Fra Goran Azinović govorio je o razlici između poimanja križa i patnje te smislu patnje i križa rekavši da je patnja kao takva raširena po cijelom svijetu, a tu patnju kršćani uvijek povezuju i približavaju križu. Dakle, križ se u kršćanstvu poistovjećuje s patnjom. U nastavku prenosimo odgovore fra Gorana Azinovića na pitanja o smislu patnje i križa koji su objavljeni na portalu Radio Mir Međugorje.

Što je patnja, a što križ?

Pa patnja i križ se mogu razlikovati i razlikuju se. Kako? Križ je nešto nužno kršćansko. Ono što mi kršćani jesmo u ovom svijetu prepoznatljivi, nije to ni više znak ribe, onaj Ihtis, koji su prvi kršćani koristili, nego križ. Danas kad nekome stavite križ na vrat, pa na kraju krajeva u naše vrijeme ovdje kad su bile Osmanlije vladale naši su se ljudi tetovirali u znaku križa. To je bio taj znak raspoznavanja da smo kršćani. A patnja?

Križ jest jednako patnja u kršćanstvu, ali tamo netko tko nije kršćanin, on nikad svoju patnju neće poistovjetiti s križem.

Postoji patnja u hindusa, postoji patnja u islamu, postoji patnja i u ateista. Znači patnja je raširena po cijelome svijetu i mnogi ljudi neće poistovjetiti svoju patnju s križem. Ali mi kršćani nužno svoju patnju uvijek približimo križu. I toliko je približimo da ona jednoga dana postane istovjetna. Zato u nas kršćani neće kazati “Ja ti patim”, nego “Ja ti nosim križ”. U nas je to poistovjećeno. Križ jest jednako patnja u kršćanstvu, ali tamo netko tko nije kršćanin, on nikad svoju patnju neće poistovjetiti s križem. On će reći -patim, obolio sam , ali nijednom riječju neće spomenuti križ. Evo zato nama je to blagoslov, kršćanima, što možemo uvijek svoju patnju dati joj smisao, a taj smisao je zapravo križ. Jer ako je Krist patio onda i mi patimo zapravo s njim.

Koji je smisao trpljenja i križa?

Pa ja sam nedavno kazao da tko pati on je blagoslovljen, koliko god to zvučalo apsurdno. Sveti Ljudevit monfortanac, on je kazao “Svaki put kad nisam patio, to je vrijeme bilo izgubljeno”. Evo zato on kaže čak u svom spisu kad se oprašta s ovoga svijeta za čim žali, on jedino kaže “Žalim što nisam više patio. Zašto? Jer patnja u ovome svijetu, oslobađa te patnji budućega svijeta”. I zato se s pravom kaže, evo ja sam gledao neke ljude koji na postelji umiru i dugo boluju, onda sam se pitao čemu to i zašto svi ne umiremo jednako. I zapravo vidiš da netko više pati u smrti.

A zato nije samo problem ljudima koji su patili, veći će biti problem ljudima koji su ovaj svijet prošli a da nisu patili.

Čak naš narod kaže “A Bogu hvala, nije se patio”. E sigurno to se prebacuje. Isto kao kad radiš kolokvije na ispitu, pa ono što si u kolokviju riješio, na ispitu ti je kasnije, oslobođen si toga. E tako isto patnja. Čovjek koji je na zemlji dosta propatio, ona priča o Lazaru. On sada dobiva satisfakciju. On je oslobođen možda i čistilišnih muka jer je na zemlji prošao to čistilište. A zato nije samo problem ljudima koji su patili, veći će biti problem ljudima koji su ovaj svijet prošli a da nisu patili. Evo to želim kazati, da naša patnja nije besmislena. Ona kad tada dobit će svoj jedan odgovor, a pogotovo kad dođemo u nebo i bit će to nagrađeno.

Zašto Bog dopušta patnju?

Zašto Bog dopušta patnju? Pa, odgovor možemo naći već u knjizi Postanka. Bog je zamislio jedan sklad s čovjekom, ali kad je čovjek dao se grijehu ili popustio pod grijehom, onda je zapravo ušla patnja u ovaj svijet. Ovih dana sam baš slušao jedno lijepo predavanje od don Ivice Raguža koji je iz Đakova i onda on baš komentira ovo stanje i korone i svega toga. I onda on kaže “Mi smo već pod kaznom. Mi smo kažnjeni, a naša najveća kazna što postoji za čovjeka je smrt.”

Mi zapravo umiremo jer smo nekoć zgriješili, ali nam Bog daje u ovom životu prostora, ljubavi, slobode da ga upoznamo, da se Njemu vratimo.

A zašto mi umiremo? Zato što smo mi zapravo zgriješili. I to je naša najveća kazna. Zato sve druge kazne koje dođu u život, bolest, ne znam ni ja, neka nelagodna situacija na razini duše i tako dalje, to je sve ni blizu kakva je kazna smrt koju mi moramo proći svi zajedno. A upravo zbog grijeha. Mi zapravo umiremo jer smo nekoć zgriješili, ali nam Bog daje u ovom životu prostora, ljubavi, slobode da ga upoznamo, da se Njemu vratimo. Zato postoji konačni sud. Zašto su anđeli odmah bili osuđeni? Kažu, čim su zgriješili protiv Boga, odmah su bili osuđeni. Zato što su anđeli imali potpunu svijest tko je Bog. I oni naspram te ljubavi u kojoj su imali potpunu svijest okrenuli su leđa. I oni su automatski bili osuđeni.

A čovjek neće odmah biti osuđen, ima konačan sud jer čovjek nema apsolutni uvid tko je Bog. Bog mu je uvijek tajna. Ali evo, i u toj tajni mi smo Bogu okrenuli leđa, ali Bog opet dolazi po nas. E, to je sad taj smisao utjelovljenja gdje Isus nas na križu otkupljuje. Znači, mi definitivno kao ljudska stvorenja i kao ljudi na ovoj zemlji ne možemo proći bez umiranja. Svaki čovjek umire. Zato su Grci govorili “smrtnik” jest jednako čovjek. Kad kažeš čovjek rekao si da je netko već smrtan.