Na svetkovinu sv. Josipa iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije prenosimo propovijed preč. Josipa Ivešića, svećenika Đakovačko-osječke nadbiskupije, dekana Đakovačkog dekanata i župnika župe Dobroga Pastira u Đakovu. Preč. Ivešić u propovijedi, između ostalog, pita: "Kako često ja danas pronalazim i prihvaćam volju Božju u svome životu? Jesam li spreman odustati od svojih snova za sebe, za svoje dijete, svoju obitelj, da bi se u potpunosti ostvarila Božja volja? "
Biti otac ili majka nešto je najljepše u životu, i jedno vrlo posebno iskustvo. Tako barem svjedoče oni koji su to iskusili. Stari zavjet nikako ne može zamisliti sreću bez djece (potomstva), niti veću nesreću od one biti bez djece. „Evo: sinovi su Jahvini dar, potomstvo je njegova nagrada“ (Ps 127,3).
Iako današnje vrijeme, nažalost, premalo i sve manje cijeni i poštuje dostojanstvo ljudskoga života, ipak i današnji čovjek čezne za potomstvom. U razgovoru s djecom i mladima, danas će se, Bogu hvala, redovito čuti: jednoga dana želim imati svoju obitelj i djecu.
Možemo zamisliti da je na isti način razmišljao i sv. Josip. Odrastajući u svome obiteljskome domu, gledao je u svoju budućnost. Izučio je stolarski zanat kako bi jednoga dana svojim radom uzdržavao svoju obitelj. Kao svaki mladi čovjek, i sveti Josip imao je svoje snove. U njegove snove ulazi Bog. „Dok je on to snovao, gle, anđeo mu se Gospodnji ukaza u snu…“ (Mt 1,20). Bog ima druge planove i drukčije od Josipovih. Bog mu progovara da se ne treba bojati odustati od svojih snova da bi se prihvatio Božji plan. U životu je možda i najteže odustati od svojih snova, planova, želja… Ali Gospodin koji puta baš to od nas traži.
Jesam li na to spreman? Imam li snage? Josip je očito bio duhovno jak čovjek. Imao je on i drugi plan kako riješiti problem koji mu se u životu dogodio: njegova zaručnica Marija našla se trudna prije negoli će se oni sastati. Josipov je plan bio da je potajice napusti (usp. Mt 1,19). Ipak, nije to učinio. Mada se to činilo sasvim prikladnim rješenjem. Eventualna krivnja zbog razvrgavanja braka pala bi na Josipa, Marija bi bila pošteđena kazne (kamenovanja) i na koncu bi se sve relativno dobro završilo. No, Josip je, prije svega, bio muž pravedan.
Biti pravedan, u biblijskome smislu, ne znači provoditi neki surovi zakon i pravdu, ne gledajući na konkretnog čovjeka. Biti pravedan znači gledati Božjim očima. Jer jedino je Gospodin pravedan (usp. Sir 18,2) i njegova pravda ostaje dovijeka (Ps 111,4). Božja je pravednost uvijek prožeta milosrđem, koje je preduvjet ljudskog spasenja.
U ostvarivanju svoga spasenjskog plana za čovjeka, Bog traži suradnju svetoga Josipa. Marija, Josipova zaručnica, rodit će sina, a „ti ćeš mu nadjenuti ime Isus jer će on spasiti narod svoj od grijeha njegovih“ (Mt 1,21). Da bi se sve to ostvarilo, potrebna je snažna Josipova vjera. Potrebna je Abrahamova vjera, koja ga na koncu čini pravednim pred Bogom: „U nadi protiv svake nade povjerova Abraham… Zato mu se i uračuna u pravednost“ (Rim 4,18.22). Josip ima to i toliko povjerenje u Gospodina. Zato ga Sveto pismo i naziva mužem pravednim pred Bogom. On prihvaća i čini ono što Bog od njega traži te gleda svoj život i ljude oko sebe Božjim očima. Čak i činjenicu da će biti bez tjelesnog potomstva ne doživljava kao Božju kaznu ili vlastiti neuspjeh, nego kao ostvarenje Božje volje za njegov život.
Kako često ja danas pronalazim i prihvaćam volju Božju u svome životu? Jesam li spreman odustati od svojih snova za sebe, za svoje dijete, svoju obitelj, da bi se u potpunosti ostvarila Božja volja? Koliko se više bude ostvarivala Božja volja u mome životu, toliko će se po meni ostvarivati u sredini u kojoj živim, pa i u čitavome svijetu.
Molimo da nam sveti Josip isprosi snažnu vjeru kojom ćemo omogućiti Bogu da djeluje u nama i po nama. Neka nam primjer svetoga Josipa pomogne u življenju Božje pravednosti, kako bismo i mi bili pravedni pred Gospodinom. Svetkovina svetoga Josipa potiče nas na molitvu i za naše obitelji (i one bez tjelesnog potomstva), za naš narod i domovinu (sveti Josip zaštitnik je naše domovine od 1687. godine).
Po njegovu zagovoru, neka se i na nama ostvaruju riječi Svetoga pisma iz današnjeg psalma: „Tvoje potomstvo održat ću dovijeka, za sva koljena sazdat ću prijestolje tvoje“ (Ps 89,5). Imali ili ne imali tjelesnoga potomstva, duhovno smo potomstvo Gospodinovo, te se po nama ono nastavlja do u vječnost. Bio nam sveti Josip uzorom i zagovornikom!
Uz dopuštenje uredništva, propovijed preč. Josipa Ivešića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.
