritam bit će prilagođen molitvi, a ne obrnuto. Nekada se toliko žrtvujemo za neke stvari, ranije se budimo, uskraćujemo si neke redovite stvari nauštrub nekog većeg dobra, a molitva? Jesmo li spremni riskirati u odnosu s Gospodinom?

“Nauči i nas moliti”

A onda dolazimo i do drugog problema. Kako i što moliti? Kako posvetiti vrijeme molitvi? Ili, možda još i bolje – kako ostati ustrajan u molitvi?

Nekada se toliko žrtvujemo za neke stvari, ranije se budimo, uskraćujemo si neke redovite stvari nauštrub nekog većeg dobra, a molitva? Jesmo li spremni riskirati u odnosu s Gospodinom?

Svi se mi često olako obeshrabrimo, a sve zbog oholosti. Mislimo da ne molimo dobro, pa odustajemo. Ako već i ustrajemo u molitvi, sve više spoznajemo svoju bijedu i grešnost, pa povjerujemo da naša molitva nema smisla. Pri tome, mislimo da smo mi ti koji smo mjeritelji uspješnosti ili neuspješnosti naše molitve.

Čini mi se da je više nego jasno to da se ovdje ne radi o vremenu, nego o prioritetima. Primjera radi, ako volim svoju djevojku, trebalo bi mi biti važno vidjeti je, čuti je, znati kako joj je. Ako je volim, kako bih uopće i mogao reći ‘nemam vremena za tebe’?

Mislim da nije važno dobro moliti, koliko je važno biti ustrajan u njoj.

Čovjek je biće odnosa. Čovjek je usmjeren na drugoga. Čovjek bez odnosa ne može živjeti jer je čovjek slika Božja. Ta se slika Božja očituje i kroz odnose, jer je Bog sam u sebi odnos.

Taj, svakodnevni odnos trebala bi biti molitva. Pri tome, ne mislim na nabrajanje “daj mi ovo, treba mi ono, dat ćeš mi još ovo..” Mislim na odnos, mislim na razgovor, mislim na povjeravanje, pouzdanje, mislim na stav slušatelja…

Hoćemo li, ako nismo krenuti u taj odnos?