"Koja je čovjekova pogrješka? Zaboravio je na vječnost i Boga. S Bogom uopće ne računa, a ni s drugim ljudima. On nema komu zahvaljivati, pa ni Bogu. Svu je svoju nadu stavio u zemaljsko. Tko zaboravlja Boga, živoga Boga koji se objavio u Isusu Kristu, obični je idolopoklonik. Klanja se lažnim bogovima. Tko zaboravlja Boga, zaboravio je bitnu poveznicu, bitnu odnosnicu svoga života. On je poput lađe bez tereta i težine koju valovi tjeraju, a malo jači vjetar je prevrne. Sve ono u što je čovjek polagao svoju sigurnost, na kraju se urušava kao kula od karata. Nestaje u jednom hipu", piše fra Tomislav Pervan.

"Svaka istinska promjena i obraćenje ne događa se na temelju intelektualne spoznaje ili moralnoga zrenja i uviđaja, ma kako uzvišena i mudra bila spoznaja, i ma kako moralni imperativ bio snažan, nego kad se čovjek susretne i suoči s Isusom Kristom i otvori njegovoj ljubavi. Tek tada se počinje istinski živjeti. Čovjek postaje dionikom neba, nebeskoga kraljevstva koje je Isus donio na ovaj svijet", piše svećenik Hercegovačke franjevačke provincije fra Tomislav Pervan.

Pročitajte kratak biblijsko-teološki komentar kojeg za Hrvatsku katoličku mrežu piše Marko Taborsky, student poslijediplomskog studija biblijskih znanosti i arheologije na Fakultetu biblijskih znanosti i arheologije u Jeruzalemu, o poznatom evanđeoskom ulomku gdje se Isus obraća Marti. Ona se, naime, požalila na sestru Mariju koja je sjedila do Isusovih nogu i slušala ga, pa je Marta morala sama posluživati. Isus joj je rekao: "Brineš se i uznemiruješ za mnogo, a jedno je potrebno. Marija je uistinu izabrala bolji dio, koji joj se neće oduzeti".

Isus ne trpi nikakve nagodbe ni kompromisa s postojećim, starim, ne trpi nikakav kontinuitet sa židovskom ili farizejskom praksom, ili pak s onim što je Ivan prakticirao sa svojim učenicima. U njemu je sve radikalno novo, prevratničko, jasni usjek, cezura, novi početak. Staro je poput stare krpe ili zakrpe, nema koristi sa starim krpariti, odnosno pokušavati što zakrpiti

"I danas stoji Isus na obali – to je zapravo poruka cjelokupnoga Evanđelja: Isus je tu, on nas ne ostavlja same. Uvijek je s nama. Ono oslovljavanje s ‘Dječice’ – jedinstveno je u svim evanđeljima. Neponovljivo. Toplo i očinski. Kao da nas pušta da radimo uzalud, da bi nas dozvao k pameti i vratio k izvornom poslanju", piše fra Tomislav Pervan.

"Ovdje se govori o tome da mi ne presuđujemo ljudima donoseći takozvanu 'pravomoćnu presudu' našega srca nečijem životu. To bi značilo da ne dajemo nekome šansu za novi početak i mogućnost za obraćenje. Osuditi nekoga znači presuditi nekome, tako da on više nema mogućnosti postati bolja osoba i duhovniji čovjek", poručio je Knezović.

Iskustvo koje čovjek ima s Isusom zapravo je u konačnici neizrecivo. Nalik je to pokušaju da se neposrednost iskustva i doživljaja pretvori u tumačenje početaka toga iskustva. Ima stvari koje su neizrecive, neprispodobive, a tu upravo spada i Isusova osoba i susret s tim iscjeliteljem i spasiteljem. Glazba nije isto što i govor o glazbi. Tako isto ni Isus nije ono što mi govorimo o njemu, nego kad se zaputimo k njemu i padnemo mu oko vrata. Tek tada nam se otkriva bogatstvo i punina te osobe. On nam se sam daje.

"Ne živi se samo od pšeničnog kruha, nego od svake vrsti kruha koji čovjeka nasićuje, usrećuje i obogaćuje. Zapitajmo se, čime se hranimo i čime druge hranimo. Što drugima nudimo. Isus veli: „Dajte im vi jesti!“ Što nudimo kao hranu svojim ukućanima?", poručuje fra Tomislav Pervan.