Kako možemo očekivati djecu na „drugoj“ pričesti, tj. na svetima misama nakon što se „odradi moranje“ tj. Prva Pričest, kada ta djeca sustavno gledaju licemjerje „roditelja šofera“ koji ih samo iskrcaju pred crkvama diljem našega Zagreba i odu? Nikako. Bilo bi to izrazito naivno.
Na svom Facebook profilu rektor bazilike svetog Antuna Padovanskog u Zagrebu fra Ivan M. Lotar r objavio je promišljanje o sakramentu prve pričesti i masovnom odljevu iz crkve nakon pričesti.
Njegovo promišljanje donosimo u cijelosti.
Danas se, možda više nego ikada prije, govori o – ljubavi. Pričaj mi o… ljubavi. Pjevaj mi o… ljubavi. Piši, crtaj, slikaj… Svak’ ima svoju definiciju ljubavi. Kada bismo načinili anketu: koliko ljudi, toliko definicija ljubavi.
Isus je po tom pitanju vrlo jednostavan: „Ako me ljubite, zapovijedi ćete moje čuvati.“ Nema dalje. Poslušnost je znak ljubavi. Zašto? Zato što se posluhom pokazuje korak u nepoznato, neizvjesno, nesigurno. Nepoznato, neizvjesno i nesigurno sa sobom nose osjećaje straha. A ljubav izgoni i pobjeđuje strah. Samo onaj tko „ludo“ voli, zna što je spreman napraviti za onoga kojega voli. Tako je jednostavno. Od puno priče nema ništa; djela govore o ljubavi, a u Božjem slučaju: poslušnost njegovim zapovijedima, njegovim riječima.
Samo onaj tko „ludo“ voli, zna što je spreman napraviti za onoga kojega voli.
I tako se mi susrećemo s našim prvopričesnicima. Mnoštvom od 150 do 200 djece svake godine. Djeca su to trećega razreda, vrlo bistra i britka na jeziku. Pravi mali teolozi! Nevjerojatno je kako Bog jednostavnim rječnikom govori preko jezika upravo male djece. Njima je svijet jasan. Bog blizak. Čovjek shvatljiv. Ništa tu nije čudno, ali treba poznavati ponešto Staroga zavjeta da bismo znali da je to Bog i obećao. Jesu li djeca „tabula rasa“? Nadam se da razumijemo da tome nije tako. Ne, djeca nisu prazna ploča na koju ćemo nešto nasnimiti. Djeca su obilježena vlastitom genetikom, onime što su naslijedili od svojih predaka (ne nužno samo od roditelja), obilježeni su svojom okolinom (školom, slobodnim aktivnostima i Crkvom), ali dobar dio vlastita postojanja, obrazaca ponašanja, govora i mišljenja djeca te dobi stječu upravo u obitelji. Sve navedeno formira dijete, ali obitelj – tu smo svi suglasni – ima apsolutno najvažniju i najznačajniju ulogu.
Nevjerojatno je kako Bog jednostavnim rječnikom govori preko jezika upravo male djece.
Mi smo danas u ozbiljnom problemu jer ne možemo jasno niti definirati obitelj, a kamoli raspravljati u čemu ona griješi ili ne griješi; što čini dobro, a što loše. Živimo u izrazito licemjernom društvu: svi (kao) žele da im se kaže istina ili izrazi vlastito mišljenje, dokle god se to mišljenje ne kosi s njihovim, onda se to naziva nasiljem i uvredom. Mimozice i orhideje. Sve dok, naravno, ne treba „klepati“ po Katoličkoj Crkvi, onda se to zove „sloboda govora“. Prozirna demagogija. Kada sam u nekoliko navrata naglasio kako je odgovornost prvenstveno roditelja, a ne Crkve, odgoj djece u vjeri – doživio sam zanimljive, a meni osobno – izrazito smiješne reakcije odbijanja takvoga stava. Nakon što sam podsjetio spomenute pojedince na obećanje koje su javno dali Bogu i Crkvi (zajednici vjernika) na krštenju vlastitoga djeteta, nastao je muk. „A to je bilo ozbiljno?“ – ne znam. Pitajte Gospodina u trenutku kad ga sretnete i budete trebali položiti račun o odgoju svoga djeteta je li mislio ozbiljno.
Vrijeme se vratiti ne može. Trčimo, trčimo – za čime?
Kako možemo očekivati djecu na „drugoj“ pričesti, tj. na svetima misama nakon što se „odradi moranje“ tj. Prva Pričest, kada ta djeca sustavno gledaju licemjerje „roditelja šofera“ koji ih samo iskrcaju pred crkvama diljem našega Zagreba i odu? Nikako. Bilo bi to izrazito naivno. Toliko svi danas vjerujemo u važnost brige o emocijama, psihi, pa rekao bih i duši, a djela? Djela to ne govore. Djela govore kako vjerujemo u novac, poslovni (školski) uspjeh koji to nije (ocjene nisu nikakav uspjeh, a kamoli mjerilo), standarde po kojima (gotovo) nitko ne živi: u dijalektički materijalizam koji u svojoj praksi prelazi granice i samoga pobožnoga i praznovjernoga ateizma. Vrijeme se vratiti ne može. Trčimo, trčimo – za čime?
Najveći dar koji roditelj može prenijeti djetetu jest vjera…
Djeca će odrasti, postat će buntovna jer je to normalan proces autoafirmacije i emancipacije adolescentske dobi i onda ćemo – žaliti što nas nije bilo. Umjesto da smo tu, sada – s njima – u svemu. Najveći dar koji roditelj može prenijeti djetetu jest vjera, zato što je to jedina sila koja roditelje može nadživjeti sa sigurnošću da će njihova djeca biti dobri, radosni, ispunjeni i smislom vođeni odrasli! To je odgovor ljubavi utjelovljen djelima, poslušnost Kristu i vjernost danom obećanju!