“A Bog svake milosti, koji vas pozva na vječnu slavu u Kristu, on će vas, pošto malo potrpite, usavršiti, učvrstiti, ojačati, utvrditi.” (1 Petrova 5,10).

Kada je Isus umro na križu, uništio je grijeh. Njegovom smrću mi smo spašeni. Iako ćemo možda morati patiti u ovom životu, ako ustrajemo do kraja, On će nas nagraditi vječnim spasenjem. Kao vjerni Kristovi sljedbenici, moramo svakodnevno uzimati svoj križ, kao što nas je On poticao. Možemo ga prihvatiti na mnogo načina, od kojih se neki mogu činiti veličanstvenima, a drugi ne. Ipak, svi vjerno nošeni križevi ugodni su našem Gospodinu, piše Edward Kervin s Catholic Exchange.

Može biti primamljivo prosuđivati ​​vrijednost naših patnji prema percepciji drugih o njima. Ali učiniti to značilo bi podleći svjetovnoj mudrosti, koja je “ludost pred Bogom” (1. Korinćanima 3,19). Ustrajnost u Božjoj volji zahtijeva vjerno povjerenje u Njegov plan, čak i kada nije u skladu s našim očekivanjima.

Isusova ljubav prema čovječanstvu, prikazana na križu, neshvatljiva je. No tog prvog Velikog petka gotovo nitko Mu nije zahvaljivao. Jedan od Njegovih najbližih prijatelja Ga je izdao i mnoštvo ljudi Mu se rugalo. Bio je izudaran, bičevan i oskvrnjen.

Marija pod križem / Foto: Mladen Božičević

Što je natjeralo Isusa Krista da toliko pati, bez ikakve koristi za sebe? Samo ljubav. Ljubav prema čovječanstvu. Želio je naše dobro, želeći samo našu ljubav zauzvrat, unatoč tome što mu nije bila potrebna. Naša ljubav prema Bogu više koristi nama nego Njemu jer njome postižemo vječno spasenje. Svojom ljubavlju prema nama Krist je očitovao svoju ljubav prema Ocu. “Moja je hrana vršiti volju Onoga koji me posla i dovršiti djelo njegovo” (Iv 4,34). Spašavajući čovječanstvo, On je savršeno ugodio Ocu, dajući nam primjer. Oponašajući ga, dakle, naša hrana mora biti stalno vršenje Božje volje.

Dok prevelika usredotočenost na grijeh može dovesti do očaja, zdrava usredotočenost na stvarnost grijeha i kako ga izbjeći pod svaku cijenu podsjeća nas na potrebu za Božjim milosrđem.

Kroz svijest o vlastitoj grješnosti i nedostojnosti možemo rasti u ljubavi prema Bogu. Unatoč našim zlim sklonostima, Bog nas ljubi do smrti. Gospodin nam dopušta da prolazimo kušnje kako bismo mogli dokazati svoju ljubav prema Njemu strpljivom ustrajnošću u poslušnosti njegovim zapovijedima. Ne trpimo nikakva iskušenja kojima nam On ne daje snage odoljeti. Unatoč našoj slabosti, možemo se pouzdati da će nas Gospodin izbaviti od svakog zla, koliko god patili. On nas stavlja kroz kušnje kako bi nas potaknuo da Mu vjerujemo i ljubimo ga još više. Odričući se onoga što je neposredno i fizičko u korist onoga što ne vidimo, činimo čin ljubavi prema Bogu. Naše djelovanje mora proizaći iz milosrđa i biti usmjereno prema najvećoj osobini Gospodinovoj – Njegovom beskrajnom milosrđu.

Dok prevelika usredotočenost na grijeh može dovesti do očaja, zdrava usredotočenost na stvarnost grijeha i kako ga izbjeći pod svaku cijenu podsjeća nas na potrebu za Božjim milosrđem. Ako ne uspijemo shvatiti bol koju grijeh nanosi Kristu, ili vječne posljedice smrtnog grijeha, tada postupno postajemo zadovoljni u našem odnosu s Gospodinom. Prepuštajući se Božjem milosrđu, dajemo mu najveću zahvalnost koju možemo. Mi “dopunjujemo ono što nedostaje u Kristovim mukama” (Kol 1,24). To ne znači da poričemo jednom zauvijek otkupljenje koje je postigla Njegova žrtva. Umjesto toga, priznajemo da spasenje još uvijek nije stiglo mnogima: onima koji ne poznaju Krista i onima koji su ga odbacili, i da Bog želi da sudjelujemo u širenju spasenja koje On nudi svima. Svojom patnjom radimo za njihovo i svoje spasenje. Postajemo mali Kristovi, sjedinjujući sve svoje patnje i žrtve s Njegovom najžalosnijom mukom.

Sljedeći put kada se budemo borili s ustrajnošću u našim patnjama, prisjetimo se Kristove muke i Njegove velike ljubavi prema nama, kao i naše grješnosti i potrebe za Božjim milosrđem.

Bez obzira na zasluge koje naše patnje skupljaju, one to čine samo u mjeri u kojoj im je to Gospodin omogućio. Drugim riječima, na kraju je Njegova milost dovoljna za sve. “Dobri” razbojnik postao je prvi kanonizirani svetac (kanonizirao ga je sam Isus na drvu križa) kada se bacio na Božje milosrđe, čak i u svojim posljednjim trenucima. S ove strane vječnosti, uistinu nikad nije kasno za pokajanje. Stoga, dok imamo vremena, uzmimo svoj križ. Činimo li sve na veću slavu Božju i spasenje duša, do savršenstva ćemo vršiti volju Božju. Međutim, iako bismo uvijek trebali težiti ovom savršenstvu, shvaćamo da smo grešnici, neprestano potrebni Božjeg milosrđa koje nikada ne prestaje. Svojom vjernom ustrajnošću u nošenju vlastitih križeva, postupno ćemo postati vjerni primjeri ovog milosrđa punog ljubavi.

Sljedeći put kada se budemo borili s ustrajnošću u našim patnjama, prisjetimo se Kristove muke i Njegove velike ljubavi prema nama, kao i naše grješnosti i potrebe za Božjim milosrđem. Uvidjevši svoju nedostojnost, ponizimo se, uzdajući se u Gospodina. Sljedeći put kad primimo našega Gospodina u svetoj pričesti, razgovarajmo s Njim iskreno, predajući mu sve. Naš život buja “kao cvijet poljski; jer vjetar prijeđe preko njega, i nestane ga, i mjesto ga njegovo više ne poznaje. Ali je milost Gospodnja od vijeka do vijeka” (Ps 103,15-17). Stoga ustrajmo u Božjem milosrđu, strpljivo sve podnoseći, znajući da u svakom trenutku stojimo pred vratima vječnosti.