Hercegovački franjevac fra Tomislav Pervan u svome promišljanju za Radio Mir Međugorje osvrnuo se na današnje evanđelje. U nastavku prenosimo njegovo promišljanje.

Lk 23,35-43

Podrugivali se Isusu glavari s narodom: »Druge je spasio, neka spasi sam sebe ako je on Krist Božji, Izabranik!«

Izrugivali ga i vojnici, prilazili mu i nudili ga octom govoreći: »Ako si ti kralj židovski, spasi sam sebe!« A bijaše i natpis ponad njega: »Ovo je kralj židovski.«

Jedan ga je od obješenih zločinaca pogrđivao: »Nisi li ti Krist? Spasi sebe i nas!« A drugi ovoga prekoravaše: »Zar se ne bojiš Boga ni ti, koji si pod istom osudom? Ali mi po pravdi jer primamo što smo djelima zaslužili, a on – on ništa opako ne učini.« Onda reče: »Isuse, sjeti me se kada dođeš u kraljevstvo svoje.« A on će mu: »Zaista ti kažem: danas ćeš biti sa mnom u raju!«

Kristov naslov “Kralj” nije utjelovljenje političke ili vojne moći

Čini se da je ova svetkovina strana našem shvaćanju. Muku mučimo s naslovom “kralj”. Titula potječe iz vremena kada je kraljevska vlast imala moć, kada je rimski cezar-car vladao cijelom Europom i Bliskim istokom. Nismo odrasli pod carem i kraljem. Monarhije koje još postoje odavno su razvlaštene, njihova je funkcija više reprezentativna i folklorna. Oni su obično ukrasne figure na javnim slavljima, ali bez utjecaja u političkim odlukama.

Treba jasno razlikovati kako titula kojom se spominje Krist ne znači vanjsku, političku i vojnu silu, iako se u nekim vremenima tako shvaćala. Današnja nas svetkovina vraća u prošlo stoljeće, u vrijeme prije stotinu godina, kada se snagom vjere trebalo suprotstaviti militantnom ateizmu i krvavoj ideologiji boljševizma. Jedno je sigurno: ne smijemo uzeti Kristov naslov “Kralj” kao utjelovljenje političke ili vojne moći. To je slika drugoga reda, drukčijega utjecaja na suživot.

Isus odgovara svom supatniku u smrtnom času: “Danas ćeš biti sa mnom u raju”. To je riječ koju u duši osjećamo utješnom i dirljivom.

Svetkovina Krista Kralja jedna je vrsta tzv. političke teologije od prije skoro stotinu godina. Proglašenju svetkovine može se predbaciti anakronizam, kao neuputno je imenovati kraljeve u vremenima demokracije. No, vidjeli smo za pokopa engleske Kraljice što znači ta osoba za cijelu naciju. Nešto kao identifikacijski simbol, znamen trajanja naroda i nacije te pojedinaca u njoj. Međutim, neovisno o eventualnim ideološkim predznacima svetkovina ima svoje nutarnje opravdanje. Smještena je na kraju crkvene godine i nudi eshatološku viziju budućnosti svijeta i svemira.

Isusovi posljednji sati

Današnji evanđeoski tekst trebao bi nam dati stanoviti uvid u to. Ovo su posljednji Isusovi sati prema Lukinu opisu. Upravo je tu, u završnom razgovoru s Pilatom, nazvan kraljem, čak je takav i pred predstavnikom tadašnje jedine velike svjetske sile. Nad glavom mu stoji “Isus iz Nazareta, kralj židovski”. Kralj u svojoj nemoći. Kratke rečenice koje Isus izmjenjuje s jednim osuđenikom mogu nam dodatno pomoći. Isus odgovara svom supatniku u smrtnom času: “Danas ćeš biti sa mnom u raju” (Lk 23,43). To je riječ koju u duši osjećamo utješnom i dirljivom, čitamo li je i osjećamo li je srcem.

Što bi nama u smrtnom času značila takva riječ? U tom trenutku može to značiti kako je sav strah nestao, kako smo ispunjeni unutarnjom sigurnošću i radošću, mirom i stanjem sreće oko čega smo se trudili cijeli život, borili se, nadali i molili. To je osjećaj da čovjek stiže onamo za čime je oduvijek čeznuo, konačni osjećaj sigurnosti, biti zauvijek doma, kod kuće. Pa nismo li kao djeca učili prvu molitvu Anđelu čuvaru gdje se na kraju moli da „kad s ovoga svijeta pođem, sretno u nebo da dođem“? Čovjek osjeća: Ovdje je sila koja nas privlači, osoba koja ulijeva povjerenje. Uglavnom, to je ono što znamen i pojam raja treba značiti i poručiti. Druga riječ za to jest osovina i središte svijeta. Kada govorimo o osovini, mislimo na točku u svijetu oko koje se sve vrti i iz koje se sve određuje.

Bog je najsnažnija kritika ljudskog ponašanja, društva, uljudbe, odnosa.

Promotre li se motrišta s kojih se obrađuje tematika u čitanjima kroz tri kruga, vidimo kako su biblijski mogući razni modeli pod kojima se Krist može promatrati kao Kralj, Gospodin i Gospodar, Mesija. Pristup Isusu kao konačnom Spasitelju, kao onome u kome se očituje Božja svemoć u liku ljubavi koja se i s križa razdaje.

Isus je Božji dar ljudima

U Isusovoj se osobi i pojavi očituje ‘Božje kraljevanje’, Božja vlast. Središnja misao svega njegova navještaja jest u ‘kraljevstvu Božjem’. Objavila se dobrota i čovjekoljublje Boga našeg u Isusu (Tit 3,4), ne podvrgavanje ili gospodarenje. Božje kraljevstvo smjera prema dobroti, pravdi, istini, ljubavi, miru. Isusov se Bog brine oko čovjeka, i taj je Bog najsnažnija kritika ljudskog ponašanja, društva, uljudbe, odnosa. Božje se kraljevstvo očituje u miru i međuljudskim normalnim komunikacijama, a cjelokupni Isusov život proslava je i svetkovanje samoga Boga.

Isusov je život uprizorena praksa Božjeg kraljevstva. On je sam u osobi prispodoba kraljevstva. Služi, ponizan, otvoren, prihvaća sve. On je Božji dar ljudima. Krist je Kralj ondje gdje se vrši Božja volja, sluša Božja riječ. I zato je put Crkve kroz povijest put poniženja, stradanja, patnje, križa. Put nasljedovanja Isusa.

Nije potrebno riječima očitovati Krista kao Kralja, već mu pružiti u svome životu šansu da zaživi. To će se dogoditi po ljubavi, služenju, pravičnosti. Zato je ova svetkovina ujedno svetkovina promjene i obnove svijeta i odnosa u njemu. Ona je žalac u tkivu uhodanih struktura, poticaj za hod naprijed gdje je Isus gospodar povijesti.

Potrebno je planetarnom pesimizmu suprotstaviti iskustvo Novog zavjeta

Stoga je potrebno prenijeti svetkovinu i vjeroispovijed kakvu imamo u Poslanici Kološanima u kozmičke protege. U nesigurnostima života, u vremenima kad se urušava sve postojeće, potrebno je imati temelj, oslonac koji nosi i drži sve. Svijet nije izručen silama kaosa. Stoga moramo promatrati svetkovinu i kontekstualno, u sveukupnom surječju. Naime, svijet, i onda a i danas, ljudi su u situaciji kad iznova moraju biti preispitati i osigurati svoje iskone i temelje.

Iskustva lomnosti, krhkosti, prolaznosti, upitnosti svijeta i egzistencije donose sa sobom pitanja glede početka početaka, temelja temelj, glede izvornog plana Božjeg s ljudima. Zato je u životnim ugroženostima jedini primjereni kontekst promatrati raspetog Nazarenca kao onog koji je prije svakog stvorenja, u kome sve opstoji, koji svojom moćnom riječju drži i nosi sve. Smiona je to izjava glede istinskih sila i moći svijeta.

Današnja se situacija dade usporediti s onom u Poslanici Kološanima. Danas su mnogi rekli, suočeni s tolikim nečovještvima, ‘zbogom’ Bogu, kršćanstvu, izgubili životnu središnjicu, vlastito ja. Svijet je postao predmetom empirijskih znanosti, prepun svemirskih himera, posvuda vlada zakon džungle i smrti. Potrebno je planetarnom pesimizmu suprotstaviti iskustvo Novog zavjeta.

Postoji sila koja nosi sve, koja nije ovisna o ljudskom razumu. Svemir kao apstrakcija ne postoji. Postoji Božja sila, Božje stvorenje.

Nobelovac, prirodoznanstvenik i filozof Carl Fr. von Weizsäcker u svome tumaču ovog mjesta iz Poslanice Kološanima veli: “Svijet je duhovan. Pomirenje u Kristu Isusu jest prijelaz iz neprijateljstva u prijateljstvo. U svijetu vlada konflikt, borba za prevlast. Nemoćni Krist je krvlju svoga križa okrenuo čovjekov odnos prema Bogu od neprijateljstva prema prijateljstvu. Potrebno je to uočiti… Tvoriti mir u Duhu”.

On jasno veli koje bi to snage morale gospodariti svijetom. Suvremena nas znanost uči poniznosti i skromnosti. Slušamo ovih dana i laureate Nobelovih nagrada s područja fizike, kemije, astronomije, i svi uglas svjedoče kako mora postojati Um, Bog, koji ravna svime. Svatko je od nas jedinstven i jedincat, svatko ima svoju ulogu u svemiru, ma kako se on sam sebi činio neznatnim. U svemiru ne postoje statisti. Svemir je daleko više od skupa elektrona, atoma, kvazara, galaksija. On je daleko više od prostora i vremena. Postoji sila koja nosi sve, koja nije ovisna o ljudskom razumu. Svemir kao apstrakcija ne postoji. Postoji Božja sila, Božje stvorenje, Bog koji nosi sve. Bog koji je Ljubav.

Kršćanin se pouzdaje u riječ izgovorenu prije njegove riječi, u smisao koji postoji u svemu prije nego on počne misliti, u jedno “Alfa” koje nije bezimeno, već nosi posve konkretno lice te za sobom nužno povlači i završnicu “Omega”. Onu koja sve nosi svojom moćnom riječju!