Moje kolege, njih oko stotinu, koriste piratsku verziju programa za rad koji se inače plaća za svakog korisnika 400 kuna svaki mjesec, a ja koristim legalnu i plaćenu verziju. Taj program koristimo da bismo stvarali programski kod i tako, zapravo, ovisimo jedan o drugome, jer ono što oni naprave ja koristim da svoj dio posla napravim, i obratno. Kako da se postavim? Griješim li ovakvim korištenjem ilegalnih programa?

„Gospođa osjeća određenu grižnju savjesti jer surađuje i sudjedluje s njima u tome – jer to grijeh je – ti programi su nečije intelektualno vlasništvo, netko se potrudio oko njih, te ih ima pravo naplatiti.”

„Ali ova gospođa nema nikakve krivnje, dapače, ja bih preporučio da spomene to svojim kolegama i rekne im: ‘Znate, ja vam imam licencu, platila sam je, nemam piratski program’”, predložio je vlč. Vuković osvješćujući:

„Bitno je svjedočenje poštenja. Ona se ne može izdvojiti od njih, mora od nečega živjeti, ali puno je već to da ima tu svijest koju bi svi mi trebali imati.”

Zašto još uvijek nemamo blagoslovljenu vodu na ulazu u svoju crkvu? Je li to vezano uz biskupiju ili je prepušteno volji svakog pojedinačnog župnika?

„Mislim da je posrijedi čak nemar. Čim smo dobili dopis, vratili smo svi blagoslovljenu vodu. Svi. No, dvojba između blagoslovljene vode i nečinjenja ostalih vjerničkih dužnosti tu isto ima puno toga i o tome bi se dalo naširoko i nadugačko razgovarati.”

„Ima bitno, bitnije, najbitnije, a nije blagoslovljena voda najbitnija. Najbitnije je jesi li došao skrušeno na svetu misu, možeš li uopće primiti Isusa, te ako ga želiš primiti – ti ćeš ga primiti ovako ili onako – ti ćeš ga primiti.”

„Dakle, mi imamo blagoslovljenu vodu i svi je imamo, nitko je nije zabranio i ne treba tu opet biskupe petljati ili Crkvu. U toj župi je svećenik možda zaboravio, ne znam što bih rekao, ali nikakve zabrane nema. Slijedimo ono što biskupi odrede, a biskupi su i službena vlast i učiteljstvo i mi svećenici, pa i vi vjernici, dužni ste i dužni smo slušati Učiteljstvo.”

Oni imaju taj mandat u svojoj biskupiji, a i oni i mi dužni smo se voditi ključnim imperativom; spasenje duše.

Kada se ispovijedimo za vrijeme svete mise postaje li naša ispovijed uzvišenija ili je svejedno ispovijedamo li se prije, poslije ili za vrijeme mise?

“Možda bi bilo najispravnije da je ispovijed liturgijski izvan mise, jer je smisao da pratimo misu. Međutim, ljudi danas dođu na misu, a ti ih ne možeš dobiti prije – oni i povežu ako dođu primjerice na zornicu, a svećenik je u ispovijedaonici. Ne mogu baš toliko uraniti da dođu prije euharistije sat vremena, a baš danas je i Prvi petak.”

“Ljudi ipak moraju funkcionirati čitav dan i onda to jedno s drugim povezujemo. Jedno i drugo je ispravno. Možete doći i u župni ured ispovijediti se ako imate potrebu. Svećenik će izdvojiti vrijeme. Bitna je, po meni, želja kajanja koja mora prethoditi ispovijedi, a svećenik će vam dati odrješenje. Mislim da tu nema nekakve dileme.”