Ovo je učenik što ovo napisa i njegovo je svjedočanstvo istinito. (Iv 21, 24)

Liturgija dana (23. svibnja):

Prvo čitanje:
Dj 28,16-20.30-31
Osta u Rimu propovijedajući kraljevstvo Božje.

Kad uđosmo u Rim, Pavlu su dopustili stanovati zasebno, zajedno s vojnikom koji ga je čuvao.
Nakon tri dana sazva on židovske prvake. Kad se sabraše, reče im: »Ja, braćo, ne učinih ništa protiv naroda ni običaja otačkih, a ipak me okovana u Jeruzalemu predadoše u ruke Rimljana. Oni me nakon istrage htjedoše pustiti jer nije na meni bilo ništa čime bih zaslužio smrt. Kako se Židovi tome opriješe, bio sam prisiljen prizvati se na cara; ne dakle stoga što bih imao bilo za što tužiti svoj narod. S toga dakle razloga zamolih vidjeti vas i obratiti vam se jer zbog nade Izraelove nosim ove verige.«
Pavao osta pune dvije godine u svom unajmljenom stanu gdje je primao sve koji su dolazili k njemu, propovijedao kraljevstvo Božje i naučavao o Gospodinu Isusu Kristu sa svom slobodom, nesmetano.

Psalam:
11,4-5.7
Čestiti će gledati lice tvoje, Gospodine.

Gospodin je u svom svetom Hramu,
Gospodin na nebeskom sjedi prijestolju.
Oči njegove motre,
vjeđama proniče sinove ljudske.

Gospodin proniče pravedna i nepravedna,
iz dna duše mrzi silnika.
Pravedan je Gospodin i pravednost ljubi,
čestiti će gledat lice njegovo.

Evanđelje:
Iv 21,20-25

U ono vrijeme: Petar se okrene i opazi da ga slijedi onaj učenik kojega je Isus ljubio i koji se za večere bijaše privio Isusu uz prsa i upitao ga: »Gospodine, tko će te to izdati?« Vidjevši ga, Petar kaže Isusu: »Gospodine, a što s ovim?« Odgovori mu Isus: »Ako hoću da on ostane dok ne dođem, što je tebi do toga? Ti idi za mnom!« Stoga se pronese među braćom glas da onaj učenik neće umrijeti. No Isus nije rekao: »Neće umrijeti«, nego: »Ako hoću da on ostane dok ne dođem, što je tebi do toga?«
Taj učenik za ovo svjedoči i ovo napisa. I znamo da je istinito svjedočanstvo njegovo. A ima još mnogo toga što učini Isus i kad bi se sve redom popisalo, sav svijet, mislim, ne bi obuhvatio knjiga koje bi se napisale

Izvor: Hrvatski institut za liturgijski pastoral

Riječ Božju tumači dr. Đurica Pardon:

Nalazimo se u svetom vremenu iščekivanja Duha Svetoga. Dan uoči svetkovine Duhova prilika je još jednom promisliti temelje naše vjere. Evanđeosko čitanje nas poziva da kvalitetnije osluškujemo Kristove upute za naš osobni vjernički život i za život Crkve.

Nakon što je Isus Petru navijestio mučenički kraj i ponovno ga pozvao: „Idi za mnom“, pozornost se usmjeruje na drugo pitanje.

Petar se, iznenada, brine za sudbinu svoga bliskog prijatelja. Ovo pitanje izgleda vrlo dirljivo i prijateljskim osjećajima nadahnuto.

Međutim, to što Petra zanima što će biti s drugim učenikom nije bilo bezazleno kao što na prvi pogled izgleda. Ovo pitanje otvara čitavu problematiku s kojom se susretala Prva Crkva. Na kraju prvog stoljeća zajednica vjernika se nalazi pred velikim problemom: Petar je mučenički umro, a Ivan je, čini se, živio s njima u dubokoj starosti. I

Isusov odgovor rješava ovu dilemu i uspostavlja osnove za razumijevanje osobnog kršćanskog poziva.

Isus odgovara Petru: „Ako hoću da on ostane dok ne dođem, što je tebi do toga? Ti idi za mnom!“

U Isusovom odgovoru podcrtava se činjenica da je poziv svakog vjernika osoban i drugačiji. Svakom vjerniku je upućena zadaća da nas svoj način ide za Kristom.

Petar je imao proći putem mučeništva i nositi pastirsku odgovornost vođenja i upravljanja Crkvom. Ivanovo poslanje i služba očitovala se u dugotrajnoj prisutnosti i svjedočanstvu svoje vjere kroz pisanje knjiga o Isusovom djelovanju i o životu Crkve. Evanđelist zaključuje knjigu svojih svjedočanstva primjedbom da je Isus učinio još mnoga druga znamenja koja on nije mogao zapisati. Kristova djela o kojima je trebao Ivan pisati i svjedočiti toliko su velika i mnogobrojna da, kad bi se sva zapisala, ni sam svijet ne bi mogao obuhvatiti te knjige.

Riječ Božja koju je svjedočio Isus je neiscrpna, ali je djelovanje Duha koje predstoji nakon Isusova odlaska i danas živo i trajno govori vjernicima.

Često se i mi nađemo u zamci Petrove znatiželje o drugima.

Okrećemo se oko sebe u crkvi i pitamo zbog čega netko ima onaj dar, a ja ne? Zašto ja nosim ovaj križ, a netko drugi prima blagoslov za blagoslovom. Uspoređujemo naše duhovne puteve, naše darove, naše uloge u društvu i Crkvi s ulogama, životnim putevima i darovima drugih vjernika. Takva pitanja često nisu korisna, jer nas odvlače od prepoznavanja vlastitih odgovornosti u uvode u opasnost uspoređivanja, zavisti i nepotrebne znatiželje. Mnogi vjernici ne žive svoj život, nego neprestano promatraju i mjere tuđi. Time se otvara put zavisti, nesigurnosti i površnosti.

Isus i nas danas nježno prekorava: Što je tebi do toga? To nije tvoja briga!

Poziv je to da primijetimo kako je naš život i poziv jedinstven i sasvim osoban. Naš životni put ne može se graditi na uspoređivanju s drugima. Mi smo pozvani svatko ići za Isusom na svoj način. Vjernost vlastitom pozivu važnija je od znanja o tuđem putu.

Na dan Pedesetnice Duh Sveti dijeli različite darove onako kako on hoće. Svi darovi Duha svetoga su različiti, ali su svakom pomazaniku dani za izgradnju jednog Tijela Kristova – Crkve.

Zadaća onih koji su primili darove Duha nije nadmetanje, nego poslušnost Kristu koji nas poziva da na svoj način pokažemo vjernost i ljubav prema njemu. Petar je izvršio svoje osobno svjedočanstvo, ali je svoju službu predao svojim nasljednicima.

Rimski biskupi, nasljedovatelji petrovske službe i danas vrše Kristovo poslanje svaki na svoj način. Ivan je završio knjigu evanđelja, ali je Crkvi ostavio nepotpun Isusov životopis da sve nas podsjeti kako evanđelje nije zatvorena arhivska knjiga, nego knjiga svjedočanstva koja se nastavlja pisati vjerničkim djelima kroz čitavu povijest postojanja Crkve. Svjedočanstva koja još nedostaju u povijesti svjedočenja evanđelja pozvani su pisati svi vjernici svojim autentičnim životima nadahnutim Kristovom riječju.

Evanđelist nas upozorava na još jednu opasnost koja nas može omesti u vjerničkom životu. Govori se da je među tadašnjim vjernicima nastala glasina da učenik kojega je Isus ljubio neće umrijeti. Ivan vrlo trezveno ukazuje da takvo što Isus nije rekao. To je važna napomena.

Događa se da u vjerničkim zajednicama dođe do polurazumijevanja, pobožnih glasina, čudnih posvjedočenja i krivih tumačenja. Radi toga Ivan na kraju svoga evanđelja upozorava da autentično i istinito svjedočanstvo mora biti precizno i točno. Ova pouka vrijedi i danas.

Često se dogodi da razne necjelovite informacije obojane snažnim emocijama zamute istinu i budu uzrokom zastranjenja. Ova nas napomena uči odgovornosti prema riječi koju izgovaramo kao svjedočanstvo svoje vjere.

Ni Ivanovo svjedočanstvo nije definitivno i svobuhvatno. Tako ni svjedočanstva vjernika ne smiju smatrati krajnjima i apsolutnima. Svako svjedočanstvo vjere svakoga vjernika uvijek je nesavršeno i nepotpnuno, uvijek dopunjivo i proširivo, dano drugima da ga usavrše i provedu na svoj način.

Krist po svome Duhu ne prestaje djelovati u svakom vjerniku, a Crkva ne prestaje učiti slušati i svjedočiti.

Uoči dana silaska Duha Svetoga usmjerimo svoj pogled prema Kristu. On nas upućuje da uočimo svoj osobni poziv kao vlastitu zadaću svjedočenja koju jedino mi možemo ostvariti.

Ne gledajmo ni lijevo ni desno, ne procjenjujmo tuđe staze i načine vjerničkog života, nego slijedimo Kristov poziv: „Ti idi za mnom.“