Hercegovački franjevac fra Tomislav Pervan u svome promišljanju za Radio Mir Međugorje osvrnuo se na evanđelje dana u kojemu slušamo o Isusovu očitovanju učenicima kada ga umalo nisu prepoznali. U nastavku prenosimo njegovo promišljanje.

Kad god se Isus svojima ukazuje, redovito slijedi zbunjenost i neprepoznavanje. Isus se sam mora očitovati, riječima ili činima, gestama, on se mora ovjeroviti, legitimirati. I dati tumač svoje osobe. Tako im otvara oči, um i srca. Otvara razum i srca za Pisma, hrani ih svojim jelom. Vjera je dar, ne zasluga. Uskrsnuće nije rezultat vjere kod učenika ili njihovih pritajenih nadanja. Svi su oni odreda bili realisti. Vidimo ih na starome poslu. Ali na starome poslu, u ribarenju, nema nikakva uspjeha ni blagoslova. Svu noć lovili, ništa nisu ulovili. Ishod cijele te noći: Veliko NIŠTA.

Što se zbiva kad se čovjek okrene od poslanja, kad apostol zanemari ono kamo ga i na što Gospodin šalje?

Bili su i ostali ribari. Kao da su se okrenuli od poslanja koje im je namijenio sam Gospodin još one uskrsne večeri. Rade ono što znaju, u što su najbolje upućeni. Što se zbiva kad se čovjek okrene od poslanja, kad apostol zanemari ono kamo ga i na što Gospodin šalje? Doživljava posvemašnju uzaludnost svojih nastojanja, svoga posla, makar bio u njemu do kraja iskusan.

Ma koliko se i mi trudili i nastojali u svome životu, ne radimo li s Gospodinom, sve je utaman, jutro neće donijeti nikakva ulova ni život (u)roda. Odavna im je jasno, već od prvoga poziva (usp. Lk 5), što im je činiti. I ondje je Petar u žarištu. Svu noć lovio, NIŠTA nije ulovio s drugovima. Već onda im je poručio Gospodin kako će biti ribari ljudi. Kao da su to posvema zaboravili. Oni se moraju upustiti u rizik života, na pučinu, pa i kad su šanse za ulov nikakve. Na Gospodinovu riječ moguće je sve. Izvezi na pučinu, baci na desnu, pravu, ne više na lijevu, krivu stranu!

I onda se na obali ukaže On. Isus se ukazuje u rano jutro. Noćna je mrklina minula, ali još nije ogranulo sunce, još nije svanulo ni razdanilo se, ni u njima ni oko njih. Sve je još u sumaglici, izmaglici, čeka se da grane sunce, i rodi se novi dan. Još se ne vidi dobro, obrisi se tek prepoznaju.

Isus se ukazuje, ali sve je još nekako zagonetno, kao u daljini.

Tomu vremenskom izvještaju pridodaje se i drugi, naime, učenici nisu Gospodina prepoznali. Isus se ukazuje, ali sve je još nekako zagonetno, kao u daljini. Ne znaju tko je to na obali. Slute, ali im nije do kraja jasno. Ljubljeni učenik prepoznaje glas Učiteljev pa uzviknu: „Gospodin je!“

Isto se zbiva i s učenicima na putu u Emaus. I njihove su oči bile udarene sljepilom, nisu prepoznali svoga suputnika, koji je izronio odnekuda i pridružio im se (usp. Lk 24,16). Jednako i i s Marijom Magdalenom u vrtu, ni ona nije prepoznala onoga tko je pred njom stajao dok je Isus nije imenom oslovio.

Prepoznavanje Uskrsloga ne zavisi toliko od očiju, koliko od nutarnjega svjetla i prosvijetljenosti.

Iz toga možemo povući zaključak: Nije lako prepoznati Isusa kad se pojavljuje, ukazuje kao Uskrsli, kao što to bijaše dok je živio među svojima kao svaki drugi čovjek. Treba prevaliti dugi nutarnji put prepoznavanja, približavanja, otkrivanja. Treba razgorjeti srce. Treba strpljivosti na tome putu. Prepoznavanje Uskrsloga ne zavisi toliko od očiju, koliko od nutarnjega svjetla i prosvijetljenosti. Svjetla koje dolazi od Gospodina.

Isusova je nazočnost zastrta, tajanstvena. Realna je ali nas sili na traženje. Ne smijemo se zaustaviti. Treba pročistiti osjetila. Dogodit će nam se kao i učenicima na moru, koji su svu noć lovili, ali ništa nisu ulovili. On čini da im ribolov uspijeva. Čak im sam priprema doručak. Siti njihovu glad, ponovno im utemeljuje vjeru. Nije to vjera u nekakvo ponovno oživljeno tijelo nakon uskrsnuća. Ne, Gospodin živi novim životom, proslavljene nebeske egzistencije.

I danas stoji Isus na obali – to je zapravo poruka cjelokupnoga Evanđelja: Isus je tu, on nas ne ostavlja same. Uvijek je s nama. Ono oslovljavanje s ‘Dječice’ – jedinstveno je u svim evanđeljima. Neponovljivo. Toplo i očinski. Kao da nas pušta da radimo uzalud, da bi nas dozvao k pameti i vratio k izvornom poslanju. S krajnjom tankoćutnošću skreće pozornost na uzaludnost posla bez njega. I svaki naš posao bit će blagoslovljen samo onda ako je Gospodin s nama.

Bez blagoslova Gospodnjega nema uspjeha u životu.

Toliko se puta mučimo, i na kraju ustanovimo: Cijeli dan i noć, cijeli se život mučimo i ‘rintamo’, a na kraju jedno veliko ništa. Zbog čega? Radili smo bez Gospodina. Bez blagoslova Gospodnjega nema uspjeha u životu. Stoga treba baciti na desnu, pravu, a ne lijevu, krivu stranu, svoje mreže. Uspjeh ne će izostati, ni u našem životu.

Prisjetimo se prizora iz Lukina Evanđelja, u petom poglavlju, za poziva učenika. Gotovo isto uprizorenje: I ondje su učenici svu noć lovili, ništa nisu ulovili. Isus naredi Petru: Izvezi i baci, malo prije podneva! – I na kraju Petrov zaključak i priznanje: Gospodine, vidim, ti si Bog, a ja grješnik čovjek, odstupi od mene! Na to će mu Gospodin: Ne Petre, nego odsad ćeš loviti ljude.

Zaputimo se i mi za Gospodinom i mir će slijediti naše živote i tragove. Bit ćemo blagoslov drugima. Prije tri godine proguta zbog ljudskoga nemara oganj ono što su stoljećima ljudi gradili. Ugrađivali sebe i svoje ideje, planove i zamisli, umijeće i vještine. I ostavili trajno djelo komu se svijet divi, koje su dnevno desetci tisuća pohađali.

Što iza sebe ostavlja naš naraštaji? Ništa vrijedno, osim što punimo stalno sve više kante za smeće i otpad. Civilizacija konzumizma i otpada, zagađivanja i onečišćenja, izvorskih voda i oceana. I kako onda možemo dobro očekivati?!

Moraju svoj život dijeliti zajedno s riječju koju nude svijetu. Zato treba iz dana u dan, iz naraštaja u naraštaj, upoznavati sve dublje Isusa i njegovu osobu.

Ponovno zadaća, poslanje: Kao što je mene poslao Otac… Događa se ono što se zbilo u pustinji kad je nahranio pet tisuća ljudi. Onda je blagoslovio i dao apostolima da svima dijele. I svi se nahraniše! Isto se zbiva i ovdje. Sam Gospodin pruža im ribu i kruh! Moraju jesti s njime, moraju njega dijeliti, razdavati, dok razdaju sebe. Moraju svoj život dijeliti zajedno s riječju koju nude svijetu. Zato treba iz dana u dan, iz naraštaja u naraštaj, upoznavati sve dublje Isusa i njegovu osobu.

Crkva je tajna Isusa Krista kroz povijest. Samo onaj tko poznaje Krista, može ga donijeti ljudima. Samo onaj tko poznaje Isusa Krista, osmjeljuje se na neuhodane putove, neprohodne staze, na pionirski posao. Takvi bijahu redovito svetci, takav bijaše sveti Franjo u svome traženju, takva bijaše Majka Terezija, koja je u zvanju pronašla svoje pravo zvanje, napustila jednu zajednicu, da bi osnovala drugu, plodniju, bogatiju Isusom Kristom, blagoslov za svu Crkvu i svijet.

Možda bismo mogli poraditi na promjeni svijeta. Ti i ja – mi zajedno s Gospodinom.

Kao da nam i danas poručuje: Možda bi ti mogao biti od velike koristi s mnoštvom tih svojih želja, planova. Možda bismo mogli poraditi na promjeni svijeta. Ti i ja – mi zajedno s Gospodinom. On nas potiče, on nam ulijeva hrabrosti i odvažnosti, želi da za dobrim težimo. Mogao ih je Isus kritizirati, mogao im je uputiti stotine prigovora i zamjerki, ali od svega toga ništa. On ulijeva ljubav, novu snagu i odvažnost svakomu od nas za njegovo djelo u svijetu. Treba samo strpljivosti i ustrajnosti na njegovu putu.