Duhovna asistentica u Zavodu za dječju onkologiju i hematologiju “Dr. Mladen Ćepulić” u Zagrebu s. Antonija Grubišić svoje je poslanje sažeto opisala u konkretnom susretu s jednom oboljelom djevojčicom: “Tiho sam molila za nju i odjedanput je skočila iz kreveta, iako nije pričala, jer nije mogla.

Djevojčica je bila toliko slaba, samo me zagrlila oko vrata i kratko izgovorila: ‘Isuse, dođi po mene!’.

Morala sam to prenijeti majci, da majka zna djetetove posljednje riječi. Majka me pitala: ‘Jeste li Vi nečim izazvali baš te njene riječi?’ ‘Ne, dijete je šutjelo, zapravo nije moglo govoriti. Ja sam samo molila.’ Djevojčica je kasnije skočila i zagrlila mamu i mene izgovorila iste riječi i to je bio kraj govora, ali dijete je izgovorilo ono što je željelo. Željelo je ići k Isusu i trebamo ih pustiti kad dođe njihovo vrijeme”, zaključila je s. Antonija.

Dr. Josip Bošnjaković, s. Antonija Grubišić, vlč. Josip Đurin i Tanja Maleš

Svećenik i psihoterapeut doc. dr. sc. Josip Bošnjaković pojasnio je zašto je važno i kako se odrasle, ali i djecu, može i treba pripremiti za susret sa smrću dragih osoba: “Mislim da je moguće se pripremiti za taj trenutak. Jučer smo obilježavali Dušni dan, prekjučer Sve svete. Vjerujem da su mnogi roditelji, što je zaista pohvalno, poveli svoju djecu na groblje da vide gdje završava tijelo neke osobe.

Zaista mislim da govor o smrti može obogatiti naš život.

Moguće je pripremati se za to od samoga trenutka rađanja, da se govori o tim trenucima i kako tada možemo reagirati, koji sve osjećaji to prate. Možemo o tome govoriti u školi, ne samo na vjeronauku, nego zašto ne bismo govorili o tome i na biologiji, u procesu rađanja, rasta i umiranja?”, zapitao se dr. Bošnjaković.

Poslanje svećenika je uvijek biti ljudima na raspolaganju

Odgojitelj u Nadbiskupskom bogoslovnom sjemeništu u Zagrebu vlč. Josip Đurin često obilazi male bolesnike na onkološkim odjelima, donoseći im sakramente i pružajući utjehu: “Naše poslanje je biti ljudima na raspolaganju, razgovarati s roditeljima, ponuditi im priliku za ispovijed i poslušati njihova pitanja i promišljanja. Jednostavno, pustiti njih da govore jer često nemaju prilike s kime te stvari podijeliti. Nama se tu otvore i tu imamo predivna iskustva. A djeci treba pristupiti na njihov način, donijeti neku sitnicu, poigrati se s njima, našaliti se s njima zajedno se pomoliti. Obično kažem da Gospodin vidi da je u sobi dobra ekipa i dobro ozračje. Tada se otvore, nasmiju i uglavnom nemam problema približiti im Gospodina.”

Svjesni smo da nemamo odgovore na sva pitanja, ali znamo da kroz smrt više ne idemo sami.

Međutim, lako je to reći dok čovjek nije u tom trenutku. Ali vjerujem da je u tom trenutku Krist prošao kroz to i od tog trenutka otvorio je kanal utjehe i nade. Kroz taj ‘kanal’ tada idemo s povjerenjem, zajedno s drugima, pa možda i samo držeći se za ruku. Ne, nemamo odgovor na pitanje zašto Bog dopušta tešku bolest malenom djetetu. Ali Bog kasnije, u životu, pokazuje koliko je to iskustvo promijenilo možda i deset drugih života, donoseći nešto sasvim drugo. Zato nijedan život Bogu nije izgubljen”, naglašeno je u emisiji koju možete i poslušati ovdje.