Treća nedjelja došašća još se naziva i Nedjelja Gaudete ili Radosna nedjelja, a svoj naziv vuče iz ulazne pjesme Gaudete in Domino semper (Radujte se u Gospodinu uvijek). Župni vikar Župe svetog Antuna Padovanskog na zagrebačkom Svetom Duhu ovim je povodom na svojim društvenim mrežama objavio tekst kojim pojašnjava kako istinska radost nije tek prolazno zadovoljstvo, već stanje duha za koje se isplati boriti i živjeti. Njegovu objavu prenosimo u nastavku.

Najveći izazov ljudskoga života je ostati radostan kada se radosnima ne osjećamo. Kako je i je li to uopće moguće? Odmah ćemo odgovoriti: jest! Pitanje je kako. Da bismo odgovorili na to pitanje najprije moramo definirati radost. Radost nije sapunica sreće, veselja, nekakvih prolaznih emocija koje se lako mogu pobuditi tjelesnim zadovoljstvima poput hrane, alkohola ili droge.

To nije radost. Radost je, jednako kao i ljubav – stanje duha. Stanje duha ne može se izazvati instant rješenjima, prolaznim užicima i kad nam padne na pamet. Kad bi to bilo tako, cijeli svijet bi bio jedno veliko, lijepo i radosno mjesto, za svakoga čovjeka. Svi znamo da nikada nismo živjeli bolje, a svijet nikada nije bio depresivniji i tjeskobniji. O tome nam govore brojne stručne statistike. Nikada nismo imali toliko polja užitaka, a opet nakon svega toga ostajemo – prazni. Sve nam to govori da je radost stav, odluka pojedinca koja je posljedica činjenja jednih i izbjegavanja drugih djela.

Istinska radost posljedica je istinske slobode, a istinska sloboda posljedica je dobrih djela

Radost ja smisao života. Ona je stanje za koje se isplati boriti. Svaki čovjek na svijetu želi biti sretan i radostan. Što to za svakoga znači, to je sasvim drugo pitanje. Za majku je radost biti majkom, za oca ocem, za ubojicu je sreća ubijati, za zlostavljača – zlostavljati. Zato smo dali razlikovnu definiciju puke sreće ili veselja i duboke, istinske radosti. Istinska radost posljedica je istinske slobode, a istinska sloboda posljedica je dobrih djela. Dobra djela vraćaju nas u najnevinije stanje našega života: djetinjstvo. Djeca nemaju kapacitet biti istinski zla, pokvarena. Ona mogu biti nestašna ili, kako kažemo umanjenicom: zločesta, no to je uobičajen dio istraživanja u procesu odrastanja, emancipacije od roditelja.

Radost nam može biti stišana, odgođena, ali nikada uništena ili uzeta

Dobra djela vraćaju nas i Počelu svega – Bogu. Sudjelovanjem u Božjem stvaralačkom djelu, sve više nalikujemo njemu. Dakle, zdrava produktivnost, kreativnost, stvaranje – sve su to načini kako se radost, kao duboko trajno stanje, može u nama usidriti. Usidruje se radost i preko dobrih ljudi, čuvajmo ih! Ono, pak, što s duboko usidrilo, ne može uslijed životnih oluja, tragedija ili poraza jednostavno nestati. Radost nam može biti stišana, odgođena, ali nikada uništena ili uzeta.

Duboka radost majke je što je dobila dijete, ali sigurno nije sretna i vesela kada se stoti put ustaje noću jer dijete plače

Ogroman problem suvremenoga čovjeka je navezanost na osjećaje koji su čas ovakvi, čas onakvi. Ako mi nešto godi – to činim, ako mi je nešto mučno i teško – to ne činim. Poput životinje. Mi nemojmo tako! Duboka radost majke je što je dobila dijete, ali sigurno nije sretna i vesela kada se stoti put ustaje noću jer dijete plače. Ipak ona ustaje i sto i prvi puta, ne zato jer se osjeća nenormalno sretnom, nego jer je imati dijete stvar duboke životne, vjerojatno najveće moguće, radosti na svijetu.

Zapamtimo: nitko nas ne može otrovati svojom negativnošću i pesimizmom kada je uporište naše radosti u najvećoj Ljubavi na svijetu…

Ništa na svijetu nam ne smije ukrasti radost – već je više puta upozoravao papa Franjo. Dodao bih: to i nije moguće ukoliko je to duboka radost koja je posljedica unutarnjega mira i zadovoljstva. Mira kao posljedice vlastite empatije i srdačnosti prema drugima. Zapamtimo: nitko nas ne može otrovati svojom negativnošću i pesimizmom kada je uporište naše radosti u najvećoj Ljubavi na svijetu: Malenome Djetetu koje nas sve poziva u zajedništvo sa samim sobom! Radujmo se svakoga dana, radujmo!