Korisnici društvenih mreža rado posjete profil karmelićanina br. Jakova Milića koji ih svojim razmišljanjima potiče na kršćanski rast. Brat Jakov od Križa inače je liječnik, a ove jeseni zaređen je za đakona Hrvatske karmelske provincije svetog oca Josipa. Na Facebooku je promišljao o pitanjima koje je imao prije ređenja i je li na njih pronašao odgovre. Njegovo promišljanje prenosimo u cijelosti.

I dalje vidim da nisam dostojan biti u samostanu, da nisam sposoban biti svećenik

Čitao sam svoja razmišljanja iz novicijata ovih dana. Vidio sam svoju zbunjenost Božjim odabirom. Odabirom mene. Vidio sam sebe jednom nogom vani, očekujući kad ću spoznati da sam fulao znakove za koje sam mislio da mi Bog šalje, ili kad će Bog skužiti da je krivo odabrao. Vidio sam razinu nepovjerenja prema sebi, vidio sam da nisam dostojan biti u samostanu, da nisam sposoban biti svećenik, da nisam zaslužio sva dobra koja mi je Gospodin nudio. I evo me. Zaređenog.

Foto: Zagrebačka nadbiskupija

I dalje osjećam nepovjerenje prema sebi. I dalje vidim da nisam dostojan biti u samostanu, da nisam sposoban biti svećenik, da ne zaslužujem sva dobra koja mi Gospodin daje. Ipak, evo me. Zaređenog. Otada dosad, promijenilo se samo jedno: shvatio sam da nisam važan ja u cijeloj ovoj priči. Nisam važan ja koji bih trebao biti savršen. Nisam važan ja koji bih trebao biti dostojan života u samostanu. Nisam važan ja koji bih trebao biti sposoban biti svećenik. Niti sam važan ja koji bih trebao zaslužiti dobra koja mi Gospodin želi dati.

Reći će mi što mi je govoriti kad budem trebao govoriti

Promijenilo se to što sam shvatio da je Božja milost dovoljna. Božja milost odabire lude ovoga svijeta. Božja milost oprašta grešnicima. Božja milost liječi bolesne. Božji glas progovara po sakramentima. Shvatio sam da je Bog taj koji će mi dati što mi je potrebno. Mojsije nije znao govoriti. Bog ga je naučio. Naučit će i mene ako mi bude potrebno. Petar je molio Gospodina da ode od njega jer je grešan čovjek. Bog mu je dao što mu je bilo potrebno da ga učini svetcem. I meni će.

Foto: Zagrebačka nadbiskupija

Mariju Magdalenu su opsjedali zlodusi. Bog ju je izliječio. I mene će, ako mi to bude potrebno da vršim ono na što me poziva. Toma je sumnjao. Bog mu je dao da gurne prste u njegove rane da povjeruje. I meni će dati ono što mi bude potrebno da mi vjera ne malakše ako mi tame postanu preduboke. Ne treba mene Bog da budem pametan i da govorim nešto svoje, nije On otišao na godišnji. Reći će mi što mi je govoriti kad budem trebao govoriti.

Nisam savršen, ali krećem. Idem dati sve što mogu. Idem. Pa nek’ se spotaknem koji put

Ponovit ću zaključak jednog mog starog statusa: znači li ovo da se osjećam dovoljno spremno, dovoljno formirano, dovoljno sveto, dovoljno stabilno, dovoljno zrelo da budem sve ono što će se tražiti od mene? Ne. Hoću li mucati kod propovijedi, hoću li se znojiti od treme, hoću li stidljivo gledati u pod u javnosti zbog svoje introverzije, hoću li nekad previše iskreno reći nešto što mislim i time povrijediti onoga koji bude tražio moju pomoć, hoću li zaboraviti učiniti nešto što bih trebao učiniti? Hoću.

Idem. S Božjom pomoć… I vašim molitvama

I sigurno će mi nešto nekad ispasti iz ruke, i neću znati okrenuti pravu stranicu liturgijskih knjiga, i zaboravit ću neku molitvu koju sam molio toliko puta prije toga. I dobro. Neće zbog toga Bog biti manje Svet. Neće zbog toga On biti manje voljen u svijetu. Neće zbog toga slava koju Mu dajem biti išta tiša. Nisam savršen, ali krećem. Idem dati sve što mogu. Idem. Pa nek’ se spotaknem koji put. I po tim će krivim crtama On pisati ispravno. Upravo mi je ovo i rekla jedna draga osoba nedavno: da sam ja kriva crta po kojoj Bog piše ispravno u njezinu životu. Malo me štrecnulo čuti da sam “kriva crta”, ali sam sada neizmjerno sretan i zahvalan, jer nisam ja u centru.

Važno je da On piše ispravno, jer da nema moje krive crte, u životu te osobe ne bi mogao pisati kako sada piše. Idem. S Božjom pomoći… I vašim molitvama.