Radikalnost u življenju četiriju zavjeta – siromaštva, poslušnosti, čistoće i služenja siromašnima – odrednica je koja obilježava sve službe na koje je s. Ivana Karavanić bila poslana diljem Italije do prošlogodišnjega povratka u rodni grad i mjesto gdje je započela svoju redovničku formaciju. Dolazak u Zagreb nakon tri desetljeća kod nje je izazvao veliku radost jer opet je koračala ulicama u kojima je provela mladost, bila u parkovima u kojima se igrala, prolazila kraj Hrvatskoga narodnoga kazališta u kojem joj je bila zaposlena majka, prenosi portal Susret.net.

Naučila životnu lekciju

Zagrebačke godine u vrijeme odrastanja i obiteljsko ozračje ostavili su poseban trag na nju i bile su ključne za odluku o odlasku u samostan. “Rođena sam 1954. godine i odrasla na Jelačićevu trgu, u katoličkoj obitelji koja je ne samo prakticirala vjeru, nego je i radosno živjela. U nas je liturgijska godina bila glavni ritam godine, slavili smo blagdane, molili krunicu, čitali Sveto pismo. Moji su roditelji nakon Drugoga vatikanskoga koncila često za stolom znali diskutirali o crkvenom učiteljstvu, kako ga primijeniti, slušali su Radio Vatikan, bili su u dobrim odnosima s mnogim redovnicima i svećenicima koji su nas posjećivali”, svjedoči s. Ivana, koja je u takvoj atmosferi zajedno s još dvije sestre i jednim bratom od roditelja naučila životnu lekciju: poštivati svakoga čovjeka i pomagati siromasima.

Isus u tabernakulu i tišina duboko su me privlačile i često sam odlazila u kapelicu sama.

Već kao djevojčica od 11 godina s. Ivana osjetila je privlačnost prema redovničkom životu. Bilo je to u samostanu karmelićanka Božanskoga Srca Isusova na Vrhovcu, gdje je kraće vrijeme stanovala kada im se majka razboljela, a otac bio na specijalizaciji u Švicarskoj. “Isus u tabernakulu i tišina duboko su me privlačile i često sam odlazila u kapelicu sama. Način života karmelićanka, jednostavnost i svetost toga ambijenta dirnula mi je srce. Mislim da me Bog tada prvi put pozvao, ali ja nisam to još razumjela i mislila sam da je to moja fantazija.”

Poticaj za redovničko zvanje dobila sam kada sam vidjela prve narkomane u mojoj glazbenoj školi.

Ubrzo nakon toga doživjela je iskustvo koje je snažno obilježilo njen daljnji život. “Poticaj za redovničko zvanje dobila sam kada sam vidjela prve narkomane u mojoj glazbenoj školi. To su bili mladići i djevojke, među najboljim đacima, inteligentni i slobodni ljudi, izgledali su uvijek jako dobri, ali onda sam uvidjela kako iz dana u dan propadaju i sve su manje bili osobe koje sam poznavala. To me duboko dirnulo, pitala sam se što ih je na to natjeralo, kako da im pomognem, a da me ne povuku u svoje vode. Otkrila sam tugu koju nikada nisam upoznala. I moja je obitelj imala poteškoća s komunistima, ali ja sam bila sretna. Razgovarajući s njima, shvatila sam da mi vjera daje puno više nego što imaju oni i pustiti ih da se sami bore s tim problemom činilo mi se nekršćanski”, kaže misionarka ljubavi.

Europljanka u sariju

Tada je, kako svjedoči, počela dublje moliti i tražiti odgovor od Boga, mnogo je čitala o liječenju ovisnika i odlučila nekoliko ljetnih mjeseci tijekom 1972. i 1974. godine volontirati u Amsterdamu u eksperimentalnim zajednicama za liječenje ovisnika. I tamo se dogodio odlučujući susret: “Zadnjih dana u Nizozemskoj doživjela sam osobni susret s Isusom u jednom narkomanu, shvatila sam da je razapet u njemu i koliko žeđa za tom dušom i za mnom. To je bio neobičan razgovor, u kojem kao da mi se otvorio novi svemir. Isus mi je dao do znanja da ga moram nositi baš takvima, koji su najizgubljeniji, duhovno i moralno. Što je duša ranjenija i bolesnija, njemu je draža i za njom sve više žeđa. U tom susretu shvatila sam da Bog želi nešto više i dublje od mene.”

Zadnjih dana u Nizozemskoj doživjela sam osobni susret s Isusom u jednom narkomanu, shvatila sam da je razapet u njemu i koliko žeđa za tom dušom i za mnom.

Shvatila je da život želi posvetiti služeći i pomažući upravo marginaliziranima, iako do tada nije čula za misionarke ljubavi i Majku Tereziju. Prvu informaciju o toj družbi s njom je podijelila majka koja je u časopisu “Radosna vijest” čitala o djelovanju Majke Terezije u Indiji, na što je Ivanka samo odmahnula rukom komentirajući: “Još jedna Europljanka u sariju.” Ali ubrzo je prepoznala vrijednost i autentičnost poziva te žene čitajući knjigu o. Jurja Gusića “Majke odbačenih”, a onda joj je susret uživo s Majkom Terezijom u samostanskoj crkvi u Frankopanskoj ulici potvrdio da ima zvanje. Kao važan dio formacije za svoje redovničko zvanje, dok još nije stupila u samostan, s. Ivana ističe susrete i kateheze koje je pohađala kod prof. Tomislava Ivančića.

Godine 1980. redovničku formaciju započela je u Zagrebu, a nakon šest mjeseci uslijedili su postulatura i novicijat u rimskoj četvrti baraka Tor Fiscale. Tamo su učili kako prići Romima, kako raditi s njihovom djecom, kako susretati prosjake, kako se o njima brinuti, a nedjeljom je zajednica od sedamdesetak kandidatica odlazila u bolnice onima koje nitko nije posjećivao. Pohodili su i zatvore, siromašne obitelji, skupljali djecu i vodili ih na misu.

Zapadnjačko siromaštvo

U te je četiri godine, do polaganja prvih zavjeta 1984. godine, upoznala dublji smisao karizme misionarka ljubavi koji se ne iscrpljuje samo u pomaganju siromašnima. O tome kaže: “Naša karizma temelji se na tome da najsiromašniji u našem služenju njima u osnovnim stvarima – poput pranja, čišćenja, hranjenja i njegovanja – otkriju ljubav Božju prema njima. U našim konstitucijama stoji da čovjek nije toliko gladan kruha koliko ljubavi, poštovanja, prepoznavanja ljubavi. Uz odjeću, hranu, higijenu, čovjeka treba obući u milost Božju, u dostojanstvo koje je izgubio. Shvatili smo da naša karizma nije samo služiti najsiromašnijima, ići u misije, nego taženje Isusove žeđi za spasenjem i za posvećenjem duša.” Prepoznala je to vrijeme kao pripremu za rad protiv “zapadnjačkoga siromaštva”, željela je pomagati duhovno siromašnima, socijalno, moralno i psihički ranjenima, svjesna svih izazova koje nosi ta zadaća.

Prva joj je postaja u redovničkom služenju bila Skoplje, a onda je sljedeće dvije godine katehizirala djecu u Odri i Novom Zagrebu te je poslana u Italiju. Prošla ju je uzduž i poprijeko: od Sicilije gdje je radila sa zatvorenicima preko Firenze u kojoj su joj bili povjereni mali Romi koje su nastojali školovati i vjerski formirati do boravka u kući Tor Bella Monaca i Primavalle u Rimu u kojima je radila s trudnicama.

Tu sam najviše na djelu vidjela Božje milosrđe i ljubav: bilo je krasnih promjena, i iako fizički oštećeni, mnogi su postali dar župnoj zajednici i obitelji, postali su izvor milosti drugima, bili su anđeli čuvari jedni drugima.

Iz dugogodišnjega iskustva rada s ljudima nosi mnoge uspomene: “Mi smo prilazili takvim skupinama na ulici, nalazili smo ih posvuda. Pokušavali smo se sprijateljiti s njima, nagovoriti ih da promijene dotadašnji način života, pronađu cilj. Ali ne moraliziranjem, nego tako da osjete ljubav Božju za njih i da su dar čovječanstvu, da mogu izići iz teške situacije ako to žele. Tu sam najviše na djelu vidjela Božje milosrđe i ljubav: bilo je krasnih promjena, i iako fizički oštećeni, mnogi su postali dar župnoj zajednici i obitelji, postali su izvor milosti drugima, bili su anđeli čuvari jedni drugima.”

Vesela i poletna

Prije tri godine završila je “talijansku priču”, poslana je u Njemačku, ali na kratko jer je zbog bolesti ponovno došla u Zagreb. Sada osjeća nastavak svoje misije, povjerena joj je briga u pučkoj kuhinji, ali i radi sa ženama koje su kod sestara u Jukićevoj ulici na dnevnoj i noćnoj brizi. “Najviše sam s našim mladima iz prebivališta, individualna briga moja je zadaća. Da ih saslušamo, da vidimo što je srž njihova problema, da ih uputimo. S tim najponiznijim služenjem, čineći male stvari s velikom ljubavlju, možemo ući u njihovo srce i uprisutniti djelotvornu brigu – nježnu ljubav Božju koja žeđa za njima”, zaključuje živahna, vesela i poletna redovnica.